Fra Josip Markušić – Bosanski franjevac koji se nije dao pokolebati

Pred nama je knjiga ratnih zabilješki (1941-1945) fra Josipa Markušića (Čepak kraj Kotor Varoša, 1880 – Jajce, 1968. – starinom iz Rame) jedne od najznačajnijih osoba suvremene povijesti Franjevačke provincije Bosne Srebrene, čovjeka za kojega Ivan Lovrenović u svome Pogovoru ovoj knjizi kaže da je Markušić „među franjevcima i katoličkim intelektualcima XX stoljeća jedinstvena pojava: on je čovjek sa živim, sveobuhvatno i koherentno izgrađenim pogledom na svijet – praktično-teološkim, socijalno-etičkim, povijesnim, kulturno-estetskim, političkim.“

Gotovo sve to o čemu Lovrenović govori, možemo (pro)naći i upoznati u Markušićevoj knjizi RATNE ZABILJEŠKE 1941. – 1945. koja obaseže 731 stranicu i osim veoma dragocjenih Uvodnih napomena urednika dr. sc. fra Drage Bojića -, zatim za razumijevanje sadržaja ove knjige prijeko potrebnih tekstova: Predgovora povjesničara dr. sc. Joze Džambe i Pogovora književnika Ivana Lovrenovića, kao i dobrodošlih Priloga (Životopisa fra Josipa Markušića, Kronologije ratnih zabilježaka 1941. – 1945., popisa korištene literature, Kazala imena, Kazala mjesta kao i popisa nerazriješenih inicijala i kratica) ima pet po godinama određenih poglavlja: 1) 1941. godina, 2) 1942. godina, 3) 1943. godina, 4) 1944. godina i 5) 1945. godina, pri čemu svaka godina temeljem broja mjeseci ima toliki broj potpoglavlja (12). Uz napomenu da u Zabilješkama ima nekoliko većih vremenskih razdoblja koje je nemoguće protumačiti; nepoznato je, jesu li listovi s tim datumima nestali ili u to vrijeme fra Josip iz nepoznatih razloga nije ništa bilježio?

Nakon čitanja ove po mnogočemu vrijedne knjige, koju izdaje renomirani i svima već poznati nakladnik Synopsis d.o.o gosp. Ivice Pandžića sa sarajevskom i zagrebačkom adresom, može se sa sigurnošću reći: u fra Josipovim kazivanjima izrečenim u vidu samostanske kronike nema ‘popovskoga’ mudrijašenja niti zamagljivanja istine, nema veličanja naših samo zato što su naši, niti ocrnjivanja pripadnika neprijateljskih vojska i politika samo zato što nisu naše, nema uzmicanja pred Zlom svejedno koliko veliko i zamamno bilo. Već na prvim stranicama ove knjige saznajemo od fra Josipa ne samo kakve su ondašnje društvene, političke i vojne prilike u Jajcu, Bosni i Hercegovini i njezinu okruženju, nego saznajemo također i njegov stav prema onima koji su baš u tome ratnome vremenu oblikovali postojeću životnu zbilju, ponajprije prema njemačkom okupatoru te istodobno i prema drugim pronositeljima Zla – prema ustašama i četnicima – prononsiranim domaćim (hrvatskim i srpskim) izvršiteljima uvezenih politika istrebljivanja i progona domaćih ‘drugih i drukčijih’: Srba, Hrvata, Muslimana, Židova, komunista, neistomišljenika.

Već na početku ratnih događanja, fra Josip će nakon negativnih iskustava s njemačkim, ustaškim, četničkim zlodjelima i pogromima nevinoga seoskog i gradskog stanovništva jedino u partizanskome pokretu vidjeti najbolje rješenje za bosanske prilike. On je stoga partizanima dao „blanko potpis” jer su mu se oni činili prava i sređena vojska i kao takvi imaju najplemenitije ciljeve. Mnogima se to ni u njegovoj franjevačkoj zajednici, ali ni među vjernicima nije svidjelo. Nije stoga čudno da su čak i seljaci na pijaci govorili da je fra Josip „svoj“, zbog čega se s njime nisu željeli ni družiti. Fra Josip je bio svjestan toga. No, iako ga je to pogađalo, on je – nepokolebljivo uvjeren u ispravnost svojih stavova – slijedio onu narodnu: Psi laju, a karavana ide dalje.

Bio je, dakle, „svojeglav“, prepoznavao je ono što drugi nisu bili u stanju ili nisu htjeli prepoznati, a što se posebno vidi i u tekstu pod nadnevkom 20. travnja 1941. On piše: Bijela Nedjelja. Od nas traže crkvenu limenu glazbu za proslavu Hitlerova rođendana. Nismo je dali. Bio je to „znak“ da Nijemci p(r)onesu vijest da su „fratri od početka protivni njemačkoj vojsci“. I ne samo to. Jajački fratri, vidjevši što su sve ružnoga ustaše radili već prvih dana nakon uspostave NDH, nisu htjeli sudjelovali ni na dočeku ustaških „uglednika“ u Jajcu. O njima fra Josip 12. srpnja 1941. piše: „Rekoše mi da u Jajcu ima formacija od 30 ustaša, imenito ih (po imenu ih, I.M.) ne zapisujem, jer me ne interesiraju. Vidjet će se već i onako tko su i šta su?!“  I vidjelo se. Bolje bi bilo da se nije vidjelo. Naime, potrebno je spomenuti da fra Josip na dosta mjesta bilježi kako je među fratrima bilo velikih razmimoilaženja u prosudbi političke situacije i aktualnih događaja. On mlađe karakterizira upravo kao „usijane” glave koji o politici ne znaju ništa zbog čega su konflikti s ovima veoma česta tema u Zabilješkama.

Dolazak, boravak i odlazak različitih vojnih formacija tijekom petogodišnjega trajanja rata učinit će STRAH glavnim stanovnikom grada Jajca, njegova samostana i okoline. No, unatoč mnogim pogibeljima, svladavali su ga svojom brigom za druge ne samo jajački fratri nego i jajački katolici, pravoslavci i muslimani. U tome smislu fra Josipove ratne bilješke svjedočanstvo su razdoblja velike međuljudske katoličko-muslimansko-pravoslavne solidarnosti i međusobne pomoći onima drugog imena i vjerozakona. A tu svoju solidarnost s drugima jajački ljudi činili su s dubokom vjerom u Boga, s dubokom vjerom da čine Dobro. Ne čudi stoga fra Josipova konstatacija da nakon započetih stradanja „na ovome svijetu od vrijednosti preostaje još samo vjera.“ Sve drugo vrijedno u tome vremenu bilo je nestalo. Mnogi od nas doživjeli smo isto stanje bezakonja tijekom posljednjega rata u BiH (1991-1995). Odjednom nije bilo grijeha, odgovornosti ni pred Bogom ni pred ljudima, ni pred vlastitom savješću ako ju je tko imao: mnogi su bili uvjereni, odnosno drugi su ih uvjerili, veoma često i njihovi duhovnici, da je Bog postao Hrvatom, Muslimanom, Srbinom, da je etnička čistoća prostora krajnji, a to znači najvažniji i najsvetiji cilj za koji se isplati umrijeti.

I tako je fra Josip iz dana u dan, od travnja 1941. pa do 28. prosinca 1945., bilježio ne samo zbivanja u samostanu – dolazak i odlazak raznih vojnih formacija (kako je tko osvajao Jajce tako je i navraćao do samostana i s njima prognani ljudi tražeći utočište) nego i sve ono što je osobno vidio u gradu i njegovoj okolini kao i ono što su mu drugi kazivali. S odmakom vremena fra Josip prati događaje pri kraju i neposredno nakon rata, partizanska hapšenja katoličkih svećenika, njihov progon i presude te donosi i informacije o drugim događajima u Bosni i Hercegovini, Zagrebu, Beogradu i svijetu. A do njih je cijelo vrijeme rata dolazio čitajući njemačke, hrvatske ili srbijanske novine ili slušajući različite radiopostaje. Zapravo, u knjizi je zabilježeno ono što je fra Josip čuo, vidio i pročitao. Zanimljivo mi je stoga bilo primijetiti da ima jako puno obavijesti o sukobu partizana (on ih naziva četnici) s ustašama u Šćitu početkom srpnja 1942., o partizanskoj likvidaciji ramskoga gvardijana i vikara, ali da nema ni riječi o stradanju Ramljaka početkom listopada iste 1942. godine kada su u Rami u četničkom pohodu spaljene mnoge kuće i kada je poklano i pobijeno preko 900 osoba – katolika i muslimana. Zanimljivo da je jedno od najvećih pojedinačnih stradanja hrvatskoga naroda uopće u Drugome svjetskom ratu bilo sve do danas sustavno prešućivano. Kako u političkim tako i u crkvenim krugovima. Ni danas ne znam zašto? Je li što o tome fra Josip znao, ne mogu reći. Vjerujem – da je znao, o tome bi zacijelo napravio zabilješku.

Knjigu fra Josipa Markušića bilo bi jako teško čitati, odnosno bilo bi nemoguće razumjeti njezin sadržaj bez skrupulozno prikupljenih podataka o povijesnome kontekstu, o osobama i događajima koje u fusnotama navodi i tumači (pre)savjesni dr. sc. Jozo Džambo. Bez Džambinih objašnjenja, sadržaj knjige bilo bi veoma teško, gotovo nemoguće razumjeti.

Na kraju knjige nalaze se prilozi kojima se „crno na bijelome“ posvjedočuje ispravnost fra Josipovoga djelovanja tijekom rata. Tu je prije svega Uputa Vrhovne uprave Franjevačkoga reda u Rimu poslana 24. srpnja 1941 svim franjevačkim zajednicama u NDH u kojoj su dane smjernice za djelovanje franjevaca u ratnim vremenima, zatim prikaz stradanja bosanskih franjevaca i katolika u ratu i poraću Naše patnje i stradanja, zatim Poslanica hrvatskoga katoličkog episkopata od 24. ožujka 1945., Pastirsko pismo katoličkih biskupa Jugoslavije od 20. rujna 1945. te izjava Josipa Broza Tita o Pastirskome pismu od 25.listopada 1945.

Svi oni koji bi u vremenima i ljudima, vojnim formacijama i stranačkim nacionalističkim politikama sredinom prošloga stoljeća htjeli pronaći sličnosti s vremenima i ljudima, vojnim formacijama i stranačkim nacionalističkim politikama početkom 1990.-ih neće se pokajati. Naći će ih u ovoj knjizi. Vremena su bila teška, ali bilo je i pojedinaca kako u običnome puku tako i u vrhu religijskih organizacija koji su u svakodnevnome životu živjeli i svjedočili svoju katoličku, islamsku i pravoslavnu vjeru. Fra Josip Markušić koji je svojim tihim, ali „svojeglavim“ djelovanjem mnogima bio i do danas ostao „svoj“, „nedovoljno crkven“, „nedovoljno hrvatski nastrojen“, bosanski je franjevac koji se nije dao pokolebati, koji je vjeri, (Katoličkoj) Crkvi, Franjevačkom redu, Bosni Srebrenoj, bosanskoj zemlji i njezinim ljudima posvetio cijeli svoj život bez trunke kolebanja i kalkuliranja. Posebna hvala fra Dragi Bojiću, Ivanu Lovrenoviću i Jozi Džambi kao glavnim stupovima ovoga velebnog projekta kao i nakladnicima fra Anti Šimunoviću, fra Vinku Markoviću i Ivici Pandžiću na ovome nesebičnom daru, na mogućnosti da upoznamo do sada nepoznato o velikome bosanskom franjevcu fra Jozi Markušiću.

/Izovor: Prof. dr. sc. Ivan Markešić, Oslobođenje/