Godine koje su (nam) pojeli skakavci

I zato kad se podvuče crta ispod ova gotovo tri desetljeća nakon mirovnog sporazuma, zaključak je: To su godine koje su (nam) pojeli skakavci. Jasno, asocijacija je to na glasovito djelo Borisava Pekića, ljetopis njegovih zatvorskih dana. Akcent je na – zatvoru (ili zatvorenom krugu), osjećaju koji imamo živeći u ovoj zemlji.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Kad se razmišlja o bosanskohercegovačkoj svakodnevici – u još jednoj, evo, povijesnoj izbornoj godini – nema druge doli, tražeći utjehu, pogledati u susjedstvo. Ali ne kako bismo se radovali što je (i) susjedu/komšiji crkla krava, već naprosto kako bismo vidjeli kako oni žive. Jer, htjeli to ili ne, nekako smo i dalje upućeni jedni na druge. Jer susjedstvo, baš, uostalom, kao niti obitelj ne možemo birati.

Ne zna im se broj!

I trud nije bio uzaludan, u intervjuu Večernjem listu jedan od najvećih srbijanskih, tj. ex-jugoslavenskih redatelja Goran Marković kazao je bolnu istinu. Govorio je, doduše, o Srbiji, ali, vidjet će čitatelj, njegove se riječi odnose i na, manje-više, sve države nastale raspadom nekadašnje zajedničke države.

„…Svjestan sam u kakvim okolnostima živim i nisam uopće dopustio sebi da budim lažnu nadu i da se nadam nekom normalnom životu“, komentirao je Marković svoja predizborna očekivanja i činjenicu da je Aleksandar Vučić, kojega je on netom prije „praznika demokracije“ usporedio s Nicolaem Ceauşescuem te podsjetiokako svaka totalitarna vlast završava vrlo drastično.

Umalo ga nije uhitilo…  „Jednostavno“, nastavlja, „mislim da život postoji i pored politike i da se ne mora sve vrtjeti oko toga. Nisam ni u kakvoj depresiji, očajanju, ali činjenica je da sam se morao pomiriti s tim da za života neću moći živjeti u jednoj pristojnoj zemlji“, bit je, zapravo, poruke čovjeka koji je rođen 1946. i već je u jeseni svoga života.

No, slično razmišljaju od Vardara pa do Triglava (dobro, oko Triglava nešto manje) i generacije iz 50 i neke, 60 i neke, 70 i neke… Ma, došli bismo do 1990-ih jer i oni što su se rodili pred rat, u ratu, pa čak i poslije rata (već…) razmišljaju kako pobjeći – u ratu se govorilo kako se ispaliti – u neku pristojnu, normalnu zemlju. Pritom je Bosna i Hercegovina najdrastičniji primjer.

Tijekom 2021. napustilo ju je oko 170 000 osoba, a gotovo 500 000 je otišlo od 2013. Znakovito je, jer to govori o brizi države o ovoj demografskoj bombi (plus odljev mozgova), kako nema podataka službenih državnih institucija u BiH o odlascima, a do rečenih je došla Unija za održivi povratak BiH. Zašto je k tomu tako?

Na staroj adresi…

„Razlog je što lokalne zajednice i institucije za statistiku nemaju podataka o tomu jer se ljudi ne odjavljuju nakon što odu. Zakon to omogućava, pa imamo ljude koji su fizički otišli iz BiH, a po evidenciji su u BiH“, tumači za Slobodnu Europu predsjednica rečene Unije Mirhunisa Zukić. A kao ilustraciju kakav je trend, navodi kako su 2013. BiH napustile 24 043 osobe, a prošle godine šest puta toliko.

A kad smo kod zakonske mogućnosti da možete živjeti na Novom Zelandu i glasovati ovdje, podsjetimo se na govor Bakira Izetbegovića bh. dijaspori potkraj ožujka u Beču. „Nisam večeras došao da bih tražio glasove za sebe. Nisu važni izbori u FBiH, ali, molim vas, glasujte vi koji ste iz RS-a. Sam Beč je dovoljan, kada bi masovno izašli – 10% ili 20% naše dijaspore da glasa, u jednom bi danu promijenili situaciju u BiH“, kazao je prvi u Bošnjaka naglasivši da su probosanske stranke u tom bosanskohercegovačkom entitetu napravile jedinstvenu listu s kojom će nastupiti na predstojećim Općim izborima. Uz to, iskoristio je prigodu kako bi dodatno mobilizirao „probosanske snage u izbjeglištvu“, za obračunati se i s HDZ-om.

„Htjeli su većinu bosanskohercegovačkih patriota, koji čine najmanje 60% stanovništva, zbiti u jednu trećinu. To treba zaustaviti i to možemo zajedno“, poručio je zamjenik predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, čime je bečki skup legitimirao kao bošnjački, kao jednonacionalno okupljanje, a ne skup bh. dijaspore, kako se slična okupljanja predstavlja u federalnim medijima pod nadzorom tzv. probosanskih snaga.

Tri (naše) monarhije…

Dodamo li k tomu i ramazanski intervju Izetbegovića mlađeg u kome je kazao kako mirno spava – ne, valjda, kao što mu je otac spavao 1990-ih?! – glede perspektive ove države kada vidi pune džamije i dragovoljne postače, jasno je da kada govori o BiH, misli na onu: bošnjačku. Bjelodano je, naime, da je ovom porukom diskvalificirao sve one koji ne idu u džamiju, poglavito one koji idu u crkvu. A voli se Alijin jedinac, u cilju bošnjačke homogenizacije bez granica, osvrnuti i na ratnu epopeju, usprkos činjenici da je ratovao uglavnom u trezoru Narodne banke.

Veličajući tako (sve) dobivene bitke Armije BiH, zaboravlja kako je izaslanstvo što ga je prevodio njegov otac u Daytonu, na „povijesne pregovore“ otputovalo iz opkoljena (glavnog) grada. Slijedom čega je uistinu logično što su se Srbi iz američke vojne baze vratili s pola uknjižene države. Što nikakva, pa ni bečka bošnjačka, dijaspora ne može promijeniti.

Međutim, to vraćanje u (ratnu) prošlost, ne samo Izetbegovićevo, iritira mladu generaciju koja bi radije slušala što će biti u budućnosti. Tako se prošloga tjedna na društvenim mrežama oglasio Vojin Mijatović pitajući se – imaju li kredibilitet oni koji nisu ratovali jer su bili djeca?

„Bosnom i Hercegovinom vlada ista generacija već više od 40 godina. Bili su na vlasti u bivšoj zajedničkoj državi, bili su dužnosnici u ratu, bili su dužnosnici poslije rata, ti isti su na vlasti i danas. Kao osnovnu referencu navode da su bili pripadnici jedne, druge ili treće vojske – ti isti ljudi za sve nečinjenje i kriminal kao alibi nude samo učešće u ratu“, kaže taj dopredsjednik SDP-a BiH, uz konstataciju kako su mnoge monarhije trajale kraće od naših vlastodržaca po svim strankama i partijama.

Nenormalna i nepristojna

Mijatović je rođen 1979., ali, evo, njegova je rezignacija ravna onoj nekoliko desetljeća starijega Markovića koji je, vidjeli smo, već pomalo dignuo ruke od normalne/pristojne Srbije – kao države u kojoj će živjeti. No, srbijanski redatelj živi, koliko mu, doduše, tamošnja aktualna vlast dopušta, umjetnost. Kao svojevrsni azil. Politikom se bavi jer smo svi na ovim prostorima osuđeni na to. Jer, ionako će se, u suprotnom, politika baviti nama.

S druge pak strane, rečeni je relativno mladi esdepeovac aktivno u politici, pa nema pravo na dizanje ruku. I njegova je stranka, u doba kada je on bio dijete, bila na vlasti. Nije to Bosni i Hercegovini donijelo nikakvu sreću. Štoviše, dekonstituiranje jednoga naroda započelo je pod ravnanjem ljevice, a tzv. probosanske snage posljednjih godina samo baštine tu stečevinu vraćajući se u neko prošlo vrijeme kada je promovirana teza o temeljnom narodu. Bošnjačkom, dakako.

I zato kad se podvuče crta iza ovih gotovo triju desetljeća nakon mirovnog sporazuma, zaključak je: To su godine koje su (nam) pojeli skakavci. Jasno, asocijacija je to na glasovito djelo Borisava Pekića, ljetopis njegovih zatvorskih dana, temeljeno na osobnom iskustvu u komunističkim kazamatima neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Naglasak je na – zatvoru.

Osjećaj koji imaju mladi, mlađi i od Mijatovića, bezizlaznost je u kojoj se našla zemlja u kojoj su rođeni. Dobro, ako ne baš zatvor, a ono sigurno – zatvoreni krug, malo, gotovo nimalo, nade kako će se nešto promijeniti, da će dočekati normalnu/pristojnu, umjesto ove Bosne i Hercegovine. Nenormalne i nepristojne!

Bit će još rekorda!

Tako da prošla godina vjerojatno neće još dugo biti rekordna kada je riječ o odlascima. Slijedom čega je vrlo indikativno i svjedočanstvo jednoga 37-godišnjeg banjolučkog profesora koji je, piše Slobodna Europa, iako zaposlen u jednoj banjolučkoj školi, odlučio sa suprugom i troje djece napustiti domovinu. „…Čak i kad se pomiriš sa sve češćom ‘takva su vremena’, ‘što im možeš’, mira ti i dalje ne daju. Prisile te da spustiš glavu zbog njihova nemorala, praznine iz očiju, gumenog osmijeha.

Ne ide se nama. Nema ga na ovim prostorima koji će laka srca napustiti svoj dom. Ali, idemo, iako znamo da ni tamo neće biti lako“, svjedoči taj Banjolučanin poraznu činjenicu kako ljudi s ovih prostora nisu kao nekoć (samo) gastarbajteri na privremenom radu u inozemstvu. Odlaze, naime, cijele obitelji ne mogavši dočekati normalnu, pristojnu državu.

Na putu smo zapravo stanovite inverzije – neće Bosna i Hercegovina ući u Europsku uniju, ali hoće zato Hercegovci i Bosanci. Dakle: Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Ostali. Kako će se to odraziti na Europu, a kako na Bosnu?!

Mislim kako će se Zapad (već) nekako snaći… čak i s nama ovakvima, a mi – koji ostajemo u državi-gerijatriji, čekaonici za posljednje putovanje?! Ne treba se previše nadati, pa ‘ko BiH iznenadi – iznenadi. Ili, što bi kazao Marković: „… Svjestan sam u kakvim okolnostima živim i nisam uopće dopustio sebi da budim lažnu nadu i da se nadam nekom normalnom životu.“

Za sagledati stvarnost iz drugačijega kuta, samo ostaje vjera…