• Foto: Gračac- Kako je maleni Isus pohodio djeda Martina
  • Foto: Gračac- Kako je maleni Isus pohodio djeda Martina
  • Foto: Gračac- Kako je maleni Isus pohodio djeda Martina
  • Foto: Gračac- Kako je maleni Isus pohodio djeda Martina
  • Foto: Gračac- Kako je maleni Isus pohodio djeda Martina
  • Foto: Gračac- Kako je maleni Isus pohodio djeda Martina
  • Foto: Gračac- Kako je maleni Isus pohodio djeda Martina
  • Foto: Gračac- Kako je maleni Isus pohodio djeda Martina
  • Foto: Gračac- Kako je maleni Isus pohodio djeda Martina
  • Foto: Gračac- Kako je maleni Isus pohodio djeda Martina
  • Foto: Gračac- Kako je maleni Isus pohodio djeda Martina
  • Foto: Gračac- Kako je maleni Isus pohodio djeda Martina
  • Foto: Gračac- Kako je maleni Isus pohodio djeda Martina
  • Foto: Gračac- Kako je maleni Isus pohodio djeda Martina
  • Foto: Gračac- Kako je maleni Isus pohodio djeda Martina
  • Foto: Gračac- Kako je maleni Isus pohodio djeda Martina
  • Foto: Gračac- Kako je maleni Isus pohodio djeda Martina
  • Foto: Gračac- Kako je maleni Isus pohodio djeda Martina
  • Foto: Gračac- Kako je maleni Isus pohodio djeda Martina
  • Foto: Gračac- Kako je maleni Isus pohodio djeda Martina
  • Foto: Gračac- Kako je maleni Isus pohodio djeda Martina
  • Foto: Gračac- Kako je maleni Isus pohodio djeda Martina

Foto: Gračac- Kako je maleni Isus pohodio djeda Martina

U jednom ruskom selu življaše jednom jedan postolar imenom Martin. Ljudi su ga jako voljeli, pa su ga zvali „djedica“.Djedica Martin stanovaše u sobičku s jednim jedinim prozorom, kroz koji je promatrao ljude. Tu je radio, tu je kuhao, tu je spavao. Budući da su mu žena i dvoje djece bili umrli, njegova najdraža večernja zanimacija, po završenu poslu, bijaše čitanje Biblije. Bila je to jedina knjiga koju je posjedovao. Ona mu je donosila mir, radost i utjehu. Najradije je čitao Lukino Evanđelje, jer je Luka bolje od ikoga znao opisati Isusovu ljubav i dobrotu.

Kada je jedne večeri djedica Martin otvorio Lukino Evanđelje, privukoše ga sljedeće riječi: I okrenut ženi reče Isus Šimunu: „Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati“ (Lk 7,44-45). Ove su riječi djedicu Martina pogodile ravno u srce, pa poče razmišljati što bi mogao dati Isusu kada bi došao k njemu. Sjeti se da u ormaru u jednoj kutiji ima par majušnih cipelica. Bile su to najbolje cipele koje je ikada izradio. „Te bih cipele dao Isusu kada bi došao k meni, jer nemam ništa bolje“, promrmlja sebi u bradu. S tim je mislima zaspao. Odjednom začu glas koji mu šapće na uho: „Djedice, sutra, na Badnjak, gledaj cijeloga dana na ulicu. Sutra ću doći k tebi, ali dobro pazi da me ne previdiš, nego da me prepoznaš, jer ti ne ću reći tko sam“. Djedica Martin se probudi, protrlja oči i reče: „To je bio Isus!“ Iako nije znao je li to bio san ili java, bijaše sretan i siguran da će ga Isus pohoditi.

Na badnje jutro, djedica Martin ustade vrlo rano i sjede na svoje radno mjesto pokraj prozora. Pomno promatraše ljude koji su prolazili, da ne bi previdio Isusa. Štefanič, krhki starac, poče vani prtiti snijeg. Vidjelo se da je taj posao za njega pretežak, jer je svako malo morao prekidati da bi se odmorio. Djedici Martinu smilio se stari Štefanič, pa ga pozva na šalicu čaja. Štefanič rado prihvati poziv. Dok su zajedno pili čaj, djedica Martin stalno bacaše pogled prema prozoru. „Očekuješ nekoga?“ upita ga posjetitelj. „Smetam li?“ Djedica Martin odmahnu glavom. „Očekujem li nekoga? Da. Jesi li čuo za Isusa? Danas bi trebao doći k meni“. Štefanič s nevjericom odmahnu glavom, ali ne reče ništa. Tada mu djedica Martin ispriča cijeli događaj… i Štefanič ode bez riječi.

