Duhovi, kraljice, rusalje i slični običaji kod Slavena

U Homolju u mjestu Duboka u istočnoj Srbiji, na blagdan Duhova izvodio se obred „rusalja“ u kojem je jedna od sudionica „rusalja padalica“, tijekom obrednog kola padala u trans i stupala u kontakt s pokojnima. U plesu su sudjelovali tri kraljice i tri kraljevića, a kolovođa i plesač na kraju kola u rukama su držali sablje i grančice bilja kao zaštitu od zlih duhova.

U Bugarskoj tradiciji, kako donosi Minčo Georgiev, od Spasova do Duhova bilo je vrijeme kada su se na tabuiziranim mjestima okupljali nečisti duhovi, duše pokojnika – „rusalije“

Na Rusaljsku nedjelju izvodio se obred „rusalija“ znan i kao „kaluš“, koji je uključivao ples skupine muškaraca s toljagama i rusaljskom zastavom oko oboljeloga od rusaljske bolesti, u cilju da je istjera. Drugi obred poznat kao „rosen“ ili „rusal“ uključivao je spavanje oboljelog na kultnom mjestu uz vodu ili na gori, i to ispod šišarke hrasta ili cvijeta „rosen“ odnosno jasenka. Držalo se, naime, da će duše nečistih duhova – rusalija (samodiva), vila, putem kanibalističko-incestuoznih čina, napasti samu bolest, koja je interpretirana kao njihova posestrima, isto kao što bi napale i živoga, zdravoga čovjeka.

Tako će oboljeli čovjek ozdraviti

Bolesnik i njegov pratitelj postavljali su za tu prigodu trpezu za „demonski“– svadbeni pir, koji je uključivao i simbolični odnos vile s bolesnikom, odnosno s njegovom bolešću, o čemu je ovisilo izlječenje. Tu je u formalnom smislu bila riječ o spolnom odnosu između bolesnika i njegova pratitelja ili pratiteljice. „Kalušari“ u Rumunjskoj i Bugarskoj, kao i „Rusalii“ u Makedoniji, imali su poseban odnos s vilama, čak se i voditelj skupine nazivao „Kraljica vila“, poznata i kao „Herodijada“, u kojoj su pojedini autor prepoznali božicu Dijanu. S obzirom na takav položaj mogli su od trećeg tjedna iza Uskrsa do Duhova izliječiti onoga tko je obolio od vilinske bolesti. Kalušari su nosili palice, mač, zastavu i drvenu konjsku glavu, zaklinjali su se da će se međusobno poštivati kao braća i idućih devet dana ostati čedni.

Običaj hrvatskih „Kraljica“ etnolog Milovan Gavazzi uspoređivao je s rumunjskim i sjevernobugarskim „kalušarima“, zatim „rusaliima“, „rusalcima“, „rusalijama“ u Bugarskoj i Makedoniji, te na istoku i jugu Srbije, zatim češkim „královničkyma“ili „kralovnama“, uz koje se mogu pridodati i slovački običaji na Duhove s biranjem kralja, ophodima i plesnom zabavom.

U Makedoniji i Transilvaniji obred „rusalije“ izvodili su muškarci, no osim uz Duhove, on je bio vezan i uz dvanaest „nekrštenih dana“ uoči Božića, koji su također u vezi s mrtvačkim kultom predaka, kao što je to i s bugarskim „kukerima“ koji se pak javljaju u pokladno vrijeme

Možda čak i davno zaboravljeni običaji „biranja kralja“ u Dalmaciji, koji se odvijao u božićno vrijeme, možemo dovesti u vezu s kraljicama.

S obzirom na to da se u običaju „kraljica“ radi o mladim ženama koje igraju uloge obaju rodova, postavilo se pitanje da li je riječ o matrijarhatu ili svojevrsnom androginizacijskom obredu. Etnologinja Marijana Gušić držala je da se kraljice mogu vezati s idejom slavenskog matrijarhata, dok je etnolog Slobodan Zečević kraljice vidio kao zemljoradnički obred nastao u matrijarhatu, ali i kao slavenski posmrtni obred. Gavazzi je kraljice uspoređivao s drugim sličnim običajima u kojima su se pojavljivali muškarci, pa se otvorilo i pitanja kada je i kako došlo do promjene roda. Kako donosi Lozica, Zečević je prvi iznio tezu o dugovječnom postojanju sličnih običaja i kod muškaraca i kod žena, odnosno ženskog običaja koji su preuzeli muškarci.

