FRA IVAN ŠARČEVIĆ: “Najzaštićenije se krade s uzvišenim riječima patriotizma i u svetim haljinama!”

Poznati  bosanski franjevac u intervju za Dnevni list upozorava  kako “u makijavelizmu  Dragana Čovića” pisao je davno Ivan Lovrenović upravo u kontekstu Čovićeve tobožnje brige za hrvatski narod “uvijek iznova zapanjuje surova beskrupuloznost i potpun nedostatak odgovornosti koja se pretpostavlja kod javnih osoba s demokratskim legitimitetom”.

Zato uopće nisu nevažni ni Komšić ni Krišto, ali samo kad se zna tko je hrvatski car. I kad se zna tko se sve slijepo divi carevom starom ruhu! Šarčević je između ostalog govorio i o proteklim izborima, očitim prevarama, kao i o uplitanju vjerskih zajednica u izborni proces…

Praznik demokracije se pretvorio u neviđenu lakrdiju. Opet svjedočimo brutalnim krađama na zadnjim izborima, a najavljuje se i prebrojavanje glasova na mnogim biralištima? Doista posve ružna slika našega mentaliteta i općega truleža u društvu?

“Ako je u Bosni i Hercegovini registrirano nevjerojatnih blizu 3,4 milijuna birača, a u BiH stvarno živi oko milijun manje, gdje će završiti stotine tisuća glasovnica ako ne u masovnoj krađi. Krađa je plod sveopće korupcije. Normalno je krasti, savjest se umiruje tvrdnjom da svi kradu. I krade se nemilice, ne samo državno i od drugih, nego i od svojih, i vlastite sirotinje. Slatko je krasti siromaško i nekažnjivo. Najzaštićenije se krade s uzvišenim riječima patriotizma i rodoljublja. Naravno, i u svetim haljinama.”

Mnogi su skloni sa žaljenjem ustvrditi kako nismo izglasali promjene, bez obzira na očiglednu krađu glasova. Zašto je to tako, znači li to da ljudi u BiH dobro žive, ili zapravo više u zemlji nema kritične mase koja je za promjene zbog odlaska ljudi u inozemstvo?

“Ne mislim da se nešto žali jer se nisu izglasale promjene, nego većina ‘bjesni’ što nisu prošli njihovi, odnosno ‘naši’. U nas nema kritičnosti jer manjka samokritičnosti. Nema priznanja zabluda, kupamo se u kolektivnoj bezgrešnosti i smrtno se vrijeđamo ako nam se rekne istina o nama. Uz to, čini se kako se uvijek činilo, i drugdje u svijetu: što je situacija teža, što se lošije živi i što su ljudi nesigurniji ili duhovno prazniji, to više izabiru autoritarne i populističke lidere, despote, obmanjivače, svodnike masa. A i odlazak iz BiH nije samo traženje kruha.”

Kod Bošnjaka su se događale makar neke turbulencije, dogodila se pobjeda Denisa Bećirovića i poraz Bakira Izetbegovića? Je li riječ o kozmetici, tim prije što je SDA, odnosno desnica opet dominantna u bošnjačkom korpusu?

“Bez sumnje, Bošnjaci su najpluralniji, možda najizraženije religijski, jer ih je najviše deklariranih ateista. Ali političko-stranačka pluralnost nije još politički zrela ni svjetonazorski diferencirana, nego je više izraz želje za osvajanjem vlasti i rušenjem drugih s vlasti. Te stranke manje-više dijele iste političke stavove ili ideologiju oko uređenja društva i država. Bošnjačka politika, sa svim strankama i šarenilom, rado sebe imenuje probosanskom, što bi trebao biti sinonim za državotvornu politiku. U toj mantri probosanstva, bilo ona esdeavskoga, esdepeovskoga ili drugih političkih aktivista ima i opasnog, što skrivenog što očitog nacionalizma, i sekularnog i religijskog. Puno je neutemeljenog prisvajanja Bosne, opasne mitomanije s verbalnim nasiljem, iskrivljivanja ili selektivnog manipuliranja bosanskom poviješću; i da groteska bude veća, ZAVNOBiH-om i etničkom kompozitnošću zemlje koja se iskazuje, naravno, nesavršenim, ali za sada ipak nezaobilaznim pojmom konstitutivnosti, koji su, da politička farsa bude potpuna, nedavno svim silama zagovarali upravo ti probosanski aktivisti, a negirali ga najaviše hrvatski i srpski političari i vlastodršci. Pluralnost je bez dvojbe nužna. Za sve. Ona nije anarhija niti izdaja nacionalnog jedinstva, ali nije ni šminka za dominaciju moćnijih, bili oni brojniji ili lukaviji, nego jedini način zajedničkog obitavanja svijeta.”

Unutar hrvatskog biračkog tijela je i dalje sve monotono, hrđavo, famozni izborni zakon je okupio birače oko HDZ BiH. Zanimljivo je da malo tko ovoga puta kuka nad izborom Željka Komšića i porazom Borjane Krišto?

“To što Vi nazivate monotonost, rekao bih da je duhovna devastiranost i obesmišljenost hrvatske politike u Bosni i Hercegovini. Ispisane su stranice o bh. Hrvatima, o njihovom slijepom nalijeganju na autodestruktivnu politiku HDZ-a. Treba razumjeti neke ljude da su od toga umorni i da im se o tome više ne priča, da mnogi napuštaju BiH. Jer ako se progovori, morat će se ‘vikati’, što lažni pastiri i najamnici rodoljublja odmah prigušuju ili osuđuju kao izdaju. Za ovu priliku dopustite mi ponoviti dvije stare rečenice obmanjivača i svodnika hrvatskih masa Dragana Čovića kao ogledalo kako kažete ‘monotonosti’, a ja bih rekao opće devastiranosti i slijepog divljenja Čovićevom političkom beščašću. Prva je ona iz 2011.: ‘U Sarajevu su ostali samo oni Hrvati koji nemaju gdje i koji ništa ne razmišljaju.’ Sarajevo shvatite onako kako ga Čović i slični Hrvati smatraju, kao pars pro toto, simbol za čitavu Bosnu, pogotovo za od Hrvata očišćenu Republiku Srpsku.

Druga rečenica je nedavna Čovićeva najava kandidature Borjane Krišto za člana predsjedništva BiH: Imamo svakako najpametnije, najljepše biće koje može ponuditi svoje životne vrijednosti i sve ono što gradi kroz politiku zadnjih dvadesetak godina i hrvatskom narodu svim žiteljima BiH, to je upravo gospođa Borjana Krišto. Kako god shvatili ove rečenice, sve te pridjeve i ‘životne vrijednosti’, kao manipulativnu ironiju, kao stvarno mišljenje, kao izbornu promidžbu, za um i ljudskost krajnje je nečasno i ponižavajuće. U makijavelizmu ovoga političara pisao je davno Ivan Lovrenović upravo u kontekstu Čovićeve tobožnje brige za hrvatski narod: uvijek iznova zapanjuje surova beskrupuloznost i potpun nedostatak odgovornosti koja se pretpostavlja kod javnih osoba s demokratskim legitimitetom. Zato uopće nisu nevažni ni Komšić ni Krišto, ali samo kad se zna tko je hrvatski car. I kad se zna tko se sve slijepo divi carevom starom ruhu!”

Dojam je da u BiH više i nema autohtone hrvatske politike, HDZ BiH i Dragan Čović su nacionalne interese dramatičnije nego ikada podarili Zagrebu, odnosno Plenkoviću I Milanoviću?

“Ne znam jesu li Hrvati u BiH ikada imali svoju autohtonu politiku, možda malo u vrijeme Austro-Ugarske, ili eventualno nekih kratkih proplamsaja tipa nedavnih NHI-a, bosanskoga HSS-a, ramske udruge DAR, Skopljakovićeve Hrvatske stranke… Svaka izvorna bosansko-hercegovačka hrvatska politika ugušena je najmračnijim klevetama, kupljena ili utopljena u hadeze jedinstvo, u neslobodu jednoumlja. Uvijek je to politika posve okrenuta Zagrebu. Politički paternalizam hrvatske politike iz Hrvatske, s krajnje oskudnim pa i zabludjelim poznavanjem Bosne i Hercegovine, nije oznaka samo Franje Tuđmana nego većine Hrvata, i traje to u ovoj ili sličnim verzijama još od Starčevića, Radića, Pavelića…

Usporedno s političkom desubjektivizacijom, ubrizgavan je kompleks bosanstva, manje vrijednosti posebno bosanskih Hrvata te odatle ta njihova patološka potreba da dokazuju ono očito, vlastito hrvatstvo, i ne samo hrvatstvo nego i vjeru i kulturu. Pritom, naravno, Hrvati nisu neka iznimka, već su sve bh. etničke politike a i religijske zajednice u nekom smislu šizofrene, jer dok tijelom žive u BiH, duhovno su iseljeni u političke i religijske centre izvan vlastite zemlje: u Beograd (Moskvu), Zagreb, Istambul. Stoljećima se žitelji ove zemlje muče i sukobljavaju između sebeprecjenjivanja i omraze drugih, između kulture komšiluka i nekulture munafikluka, licemjerja, sve do bezočnoga progona i ubijanja nevinoga susjeda.

No, da se vratim kratko Zagrebu i hrvatskoj politici prema BiH. Ne bih rekao da je samo HDZ BiH i Dragan Čović ‘nacionalne interese podario Zagrebu’. Mislim da je hercegbosanska, danas znakovito možemo reći mostarska politika u raznim svojim varijantama, redovito nikada definiranim, uteg loše i bezidejne hrvatske politike. I ne mislim da Zagreb ima presudnu moć nad Čovićem, nego je i obrnuto. Čović i razne hercegbosanske ekspoziture i eksponenti po Hrvatskoj, nakon što su devastirali politički i kulturni supstrat bosansko-hercegovačkih Hrvata, našli su svoje unosno uhljebljenje i politički angažman u Zagrebu i po Hrvatskoj. Uzmite samo primjer Ive Lučića Ljubušaka, Nine Raspudića, raznih općinara, novinara, piarovaca koji izvan BiH unosno liječe svoj nacionalni kompleks i manjak političkog subjektiviteta u stvarnoj domovini, a sveudilj i drsko ga ostvaruju u ‘matičnoj’. Dakle, nije baš Čović sluga politike Zagreba, nego majstor političke dramaturgije.

Što se tiče predsjednika Milanovića, njegov sukob s premijerom Plenkovićem svemu ovome daje notu bizarno-destruktivnoga. Sunovrat je to u politički ring bez pravila. Pritom, Milanovićevo besprizorno verbalno ludovanje nimalo ne umanjuje usporedba s političkom rabijatnošću Milorada Dodika ili s inadžijskim smicalicama Željka Komšića i sličnih. Sva ova politička ponašanja zadnji su alarm za prisabiranje i urazumljivanje.”

Nije mali broj analitičara koji je primijetio otvoreno uplitanje vjerskih velikodostojnika u zadnji izborni proces, naročito poglavara islamske zajednice i pravoslavne crkve. Čelnici Katoličke crkve ovoga puta zaista nisu javno istupali u vrijeme kampanje , ali je veliki broj svećenika po župama opet otvoreno agitirao za HDZ BiH i Borjanu Krišto?

“Već u Vašem pitanju stoji i dio odgovora. Ovdje se krupnim koracima maršira u propast sebeljublja i brige samo za sebe, a odjeljivanja i mržnje prema drugima. Kod Hrvata je, kao i kod Srba, mislim većinski, proces fuzije ili kako pravoslavni kažu ‘simfonije’ između nacionalnoga i religijskoga završen. Bošnjaci, čini mi se, nisu ništa različitiji. Njihov nacionalizam nije manje opasan ako nije toliko religijski obojen, nego je tobože sekularan i državotvoran. Ipak, nužno je kazati da pokoji župnik i duhovnik u izborno vrijeme nije primao političare. Ostali su uz narod, nestranački.”

Sve je manje Hrvata u BiH, upis prvačića, naročito u Bosni, da o RS i ne govorimo je sablasno mali. Nudi nam se samo zebnja i uznemirujuća budućnost. Vidite li neku nadu, što mislite što bi hrvatska politika, kakva god da je, morala poduzeti?

“O demografskoj katastrofi Hrvata nije besmisleno, ali jest zakašnjelo govoriti i traži ono najteže – suočavanje sa sobom. O tome su uzaludno najčasniji dizali glas još dok se ta demografska katastrofa mogla makar malo zaustaviti. A maskirala se fantazmom o ‘domovinskom ratu’ u kojem se, gle ludosti, žrtvuju i zavičaj i domovina za Hrvatsku i za podebljavanje hrvatskoga pereca. Taj se istočni grijeh hrvatske politike maskirao također izlikama o ‘humanom preseljenju’ na vjekovna hrvatska ognjišta od Grahova do Drvara, ili po Šuškovu i Bobanovu, po Kninu i Lici; a Bosnu se zakovalo u dijasporu, etiketiralo kao ‘muslimaniju’, zemlju divljine i nekulture, nepoželjnog življenja i definitivnog prezira. Sjetite se gotovo svih poglavara, i političkih i crkvenih, svi njihovih trabanata koji su prodefilirali po pozicijama moći kroz tri posljednja desetljeća. Oni bi na sve te govore o istinitom, dakle demografskom i uopće lošem stanju Hrvata uzvraćali kako ne treba biti pesimist i gledati sve crno. Koja je to samodovoljna podvala! I danas! Jer se i danas moćni, s udobne pozicije, pozivaju na zajedništvo, a izmiču odgovornosti, šire laži da je najbolje ono što oni čine, a dobronamjerne difamiraju kao eksperte apokaliptičkih dijagnoza i renegate svoga naroda. Ustvari oni su sukreatori katastrofe i udvostručitelji beznadnosti, ne poznaju mudrost napuštanja vodstva, nego nastavljaju drugima krasti budućnost, društveno ih šikanirati, prisiljavati ih na rezignaciju ili na seljenje iz zemlje. Kad me pitate za nadu, mogu za sebe reći, čini mi se da nisam bez nade, ni bez želja i očekivanja. I od sebe i od drugih. Mučim se između tvrde realnosti, sebičnih ambicija, ljudskih zakazivanja, društvenih sukoba, kao i razočaranja i očekivanja bližnjih, jer jedni drugima dugujemo i sućut i nadu. Pogotovo stariji mlađima. Ipak, i dalje me fascinira neistražena prošlost i ljepota ove zemlje, velika povijest padova i uspona franjevaca Bosne Srebrene; fascinira me dobrota pojedinaca, malobrojnih bosanskih katolika i Hrvata, kao i dobrota pojedinaca iz svih vjera i svjetonazora. Iz iskustva prijateljstava, i onih polomljenih, pokreće me nada, možda i lijepa iluzija, u smisao pouzdanih međuljudskih odnosa koji ne počivaju na nacionalizmu, na koristoljublju, ni na licemjernim zahtjevima neostvarivog moralnog čistunstva. I siguran sam da politika nije sve, nego je život dar, milost, šala i ljubav, i dječje povjerenje u ljude, prijatelje, i po cijenu gubitaka i nerazumijevanja. Posve sam uvjeren da naša budućnost leži u poštivanju naših razlika i u odgovornosti za druge.”

M. L.