Djedica Martin sjede opet uz prozor, gledajući prolaznike. Čekao je Isusa i mislio na njegove riječi. Na ulici vidje neku nepoznatu, jadno i slabo obučenu ženu s malim djetetom u naručju. Stiskala ga je uza se da bi mu dala nešto od topline svojega tijela. Dijete nije imalo čak ni cipele. Oboje se treslo od hladnoće. Djedica Martin otvori vrata i reče ženi: „Dođite u kuću i zagrijte se malo pokraj moje peći!“ U toplim očima staroga postolara žena je prepoznala dobrotu i s povjerenjem ušla u toplu prostoriju. Nije htjela ništa jesti, ali je zahvalno prihvatila toplo
mlijeko za dječaka. Pričala je Martinu tko je, odakle dolazi i kamo ide. „Dijete nema čak ni cipele, a tako je hladno!“ primijeti djedica Martin. „Nemamo za cipele“, odgovori odgovori žena utučeno. Djedica Martin ustade, otvori ormar i pruži ženi cipele koje je htio dati Isusu. „Eto“, reče on. Žena mu odgovori suznih očiju: „Kako da ti zahvalim? Bog ti platio!“ Dok je žena obuvala dijete, Martin stade opet gledati kroz prozor. „Zašto gledaš kroz prozor?“ upita ga ona. Tada i njoj djedica Martin ispriča cijeli događaj… Ona mu reče: „Želim ti da te Gospodin danas posjeti. Zaslužuješ to. Bio si tako dobar prema meni i mojemu djetetu.“ Onda ustade, zahvali još jednom i ode.

Djedica Martin nastavi gledati prolaznike. Prođoše sati, mnogi ljudi prođoše pokraj njegova prozora, ali Isus ne bijaše među njima. Martin se strahovito prestraši. Možda je Isus prošao, a on ga nije prepoznao? … Dok je tako stajao pokraj prozora, pade i noć. Martin zapali uljanicu i stavi je na stol, uze Bibliju da nastavi čitati gdje je bio stao prethodnoga dana, ali ne nađe to mjesto. „To dakle bijaše samo san“, pomisli. Gorke suze obliše mu lice. „Tako sam želio da me Isus pohodi!“ Tek što je to izrekao, učini mu se kao da iza njega u tamnom kutu sobe stoje neki ljudi. Jedan mu glas prišapta: „Djedice, zar me nisi prepoznao?“ „Koga to?!“ upita Martin. „Mene, Isusa!“ reče mu glas. „To sam bio ja!“ Iz mračnoga kuta sobe izađe tada
Štefanič, nasmiješi mu se i nestade… „I to sam bio ja!“ reče mu glas. Iz istoga kuta izađe i žena s djetetom. Oboje mu se nasmiješiše i nestadoše…

Martinovo srce obuze velika i neopisiva radost. Otvori svoju Bibliju i nađe ove riječi: „Ogladnjeh i dadoste mi jesti, ožednjeh i napojiste me, stranac bijah i primiste me, gol i zaogrnuste me… što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25,35-40). Martin shvati da ga Isus nije prevario. Toga ga je dana doista pohodio i Martin ga je primio.
To kaže legenda. To je tek legenda, ali ona ima stvarnu pozadinu, jer za sve nas uvijek i posvuda vrijede riječi: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste! Ogladnjeh i dadoste mi jesti, ožednjeh i napojiste me, stranac bijah i primiste me, gol i zaogrnuste me“. Pokušajmo svakoga dana otkriti gdje Isus plače, gdje Isus tuguje, gdje Isus strahuje, gdje je Isusu hladno, gdje Isus gladuje, gdje Isus čeka na ljubaznu riječ, gdje Isus očekuje praštanje, gdje Isus čeka da ga posjetimo. Tada Božić ne ćemo iskusiti samo na dan Božića, nego će nam cijele godine biti Božić, i naše će srce biti puno neopisive radosti.

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar