FRA IVAN ŠARČEVIĆ: “Sveopća je devastacija Hrvata i katolika u BiH, ljudi napuštaju Crkvu zbog svećeničkog licemjerja.”

Fra Ivan Šarčević, bosanski franjevac, teolog, publicist, profesor na franjevačkoj teologiji u Sarajevu, u intervjuu za Bljesak.info govori o kršćanskoj duhovnosti u vremenu rata, sveopćoj devastaciji bosanskohercegovačkih Hrvata, njihovom položaju i budućnosti, politikama u BiH, pravednoj srdžbi i lukavstvu i licemjerju svećenstva.

Fra Ivane, više od mjesec dana bjesni rat u Ukrajini, a našim su se narodima vratile ratne slike i nikad izliječene traume. Što kao kršćani, kao vjernici, kao ljudi, naposljetku možemo učiniti?

“Najprije liječiti svoje traume. A jesu se uznemirile duše nekih od nas, što znači da smo istraumatizirani. A kako i ne bismo bili! Neki ljudi čak ne mogu gledati slike rata: lica unesrećenih, tolika razaranja, toliku patnju. Gledanje je ponavljanje proživljenoga. Nažalost, ima i onih koji su proživjeli teške patnje, ali ih tuđa patnja ne dira. Opet se pokazuje, kao i našim ratovima, da patnja po sebi ljude ne čini humanijima. Neki se izopačeni ljudi bogate na patnji. Poznato nam je sve to i bez rata. I u najbližim odnosima mnogo je neuviđavnosti, čak bešćutnosti na potrebe i patnje bliskih. Vratimo se za tren traumi. Trauma se vjerojatno najbolje liječi njezinim verbaliziranje, iskrenim priznanjem i orječivanjem svih svojih osjećaja, i onih kojih se strašimo, sramimo, te prianjanjem uz neki konstantan posao koristan bližnjima. Za zdrav karakter, mislim, nužno je istinitim riječima označiti ovaj rat: ruska bezočna i bezbožna agresija, Ukrajinci su žrtve! Trauma se liječi definitivnim odustajanjem od ideje da se mir postiže ratom, dakle, neposustalim mirotvorstvom, iskrenom molitvom bez mržnje i osvete prema agresoru i bez divljih riječi o bilo komu. Iznimno je važno, za vjernike najviše, praktično pomoći izbjeglim i prognanim ljudima. Velika se solidarnost u Europi iskazuje izbjeglim i prognanim Ukrajincima. To je lijepo. Nažalost, to pokazuje kako pravimo razliku među ljudima, između «naših» i «opasnih» izbjeglica koji nisu naše rase, vjere ili kulture, odnosno kako od jednih migranata imamo strah, a od drugih očekujemo korist, u oba slučaja ljude se lišava njihova dostojanstva, u prvom ih se gleda kao radnu snagu, sredstvo, popunjavanje praznih područja, a u drugom da su nekorisni i opasni. Biblija nehumano ponašanje prema pridošlicama i strancima smatra «u nebo vapijućim grijehom». Naša su društva, narodi i religijske zajednice u negativnom smislu istraumatizirani, alergični na «druge» da i ne osjećaju to ičim «lošim», nego odustaju od svoje vjere i svrstavaju se u politiku zidova i slušaju sebične političare negostoljubivosti.”

Ruska invazija na Ukrajinu reflektirala se na stanje u cijelom svijetu, mnogi predviđaju novu željeznu zavjesu 21. stoljeća, a BiH se upisala na listu nečasnih država koje nisu Rusiju stavile pod sankcije. Koliko ima Rusije u BiH i koliko je to opasno?

