Foto/video: Što se krije iza Klečke stijene?

Vijugava cesta uspinje se kroz jesenski oslikanu šumu. Polako se penje sve do Kleka, sela skrivenog u okrilju Klečke stijene. Odatle rubom kanjona Volijak, ispod Klečke stijene put vodi do skrovitog sela konjičke općine kojega svega desetak metara dijeli od općine Prozor-Rama. U zaštićenoj uvali od svih vjetrova smjestilo se selo Došćica.

I dok smo se penjali cestom prema Kleku Branko i njegov sin Franjo pripovijedaju o ovim krajevima kao pravi turistički vodiči. Zanimljiva je to njihova priča, puna je neobičnosti i ljubavi spram ovim krajevima.  Kada bi spomenuli Volijak ili Klečku stijenu osjetilo se neko poštovanje prema tim Bogodm danim osobitostima ovog područja Rame i Konjica.

Ulazimo u Došćicu. Kroz selo ide makadamski, ne baš osobit put, a sa strane su se nanizale kamene kuće koje svjedoče da je vrijeme ovdje stalo prije 50 godina. Zaključana vrata, zatvoreni prozori, razbijena stakla, korov i kopriva obrasli oko pojedinih kuća… ipak u sredini sela lijepa i novoizgrađena nadstrešnica. Tada Branko koji živi u Prozoru,  a svako slobodno vrijeme koristi kako bi posjetio svoje selo, reče: „Eh, ovo smo napravili da se imamo gdje skupiti kad je misa na groblju. Mi pripadamo općini Konjic, a cijela ova cesta je na teritoriju općine Prozor-Rama. Crkveno pripadamo župi Solakova Kula. Uvijek smo išli prema Prozoru iako nismo ta općina, jer nam je Konjic bio predaleko i skoro nemoguće nam je bilo putovati u njega.“

Kada biste pomislili da je ovo selo pusto i da tu već odavno više nitko ne stanuje začuje se udaranje čekića i rad motorne pile. Idemo za zvukom, kad tamo dva vremešna umirovljenika na krovu kamene kuće. Bosiljko i Marinko Stojanović vrše popravke krova za zimu.  Bosiljko i njegova supruga Zore jedini su stanovnici na Došćici. Oni jednostavno ne žele otići odavde, a Bosiljko kako je naučio raditi u Njemačkoj tako ne prestaje ni sada kad je u mirovini. U razgovoru dok rade na krovu saznajemo da je ovdje sredinom osamdestih godina živjelo više od dvadesetak obitelji.

Kako su bili teški i surovi uvjeti života bez puta natjerali su ove ljude da bolji život traže u Petrovaradinu i okolici, Slavoniji i Zagrebu, odlaskom na rad u Njemačku. Tu su živjele obitelji prezimena Vukoja, Stojanović, Nikolić i bila je jedna obitelji Hrkač koji su se tu doselili iz Hercegovine. Došćicu je pratila sudbina kao i svako drugo naše brdsko i zapostavljeno selo.

O stradanjima u ratovima ne treba posebno ni govoriti. Svaki rat je imao svoje žrtve i ona dva svjetska, i ovaj Domovinski. Ipak, najviše ih je stradalo u Drugom kada se mnogi nisu vratili s Križnog puta.

Nastavljamo obilazak Došćice i okruženja. U hodu razgovaramo o mukama života na ovom prostoru. Branko s osobitim emocijama pripovijeda kako se nekada ovdje živjelo od stočarstva, voćarstva. Još se vide stabla šljiva, jabuka i osobite kruške Jerbasme. Kada provirite u neku od kuća kroz prozor možete vidjeti gdje još uvijek na zidu vise križ i krunica. Znakovi koji su ove ljude držali u nadi i u najtežim vremenima.  Dok razgovaramo Franjo fotoaparatom  i mobitelom pokušava zabilježiti svaki zanimljivi djelić sela. Dok hodimo prema staroj sačuvanoj Bosiljkovoj vodenici. Nailazimo na njegovo stado ovaca.  Debele i ugojene svjedoče o obilnoj ispaši i dobroj pažnji koju im posvećuje njihov vlasnik.

Doći u ove krajeve, a ne popeti se na Klečku stijenu je kao otići u Rim, a ne vidjeti Papu. Zato se i mi uputismo na tu gromadu koja se nadvija nad Klekom i Kućanima.

Lagana uzbrdica kroz šumu čije lišće zlati šumski put. Natovareni fotografskom opremom i domaćim namirnicama; slanina, suho meso, luk i rakija izbijamo na livade koje su već jednim dijelom zapuštene. Sve te livade nekada su bila pašnjaci i pogodne za kvalitetno sijeno. Kako su bile pašnjaci ljudi su ovdje sijeno čuvali u plastovima koji su bili na bukvama, nekoliko metara iznad zemlje da ih ne bi stoka koja je ovuda hodala pojela prije vremena. I toga više nema. Ali zato ima dobrih tragova koje su ostavili veprovi roveći zemlju u potrazi za hranom.

Znoj je već odavno natopio i tijelo i odjeću, dah postaje sve teži, a onda nešto zbog čega se itekako isplatilo preznojiti kako bi se doživio taj pogled na cijelu Ramu, dio Konjičke općine i nešto Jablanice. Zadivljujuće! Poseban je užitak pogledati s Vihara, tog vrha  Klečke stijene na Kućane, Bokševicu,  Klek… cijelu Donju Ramu, Volijak i sve one dijelove dokle oči mogu dobaciti.

Tjelesno i duhovno okrjepljenje na 1154 metra visine Klečke stijene doživljaj što se ne opisuje. To se samo doživljava ovdje i samo ovdje. Pozdrav suncu na smiraju lijepog i ugodnog jesenskog dana i osvježenje nosimo svojim domovima na počinak. Planinari i svi vi ljubitelji prirode i adrenalina posjetite ove krajeve i uživajte kao nigdje drugdje.