Foto: Obilježen Dan OŠ fra Jeronima Vladića Ripci

Prigodnim programom danas je obilježen Dan Osnovne škole fra Jeronima Vladića Ripci. 

Pod vodstvom svojih učitelja učenici Osnovne škole fra Jeronima Vladića Ripci pripremili su prigodni kulturno zabavni program. Tijekom programa učenici su pokazali svoja umijeća u pjevanju, plesu, glumi, ali i očuvanju tradicije.

Povijest škole

Odlukom Narodnog odbora općine Prozor 23.12.1961. godine otvorena je osmogodišnja škola na Šćitu, dobila je ime 18. februar Šćit. Bila je smještena u tzv. zadružnom domu. Izgradnjom brane na rijeci Rami i nastankom Ramskog jezera, škola je premještena u Ripce. Školska zgrada u Ripcima izgrađena je 1967. godine i iste godine u njoj je započela nastava.

Sredstva za izgradnju škole osiguralo je poduzeće Hidroelektrane na Neretvi. Škola je službeno otvorena 08.10.1968. godine. Školu pohađaju djeca iz svih gornjoramskih sela: Šćita, Ripaca, Jaklića, Družinovića, Rumboka, Varvare, Orašca, Proslapa, Maglica, Kovačeva Polja, Mluše, Ploče,  Podbora i Sopota.

Prva sjednica Učiteljskog vijeća održana je 05.09.1973. godine pod vodstvom ravnatelja škole Mile Tomića. U školskoj 1973./1974. godini upisano je 40 odjela koji su brojali 1098 učenika.

Godine 1978. OŠ 18. februar imala je 1167 učenika, dok je godine 1986. imala 909 učenika. Vidljivo je kako se svake godine lagano smanjivao broj učenika.

Dolaskom demokratskih promjena devedesetih godina prošlog stoljeća,  odlukom Skupštine općine Prozor, OŠ 18. februar preimenovana je u OŠ fra Jeronima Vladića i  to ime nosi od 31.svibnja 1991. godine. Fra Jeronim Vladić (02.03.1848. – 25.06.1923.) bio je istaknuti ramski franjevac, prosvjetitelj i pisac.  Njegov rođendan 02. ožujka, koja slavi kao svoj dan.

Osnovna škola fra Jeronima Vladića Ripci ima i tri područne peterorazredne škole: Rumboci, Orašac i Kovačevo Polje

Pored redovite nastave u školi djeluju i sekcije: Dramska, recitatorska, eko-sekcija, športska, šahovska, folklorna sekcija, sekcija za ručni rad i glazbeno-ritmička sekcija u koje su učenici aktivno uključeni.
U školi se obilježavaju  i održavaju  mnogobrojne aktivnosti, priredbe i zabave. Pod vodstvom svojih učitelja učenici sudjeluju na općinskim i županijskim natjecanjima.

Fra Jeronim Vladić

Fra Jeronim se rodio na Ustirami, selu gračačke župe u Donjoj Rami, 02. ožujka 1848. od roditelja Mate Vladića i Magdalene r. Josić. Na krštenju 09. ožujka dobiva ime Mijo.

Osnove pismenosti naučio je kod župnika u Triešćanima, zatim je učio latinsku školu u Fojnici, Gučoj Gori i Bugojnu i Livnu. Školovao se i u Carigradu godinu i pol dana.  Filozofiju i teologiju završavao je u Đakovu i Rimu.

Fra Jeronim je još kao đak uređivao šaljive listove Klepetalo i Ljiljan te kasnije prvi franjevački list na slavenskom jeziku Glasnik jugoslavenskih franjevaca.  Surađivao je svojim prilozima povijesnog, vjersko-poučnog i raznog drugog sadržaja u petnaestak tadašnjih časopisa.

Pisao je i prevodio djela duhovnog sadržaja kao što su: Isus s križa govori poniženom grešniku, Katekizam u propovijedi, Trideset i jedan dan pred presvetim sakramentom.