“Svijet se naglo promijenio u malo vremena. Ne možemo kao kakvi-takvi sudionici sve promjene ni sagledati. Politika je najčešće trgovina, i ništa se toliko ne mijenja i ništa toliko ne mijenja ljude kao politička trgovina, a to se još događa nesagledivo brzo, globalno, u širinu. Ovdje ide zajedno strašno rušilački rat, sofisticirano oružje, novac i ekonomija, i plin i nafta, i odsutnost moralnosti. A hoće li ovim strašnim ruskim razaranjem i pokušajem osvajanja makar dijela Ukrajine uslijediti neka nova «svjetska zavjesa», neka nova blokovska podjela, teško je reći. Sigurno će doći do novih političkih i ekonomskih preslagivanja i udruživanja. Mislim da vrijedi stalno gledati kako reagiraju intelektualci i crkveni ljudi, jer oni su ništa manje odgovorni od ratnika. Oni su moralno i politički odgovorniji od vojnika, i oni su kao i svakom ratu sukreatori budućnosti svijeta. A što se tiče naše male države, Bosne i Hercegovine, i ruskog osvajačkoga rata, odnosno ruskog utjecaja u nas, ima čini mi se prenaglašavanja, ali i minimiziranja toga problema. Ruska politika ima kontinuitet interesa za «toplo jadransko more», a ima bogate pojedince, ima uigranu diplomaciju i još uigranije tajne službe. Mala zemlja poput naše uvijek je toliko, pa i enormno velika da može biti kamen spoticanja moćnih, mislim velikih sila. A gdje je tako, gdje je kaos, uvijek su tu i «veliki», i Rusi. U nas osobito preko srpske politike. BiH nije toliko bitna, ali politici konflikta kumuju i tzv. naši akteri, naši političari. Kad je u pitanju tko će stati na čiju stranu, onda veliki postaju «mali», jako se vrijeđaju na male ako ih oni ne podržavaju. Opća je oznaka da među današnjim političarima gotovo nema mirotvoraca. Uz to, teško je razlikovati politiku od naroda, bilo kojega pa tako i Putina i rusku politiku od ruskoga naroda, iako svaki narod, po sociološkim a i teološkim uvidima, kao «korporativna osobnost», nije tek puka anonimna masa bez odgovornosti, nego je politički odgovoran tko njime vlada. A redovito vlada koga «narod» želi. Pa koliko Rusije ima u BiH? Čini mi se nekada onoliko koliko koristi pojedinim političarima, ne njihovim biračima i narodima. Milorad Dodik je jasan, njemu trebaju Rusi u svakom pogledu, i simboličkom, nego što on treba Putinu i on će stalno prizivati neku «majku», kako svim, iako na vani drskim i tobože samostalnim ljudima, uvijek treba neka «majka za odrasle». Bakir Izetbegović nema nekih jasnih uvjerenja, on slijedi malo američku malo tursku politiku, a on da je to otezanje i politika reaktivnog nadmudrivanje svojih protivnika. Zanimljivo je postupanje D. Čovića, doktora kontinuiranog dotjerivanja pa i poricanja svojih prijašnjih izjava, ovisno odakle stigne naređenje, iz Zagreba ili s istoka. On stalno govori da je njegov stav «jasan», ali taj stav ne izrazi. Nakon za EU sumnjivih izjava o ratu u Ukrajini, Čoviće je na posljednjem igrokazu na tu temu, iza sebe rasprostro zastavu Ukrajine i govorio kako je jasan njegov stav, i opet ništa nije kazao. S obzirom na ruski rat ili sva teška pitanja, uz mnoštvo indoktrinacije i poludjelih internetskih laži, u ovoj zemlji ljudi sve više ne vjeruju sebi, ne vjeruju da su oni sami nešto čuli i vidjeli. Vjeruju više u ono što im drugi kažu da trebaju vjerovati. A najviše je onih koji iz straha i koristi gaze ono što vide i u što su čak sami uvjereni.”

Tko sve snosi odgovornost na loš položaj bh. Hrvata koji više kao da i ne postoje, nemaju političku budućnost?