Po toj tezi, zimsko razdoblje muških kultova koje ima vlastite ktonske blagdane, preuzelo je rusalski obred iz ženskih proljetnih kultova

Tumačenje „kraljica“ kao androginizacijskog obreda javlja se u radovima Lade Čale Feldman. Ona je kraljice uspoređivala s dubrovačkim inicijacijskim i karnevalskim običajima u kojima se javlja lik kraljice. Na temelju jednog rukopis iz 18. stoljeća navodi „svadbene“ povorke s „kraljicom“ na čelu, koje su se održavale kao dio svečanosti inicijacije časnih sestara prilikom njihovog ulaska u samostan, pri čemu se imitirao svadbeni obred uz svirku, pjesmu i ples.

Prema Slobodanu Prosperovu Novaku te su povorke interpretirane kao utjecaj karnevalskih ženskih likova kraljica čestih u renesansnom Dubrovniku, ali i kao ostatak drevnih svečanosti s majskom kraljicom ili majskom nevjestom koja vlada muškarcima. Svibanjske svečanosti u Dubrovniku uključivale su postavljanje majskog drveta, drvene grede „duba“ ili „mađa“ – simbola plodnosti, okićenog zelenim granama te sukob – ratovanje dvaju skupina mladića organiziranih u Družinu za vlast nad dubom. Slično kao i u mitu o androginu, sukob je stvarao simboličko-mitološki kontekst potreban da bi se doživjela i izrazila težnja za ujedinjenjem, pomirbom i cjelinom. Taj je običaj bio i svojevrsna inicijacija mladića u dubrovačko društvo.

Slijedilo je zatim plesanje oko duba, izvedbu lančanih plesova „cherchiata“ s lukovima i likom Kupida ili Amora, te ophod divljeg čovjeka, satira tj. Bembelja kojim je personificirao mjesec svibanj, slično kao i moliški Majo i opće-talijanski Maggio. Svi ti segmenti upotpunjavali su širu sliku majskog obreda plodnosti

Sa slavonskim kraljicama mnogo zajedničkog imaju kumpanije, rusalije, kalušari, pelješki bijeli maškari, kukeri i još mnogi drugi slični običaji. Kako zaključuje Lozica sve se to može uklopiti u okvir mita o androginu, a istodobno potvrđuje i tezu Kurta Sachsa: pretkršćanski obredi plodnosti reducirani su u kršćanstvu na plesove s mačevima zadobivši muški viteški značaj i povijesna tumačenja, dok kraljice kao ženski običaj taj put nisu prošle i sačuvale su poganski androginizacijski segment, a taj je u civiliziranom društvo dopušten samo u rezervatu karnevala. Na kraju treba još tek dodati da su na tom dugom razvojnom putu, Kraljice usvojile i slavenske poganske elemente vidljive u pjesmama i nazivima božanstava Ljeljo ili Lado koja otkrivaju kodna imena druge generacije slavenskih bogova, Jarila i Morane.

Kustos Ivica Kipre, www.dumus.hr

Literatura:

Gavazzi, Milovan. 1991. Godina dana hrvatskih narodnih običaja, Zagreb.

Greogoriev, Minčo. 2004. Pir nad „neredovnim“ pokojnicima, Kodovi slovenskih kultura, 9, Smrt, Beograd 263.-273.

Kipre, Ivica. 2014. U stabru ti ljuti zmaje, u granam’ ti soko sivi. Tragom pretkršćanskih elemenata u tradicijskoj kulturi dubrovačke okolice. Dubrovnik

Lozica, Ivan. 2000. Kraljice u Akademiji, Narodna umjetnost, 37/2, Zagreb, 67.-85.