Za nas u Rami najznačajnije što nam je ostalo od fra Jeronima jesu ove dvije male knjige:

Uspomena o Rami i Ramskom franjevačkom samostanu i Urežnjaci iz Rame.

Posebno je vrijedno spomenuti i time dati odgovor zbog čega jedna škola nosi ime ovoga franjevca. Čim je stigao u Bosnu fra Jeronimu se povjerava služba propovjednika i učitelja osnovne škole u Fojnici. U školstvu, s kraćim prekidom, ostaje sve do 1894. godine. Fra Jeronim je još 1871. napravio pravu reformu školstva u Bosni:  u fojničkoj školi nalazilo se oko 170 učenika koje je fra Jeronim podijelio na razrede po ugledu na austrijske škole po susjednoj Hrvatskoj; Prvi puta u Bosni fra Jeronim počinje primati djevojčice u školu.  Sam je predavao matematiku i crkvenu povijest. Zbog velikog broja učenika i učenica samostanske učionice bivaju premalene za normalno održavanje nastave te fra Jeronim podiže posebnu školsku zgradu koja zadovoljava potrebe velikog broja školaraca.  Nastavu drži prije i poslije podne.

Fra Jeronim Vladić je bio „ široke naobrazbe, samosvjestan, odlučan, pronicav i dosjetljiv…Bio je ljubitelj narodnog blaga i dobar poznavatelj franjevačke prošlosti, osobito domaće“.(Dr. Anto Slavko Kovačić, Biobibliografija, str. 322), a fra Iganacije Gavran dodaje „ Inteligentan, uporan i marljivim čitanjem dobro obrazovan čovjek i sposoban govornik, lako je osvajao svoje mlade slušatelje (ali i druge) pa su ga sa zanimanjem pratili i voljeli; zbog dugih brkova đaci su ga između sebe nazivali “ fra Brko“. Kad bi došao na vjeronauk rado su ga slušali i učenici drugih vjera i poželjeli bi ostati na katoličkom vjeronauku dok bi on pričao. Bio je odrješit…te bi bez uvijanja i ustručavanja rekao što misli“( Putovi i putokazi II., str. 74).

Evo kako fra Josip Jozić opisa čovjeka Ramljaka koristeći se fra Jeronimovim opisom: Ramljaci znaju biti „žestaci“, s puno emocija reagirati, pomalo i dogmatizirati, a kada su uvjereni da su u nečemu zaista u pravu, sve će ti „izbrojati“ i reći, pri tom iskreno, bez maske, bez prikrivanja iza drugog i drugačijeg, ne okolišajući puno oko drugih mogućnosti, nego usmjereni na ono  bitno iza čega stoje. Znaju priznati krivnju i nedostatke, ali su na nepravdu bijesni. Sebe također ne zaboravljaju. Ponosni su ali nisu oholi, vole istinu ali se daju i zavesti. Ramljaci vole pjesmu. I sam Vladić kad piše o Ramljacima govori o narodu  koji je „čvrsta i košćata tjelesnog sastava, a stasa većom stranom visoka, ćudi je većinom mirne i tromave, kasno, ali duboko i temeljito misli: nije letičav i lakouman u razgovoru; ljubi prigovor a razgovara polagano i hladnokrvno; težko se razgnjevi, ali onda zna biti vatren.“

Fra Jeronim je kao župnik radio i gradio, posebno je dovršio gradnju stare crkve na Gračacu.

Vladić je bio socijalno angažirani franjevac s dubokim suosjećajem sa slabim i ugnjetavanim ljudima  ne ustručavajući se ulaziti u konfliktne situacije s tadašnjim uastrougarskim vlastima i sa zemaljskom Vladom u Sarajevu da bi zaštitio svoj narod.