“Ogromno i teško pitanje. No, ne smije ga se izbjegavati. Pošao bih iz širega. Ponajprije je tragično da nitko, nijedna institucija, ni politička, ni intelektualna, ni crkvena nije trezveno i mirno analizirala položaj hrvatskoga naroda a i drugih u BiH. Oni što su to kao radili ili rade, činili su i čine najviše samo za vlastitu korist, a ne u interesu svih. Naravno, oni će tvrditi suprotno, da baš rade za opću stvar. Rekao bih da je pitanje Hrvata i njihova položaja u BiH slično dijagnozi teške psihičke bolesti koju je dao stručni liječnik, ali sumnjičavi ili umišljeni ili čak dobrohotni «obiteljski konzilij» domaćih ljudi, oni i sebe i pacijenta i okolinu zavaravaju da to uopće nije tako, ili da nije tako strašno, ili da se – najčešće radi njihova profita – ta bolest treba liječiti samo njihovom terapijom, koja ustvari vodi – svi pokazatelji to kažu – sve lošijem stanju. Nekada mi izgleda, doista ne umanjujući nužnost mijenjanja i ustava i zakona ove zemlje, da je sva ova velika priča za održavanje vladajućih na vlasti. Jer imali išta ogavnije nego kada oni koji su na vlasti stalno govore da su ugroženi ili žrtve. I to traje od Miloševića do danas. Slikom teške psihoze opisao bih ne samo poraznu demografsku sliku Hrvata u Bosni i Hercegovini, koja se prva vidi, bode u oči: prazna Krajina, prazna Posavina, opustjeli toliki krajevi bez Hrvata…, nego još gore stanje koje se ne želi registrirati, s nakanom da ne čuje bolesnik, da ne pogledamo sebi u oči, ali ni da se neprijatelji (oni famozni drugi) ne bi naslađivali našom mukom, pa se tek šapuće uokolo, po zakucima, kako je ipak stanje užasno, kako je sve otišlo u nepovrat. Sveopća je devastacija Hrvata i katolika u ovoj zemlji. Ovo je činjenica, nikakav pesimizam kako štite sebe i svoje pozicije oni osigurani. Ta se devastacija očituje na razne načine, ponavljam, ne samo demografski, nego, na primjer, kao politička nesloboda i nekultura, kao slijepo pristajanje uz samo jednu partiju i jednog narcisoidnog vođu, kao strah od promjene i grčevito samohvaljenje kako se sve radi dobro, kao mitomanija žrtve, kao porazno školstvo i poluobrazovanje, medijsko sluganstvo politici, njegovanje kulta ličnosti i «nacionalnih heroja», primitivna religioznost čuda i praznovjerja praćena udvaranjem i suučesništvom u grijehu poglavara, privredni kriminal, nepotizam i odsutnost solidarnosti. Ništa ne pomaže izlika da je tako i kod drugih. To je samo pokazatelj kako se nisko može pasti. Jednostavno kazano, nije problem, odnosno nije jedini problem to što Hrvati odlaze, nego njihovo opće stanje koje se ne želi vidjeti. A kako će biti drukčije ako uzmete da na dvije najkarakterističnije izjave prvoga čovjeka u Hrvata, Dragana Čovića, a u rasponu nešto više od 10 godina bilo je tu još takvih izjava, dakle da na te izjave nitko od odgovornih iz hrvatske politike i Crkve nije pozvao, ako ne da dadne ostavku, a barem da se preispita svoje izjave taj unesrećitelj hrvatskoga naroda. Rekao je na HRT da su u Sarajevu ostali samo oni Hrvati koji ne misle ili nemaju kamo. A nedavne je poslanike Skupštine Republike Srpske, s njemu svojstvenim ushitom kad se nađe u srpskom miljeu, zamolio da čuvaju Republiku Srpsku. Znam da će za osjetljive hrvatske uši ove riječi djelovati bogohulno, jer se kao uvijek napada to nevino domaće božanstvo, a uostalom on ništa nije kazao drugo što prije njega nisu rekli «drskiji» od njega. No, doista, može li se dogoditi da se o ovim izjavama makar povede ozbiljna rasprava među akademcima, intelektualcima, svećenicima, novinarima, teolozima, ljudima koji se smatraju ekspertima u vjeri i moralu. Teško, ako je dotični gospodin šef svih glavnih institucija.”

