Foto/video: Menjik: Mato Remić – Želim na Menjiku ostarjeti i umrijeti

Menjik? Gdje je to i što je to?

Sigurno će mnogi postaviti sebi to pitanje. U Rami je menjik poznat kao granični kamen ili međa između susjednih parcela.  Mnoge su se svađe i parnice vodile zbog menjika.

Zato i ne čudi da jedan lokalitet i naselje u općini Prozor-Rama nosi naziv Menjik.   Njegov smještaj govori zašto nosi taj naziv.

Na prijevoju od oko 920 metara nadmorske visine između sela Jurići i Glibe smjestilo se naselje Menjik. Upravo Menjik dijeli Ramu od Uskopaljske kotline.  To nije samo obična podjela. Ovdje se razilaze dva različita vodena sliva; Jadranski i Crnomorski. Vode s južne strane idu prema Jadranu, a sa sjeverne prema Crnom moru.  Tu je i poseban izvor, Gospino vrilo, koje svoj tok ima i prema jednom i prema drugom slivu.

Sve ove geografske zanimljivosti nisu bile povod našeg posjeta Menjiku. Ramljacima, Uskopljacima, ali i šire ovaj prostor je inače poznat. Uništeno naselje u ratu obnovljeno je te su nikli i ugostiteljsko-turistički objekti, obiteljske kuće, a već pomalo rade i proizvodi pogoni.  Ni to nije bilo ovaj put povod dolasku na Menjik.

Povod je obični i svakodnevni, ali ipak za ovu nadmorsku visinu nekima i neobičan.  Na Menjiku je zasađen voćnjak sa 150 sadnica šljive sorte rodne čačanke.

Vlasnik voćnjaka Mato Remić dočeka nas radno.  On, njegov sin Danijel i brat Josip završavali su ogradu lijepog ranča uz regionalnu cestu R 418-b Prozor- Konjic.  Odmah je bilo „gasi aparat za varenje i motaj kablove“.  Odmah nas Mato odvede prema svom šljiviku.

Mato Remić je razvojačeni branitelj koji je u rat ušao kao maloljetni dragovoljac i u ratu ostaje sve do kraja te službu u vojsci u komponenti HVO-a nastavlja i nakon rata.  Nakon raspuštanja određenog dijela vojske našao se nigdje.

Uz pomoć obitelji odlazi na rad u Austriju.  Svako svoje slobodno vrijeme, a ponekada skoro svaki vikend želio je provesti na Menjiku. Kako je želio tako je i činio.

Obilazimo novi zasad šljiva, a Mato priča dok pregledava svaku pojedinu sadnicu: „Volim ovo svoje mjesto toliko da sam odlučio i zasaditi voćnjak.  Gradim još neke objekte. U toj gradnji pokušavam unijeti i malo austrijskog ambijenta, ali na neki svoj način.“

Dok obilazimo jesenas zasađeni voćnjak i vodimo one ugodne razgovore daleko od korone i svih drugih problema dojuri stado ovaca koje je našlo dobru pašu u ovom uređenom voćnjaku. Mato je izuzetno kvalitetno obradio i sredio voćnjak i svaku sadnicu je zaštitio mrežom tako da ih ne mogu niti ovce niti druge životinje ili divljač oštetiti.

„Sada sam posadio 150 komada šljive rodne čačanke. Od općine Prozor-Rama dobio sam 100 komada sadnica, a ja sam kupio još 50. Ne želim stati na ovome. Osim šljiva posadit ću još jabuke i kruške. Želio bih kalemiti i sačuvati neke stare sorte koje su ovdje uspijevale.“- pripovijeda Mato o svom zasadu i planovima.

Voćnjak je okrenut na južnu stranu tako da se nalazi u zavjetrini od snažnih zimskih udara vjetra koji ovdje na Menjiku znaju biti žestoki. Nadmorska visina voćnjaka je 900 metara, a već ranije zasađene voćke jabuka i šljiva jasno govore da ovdje i na ovoj visini voće itekako uspijeva ako se održava i radi oko njega.

Na pitanje zašto to radi kada je više vremena u Austriji nego na Menjiku Mato odogovara: „Ovdje sam trenutno više od mjesec dana. Otvorila mi se mogućnost te sam došao ovdje još prije ove korone. Nastojim sebi stvoriti što biše slobodnog vremena kako bih došao na Menjik i radio nešto na ovom skromnom imanju. Pogledajte samo ovu ljepotu što nas okružuje. To nemaju ni Austrija ni Švicarska. Želim ovdje što više biti i ovdje ostarjeti i umrijeti.“

Iako je voćnjak tek u početnoj fazi njegova uređenost jasno poručuje da plodovi neće izostati. Mato već priprema i navodnjavanje kap po kap.

Sigurno se mnogi sjećaju kada su poljski blagoslovi u ove proljetne dane, nekada su užinari poslije bogate trpeze kod svog domaćina obilazili imanje. Tako je bilo i ovdje. Nakon lijepog obilaska ranča i cijelog imanja po običaju naših ljudi uslijedili su rakija, meza, sir i vino. Izvrsna rakija od šljiva us Menjika,, meza od svinja uzgojenih  ovdje na domaćoj hrani, sir koji je napravila majka Zorka od mlijeka dobivenog s ovih pašnjaka, a vino? Vino je ipak stiglo iz Francuske. Međutim, odrina ispod kuće poručuje da vinova loza uspijeva i na Menjiku.

Razgovor o životu, planovima za budućnost i mali doticaj s pričom o koroni uz takvu ponudu na stolu i lijepo društvo učini da vrijeme proleti puno brže nego što i možete pomisliti.

Sunce se polako primiče svome kraju, lagani, ali hladan povjetarac poručuje da se još nije šaliti. Pogled koji s Menjika puca preko Ljubunaca, Krančića tamo daleko do Čvrsnice i Vrana razvedrava duh i opominje da čuvamo i volimo ovo što imamo. Tako je neobično, lijepo, ponekada tako surovo, ali opet blago i daruje nas koliko znamo uzvratiti prirodi.

Sunce utonu iza Makljena, noć se spusti, začu se samo lavež pasa koji čuvaju ovaj Menjik i njegove stanovnike.