Fra Jeronim je bio oštar, borben, kritičan i samokritiča, zauzet za čistoću vjere i moralnost svoga puka. Nije se bojao kritizirati ni biskupa ni svoje franjevca pa zapisa: „Ako počnem pisati memorandum o fratrima, biti će poveći od onoga o biskupu Stadleru…Da se i polovinu brinemo za dušu i duhovne stvari, koliko za vremenite, svi bi bili sami sveci…“

Ali je znao pohvaliti i pobožnost franjevaca. Tako priča priču o fra Franji Dobretiću zvanom Šubara, , koji je bio pobožan i redovnik na mistu. „Kad bi fra Franjo išo u sela, sa svojim bi pratiocem molio krunicu, pa kad bi svršio jednu, upitao bi pratioca: Hoćemo li još jednu? Ako bi se pratilac  nećkao, znao ga je dobro ukoriti i poučiti da se Bogu ne može primoliti, niti mu može dodijati naša molitva, ako mi kako valja molimo. I tada bi počeo moliti drugu krunicu. Kad bi je svršio, reko bi pratiocu: Je li de bolje što smo molili Boga, nego da smo o čem drugom razgovarali, gdje bismo mogli i štogod grješno reći ili štogod lažno kazati, pa bi nam se trebalo od toga ispovijedati? Ako bi mu to pratilac potvrdio, tada bi rekao: e pa  onda ćemo izmoliti još i treću krunicu“.

Na jednostavan način opisao čvrstu vezu i istinsku ljubav fratra i ramskoga naroda kad napisa: „Na puno mjesta tu fratar tuguje za narodom, gotovo ga oplakuje zbog „pomora goveda (goveđe kuge) koji je, kako cielu Bosnu, tako i Ramu u crno zavio“ ili zbog „ospica koje se osule na rogatu sitnu marvu, na ovce i koze, a to sve godine 1866. uginu tako da gdjekojim ni živ papak ne ostade“. S druge strane narod izlazi fratru široka srca i duše u susret, kada se on vraća na porušeni samostan, te ne mogavši tu stanovati nađe sebi sklonište pod stijenom svesrdno mu je pomagao i davao pomoć od svojih malih prihoda.

Njegov ovozemaljski kraj u svojim bilješkama opisuje fra Kazimir Ivić riječima: „Dana 25. lipnja 1923. godine umro je ovdje mp. o. fra Jeronim Vladić, generalni eksdefinitor…Fra Jeronim je bio pobožan i strog čovjek prema sebi i svakom drugom osim svojih učenika prema kojima je bio pravi otac, tražio je od  njih rad i poštovanje,  ali ih je iskreno ljubio i znao ih je svojim lijepim pričanjem zabaviti. Konac mu je bio kao i život. Bio je već oslabio, slabo je jeo, te je na Tjelovo 31. svibnja u blagovaonici ustao, klekao na pod i zamolio sve za oproštenje, preporučio se u molitve i otišao u svoju sobu. Popala ga neka štucavica, odbio mu se potpuno kus, od 02. lipnja nije ništa jeo. Opremljen svim kršćanskim otajstvima i blagoslovima. Sat pred smrt meni je rekao da mu preporučujemo dušu riječima: Orate pro me! I potpuno pri svijesti, u prisutnosti trojice svećenika i poslužnika izdahnuo je. Pokopan je u ripočkom groblju.

A u biskupijskom nekrologiju ostalo je zapisano: „U franjevačkom samostanu u Šćitu usnuo je dana 25. lipnja 1923. u Gospodinu jedan od najzaslužnijih i najučenijih bosanskih franjevaca, zlatomisnik fra Jeronim Vladić. Kroz cijeli svoj vijek služio je Bogu, Crkvi, redu i knjizi. Narod ramske doline ljubio ga je kao svog oca radi dobrote i plemenitosti njegova srca; svećenstvo ga je visoko cijenilo i štovalo poradi njegova sveta života; a svi koji su ga poznavali, divili se njegovom bistrom duhu, njegovoj učenosti i načitanosti…