Nedavno su okončani pregovori o izmjenama Izbornog zakona u BiH na kojima je sve propalo i ništa nije dogovoreno. Bošnjačke stranke negiraju konstitutivnost, a HDZ BiH i Dragan Čović iscrpili su taj famozni vječni optimizam. O čemu se točno radi i tko sve snosi odgovornost na položaj Hrvata u BiH?

“Mislim da tu ne može doći do pravoga dogovora. Rekao sam nešto o hrvatskoj politici i Čoviću koji je iako ne jedini najviše određuje. Naveo sam njegove dvije rečenice, ne samo nemoralne nego krajnje «nehrvatske» u vremenu kada se sve, od vode do zraka proglašava hrvatskim, da njima pokušam kazati da hrvatsku politiku srpski entitet ne zanima, pa ni Bosnu, osim kao sredstvo politike i održanja na vlasti. Ne mislim da od te politike imaju dobre koristi i u Hercegovini, dakle ni kantoni s hrvatskom većinom. Tko misli da je drukčije, neka odustane od muke mišljenja i neka i dalje plovi u svome miru. Bošnjačka politika, oličena u Izetbegoviću, zajedno s Komšićevom hrani se ovom hadezeovskom u biti nehrvatskom politikom, i redovito kad govori o brizi za sve građane, vara, brine samo o svojoj vlasti. Od Sulejmana Tihića, od nepromišljena i infantilno uvrijeđena odbacivanja Tihićeva poziva Bošnjacima da se suoče sa svojom prošlošću, s realnošću zemlje još dvaju naroda, i da iziđu iz stanja autoviktimizacije, bošnjačka politika samo krčmi i rasprodaje i svoju patnju, i Srebrenicu i Tomašicu, i «ljiljane». I od tog žrtveničkoga politikantstva profitira samo da se održi na vlasti, a svoj narod tjera u primitivizam, u povijesne mitove tobože evropskoga naroda prije Evrope, naroda s deset povijesnih genocida, pa sve do u nečasnosti podignute ploče srpskim žrtvama na Kazanima, sve do tog namještenoga zamagljivanja kojim se krnji čast Bošnjaka, boraca i građana Sarajeva. Zabluda o bezgrešnim Bošnjacima, kao i o svakoj ljudskoj bezgrešnosti put je u mrak, ovdje u mrak nacionalizma koji se, naravno, ne priznaje jer se smatra nečim normalnim. No, bolja su razočaranja u druge, u prijatelje, u druge narode, od kobnih vlastitih zabluda. Dakle, bošnjačka politika u SDA, pa ni Radončić ni Konaković, koliko umijem prosuditi, ne niječu konstitutivnost naroda. Pa valjda Izetbegović toliko zna da je Alija Izetbegović prvi u Bosni i Hercegovini, 1990., zagovarao za BiH «dogovor naroda», i da «takve dogovore mogu voditi samo istinski predstavnici naroda, a istinske predstavnike mogu odrediti samo narodi, na slobodnim izborima». Konstitutivnost niječe Ž. Komšić, slično kako je to nijekali onomad poslije rata zadrigli Hrvati, ponajviše kao lenjinističko-komunističku izmišljotinu. Sada to još čini velik dio esdepeovaca i intelektualaca, neki od ovih potonjih, čini se dobronamjerno, ali sa svima drugima ipak nepromišljeno i negirajući povijesnu konstantu (ako hoćete povijesnu «konstitutivnost» BiH) od osmanskoga osvajanja, od kada je ova zemlja u svome osnovnome toku, demografski, politički, uopće duhovno i kulturološki, troreligijska pa onda troetnička. Niječu konstitutivnost i neki od onih kojima su usta puna ZAVNOBiH-a. Čine to pod mimikrijskim plaštem materijalističkoga razumijevanja politike i vlasti: od konstitutivnost do građanskoga koncepta jedan čovjek jedan glas, dakle do onoga što imamo već u Republici Srpskoj. Nije istina da se ova zemlja, ne prepisujući nijedan povijesni model, jer je to naprosto nemoguće, niti ijedan model drugih zemlja, ali učeći od sviju, dakle nije istina da nije moguće staviti u sklad građanski princip i etnički princip. Nije istina na primjer da se Dom naroda ne može organizirati tako da se točno navedu i ozakone precizni nacionalni interesi… Ali istina je nepobitna da ovdje vlada politika hajdučko-akindžijskoga morala. I ta se politika spustila posvuda, kapilarno je premrežila sve hijerarhijski uređene stranke, institucije… Prevara, ucjena, kupovanje, ortakluk u kriminalu, i omerta, mafijaško uvođenje šutnje, zabrane govora o svojim zločinima i korupciji…”

Hrvatski narodni sabor najavio je pompozno, da ako ne budu usvojene izmjene Izbornog zakona BiH, da se izbori neće i ne mogu održati, međutim, izbora će biti, potvrdio je i to i sam visoki predstavnik. Vjerujete li da bi se hrvatska politička garnitura usudila žrtvovati vlast i bojkotirala izbore na jesen?

“Mislim da je Hrvatski narodni sabor jedna od udruga Hrvata, brojčano najveća, ali kvalitativno nereprezentativna, koliko se god upinjali oni kojima je to ostalo možda jedini forum samopotvrde. Dakle nisu u HNS predstavnici svih Hrvata, nego oni koji smatraju da im se isplati biti sredstvo HDZ politike. Smatram da HNS ne može zaustaviti izbore. Ali da na stvarnim problemima i stvarnoj ugroženosti Hrvata, može stalno generirati lažne probleme i lažne ugroženosti, za to ima već dovoljno potvrde. Političke stranke i takve udruge, čast pokojoj iznimci, redovito su nakupina lijenčina, ljudi neobrazovani, drski i umišljeni, i povrh svega vrlo narcisoidnih. Ono što čini HNS, bolje što čini HDZ, može samo uz nezrelu i prema BiH patronatsku politiku iz Hrvatske. Naime, više je nego smiješno – tragično je da je gotovo sva vanjska politika Hrvatske svezana za Herceg-Bosnu. Pritom ne zaboravimo: HNS se hrani nacionalističkom bošnjačkom politikom kojoj sekundira  Komšić. On sve više koristi legalnost da bi praktično pokazao kako zakon po kojem je izabran ipak nije moralan, i umjesto da bude moralan i mijenja zakon on nemoralno ustrajava na nepotpunom zakonu i njime maskira političku isključivost, przničarenja i sukobe.”

Među Hrvatima nažalost ne postoje oporbene stranke HDZ-u BiH, ili ako i postoje, jednako su ideološki desno orijentirane, konzervativne, programi su im skrojeni kao po hitovima pjevača Thompsona koji je nejednom promovirao fašizam i okrenuo silan novac na manipulaciji osjećaja i ranjenosti društvene grupe koju nazivamo braniteljima, ratnim vojnim invalidima. Zašto među bh. Hrvatima nema lijevo orijentiranih stranaka i političara, zašto se za svakog lijevo-liberalnog Hrvata u BiH kaže da je izdajnik, plaćenik, Jugoslaven?

“U hrvatskoj političkoj areni bilo je tek nešto lijevo-liberalnih stavova, pojedinaca zapravo, prije Drugog svjetskoga rata, nešto u socijalističkom periodu, a stranaka ne. Nešto je razumljivo zbog malenosti naroda, stalnih ratova, progona i seljenja, velikih imperija i država u kojima su se Hrvati s drugim narodima našli pa se nacionalna homogenizacija nudila kao normalno. Veliku ulogu za odsutnost lijevih, liberalnih pa i socijalnih političkih opcija u tome je odigrala Katolička crkva, mislim najprije velika, ne samo naša mjesna. Ona je kroz povijest, a tako i bosanski franjevci, imala jamačno najjači utjecaj na svoj narod. Od reformacije pa preko prosvjetiteljstva katolici, a čini se nije drukčije ni s drugim kršćanima ili vjernicima koji nisu imali ni reformaciju ni prosvjetiteljstvo, imaju strah od slobode, od slobode tumačenja Svetoga pisma, strah od građanskih sloboda, slobode mišljenja, slobode udruživanja, slobode govora. Istina se govori autoritetu iza leđa, uvijek taj naš zaplotnjački moral… Ne smijemo zaboraviti ni to da su neki liberalni pokreti i revolucije, posebno sovjetski boljševizam, a i naša varijanta udbaško-komesarskog marksizma istjerivala religiju iz ljudi, da su ateizam postavili za «državnu religiju». Šteta je međutim što je u tom smrtnom sukobu religije i politike, Crkve i partije, nastradao pojedinac, sloboda i socijalna pravda, i što se osvajanje vlasti i održanje na vlasti smatra jedinim smislom politike. I danas smo svjedoci da se trebamo učiti stjecati slobodu, ponajprije slobodu vjere. Kad to kažem mislim i na slobodu nevjere. Jer nema ništa tako zavodljivoga kroz zadnja stoljeća od činjenice, zapravo do zablude, neki teolozi kažu iluzije, da je tako lagano vjerovati ili ne vjerovati u Boga, i da se tako lagano može govoriti o onome što se «ne zna» ili šutjeti o onome o čemu smo dužni govoriti. Doista, još nismo izašli iz društvenog nasilja, očitog ili maskiranog, nasilja bilo «vjernika» bilo «nevjernika», koji tako olako zloupotrebljavaju tajnu postojanja, a onda tajnu Boga i čovjeka. Evo primjera: opravdanje kršćanstvom, čak Kristovim križem Putinova rata u Ukrajini od strane moskovskoga patrijarha Kirila nije tek puka zloupotreba vjere, nego bezboštvo u srcu vjere. Sloboda, jedna od glavnih tema svih koji misle i žele živjeti u punini, glavni sadržaj svake vjere koji je najčešće zanijekan lažnim predstavljanjem posluha Bogu i njegovim «namjesnicima» na zemlji. Sloboda je glavni cilj svake promjene, svake revolucije. Sloboda, međutim, ne može sama, inače će podivljati, postati nezasitna, nasilna. Sloboda treba ljubav. I sloboda nije urođena, ona se stječe, i to nikada silom, utjerivanjem, nikada revolucijom, nego u riziku solidarnosti, u zauzimanju za socijalnu pravdu onih kojima je ta pravdu oduzeta. Naše su politike nažalost nesocijalne, jer su neslobodne, a oni koji nose to ime, poput socijaldemokrata, većinom su urbani manekeni koji misle da je za slobodu dovoljno da udišu gradski zrak i da nisu nacionalisti. Da smo imalo socijalniji bili bismo bolji Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Ostali, živjeli bismo kao ljudi…”

Kakvu odgovornost za stanje u našim društvima snose Katolička crkva, SPC, Islamska zajednica? Jesu li vjera, duhovnost, danas zloupotrijebljene, privatizirane, dovedene do jedne bolesne mitomanije kojoj kao da nema kraja?

“Sve mi postavljate velika pitanja. Ne mislim da su nepotrebna, nego bi se njima trebali baviti neki skupovi, instituti, sociološki, religiološki, filozofski, teološki. Kome je imalo stalo i do vlastite vjere i do vlastite Crkve kojoj pripada, ne bi mu smjelo biti svejedno kako se ponašao sam i njegova zajednica prije rata, u ratu, poslije rata, a kako danas. Nisu korisni paušalni sudovi, a koje je ponekada nemoguće izbjeći. Zajednice koje ovdje spominjete nisu iste, kao što religije nisu iste, pa tako ni njihove povijesne odgovornosti nisu jednake. Ono što je nužno kazati jest da vjerski poglavari i službenici, a oni su simboli, nisu, ponajprije u području mirotvorstva i dijaloga, u stvaranju klime zajedništva, ili što bi ovaj papa kazao u stvaranju sveopćega bratstva i socijalnoga prijateljstva, dakle nisu na visini djela, ne na visini riječi, nego djela koja traži vjera koju ispovijedaju.”

Nije li krajnje gadljivo da nijedan ozbiljan vjerski datum ne prođe bez političara u prvim redovima i safovima?

“Vidljivo je da su Vam omrznule takve molitve i proslave Boga. I u tome niste sami. Ustrajte u tome. I ako smijem, kao i u svakom odnosu, ako Vam je stalo do njega, ustrajte u sporenju, i s ljudima i Bogom. Jedna od najljepših ljudskih oznaka je pravedna srdžba. Susrećem dosta vjernika i bude mi i poteško, nastojim ih razumjeti u njihovoj ozlojeđenosti na ono što se stručno naziva «politička religija». No, to što Vi kažete samo je djelić onoga što će neki drugi ljudi kritički kazati o onima koji stoje ispred tih u prvim redovima, o onima na oltaru, biskupima, svećenicima, franjevcima. To je ozbiljan problem naše Crkve, a mislim i religijskih zajednica uopće. Ne zloupotrebljavaju samo političari religiju i sveta mjesta. Još Biblija spominje i upozorava svećenike i duhovne osobe kako prodaju siromaha za sandale, kako žive nedostojno poziva, kako stoje na vratima pristupa Bogu, niti oni ulaze niti drugima dopuštaju susret s misterijem… Svećeničko lukavstvo i licemjerje, duhovna indoktrinacija, kleveta i laž, duhovnjačko nasilje, zloupotreba svete haljine i svetoga položaja, krađa zajedničkoga novca od siromašnih nije ništa manji grijeh od političkih manipulacija religijom. Zbog takvih stvari koje i Vi navodite, mnogi ljudi prešutno napuštaju Crkvu, ne dolaze na misu ili čine to samo zbog sakramenata. Biskupi i svećenici to kao da i ne žele vidjeti. Ali znaju, no iz znanja ne slijedi etika djela. A neki svećenici, dobronamjerno, jer im se naprosto gadi to slizivanje politike i religije, traže svoj vlastiti put, neki se nažalost odaju porocima, neki opet bježe od svojih obaveza u obitelj, neki okupljaju svoje «navijače» pa se bave posebnim molitvama i čudesima i pritom još i zarade za komotan život. Složena je to stvar s vjerom, ali time naša vjerska praksa ne bi smjela biti neviđena i kritički neraspravljena.”

Dočekali smo još jedan Uskrs i Kristovo Uskrsnuće u neizvjesnim, tjeskobnim, teškim vremenima kakva su, čini mi se, na našim prostorima oduvijek bila. Kakvu biste poruku uputili stanovnicima BiH? Što nas danas uči Uskrs?

“Svake godine, svakog blagdana uvijek iznova, uvijek staro novo pitanje o poruci. Pa dobro, ovako bih kazao: zadnjih mjeseci salijeće me isto pitanje: kako teška vremena pa nekada i teška osobna iskustva svakodnevnice preobraziti u nešto bolje, u nešto novo. I nameće mi se Augustinova misao u trenutku obraćenja, misao koja se tiče Boga kao novosti, kao nove ljepote u onome što je staro, ostarjelo, svakodnevno: «Kasno sam te uzljubio, o ljepoto tako stara i toliko nova, kasno sam te zavolio!» Da ne širim: Uskrsna mi je pouka i poruka ove godine kako da uvijek iznova u svom umornom, često i banalnom, pa i do pakla i smrti teškom životu pronađem novu ljepotu i smisao. Učenicima je uskrsli Isus bio istodobno stran i prepoznatljiv, star i nov, isti i drukčiji. Tu mi je negdje život, od pozdrava Božjem jutru, preko kave, knjige, susreta, svega onoga svakodnevnoga, i poslova, često istih, iz čije dosadnosti crpim novost. Uskrs je poput klasika, dobre muzike, klasika pisaca, kao draga osoba, prijatelj, kao mnogo toga što poznamo i uvijek su nam novi. I ova zemlja, Bosna, stara je i nova, a tako i njezini ljudi. I naša ljubav je ostarjela. Imam li snage a vrijedilo bi početi voljeti iznova, novom snagom… Sretan Uskrs onima koji slave. Svima što više novih svakodnevnih dana.”