fbpx
Gradnja crkve

Gradnja crkve

Broj župljana neprestano se povećavao. Godine 1870. u Rami je bilo 478 obitelji koje su stanovale u 610 kuća, a bilo je 2.796 duša koje su opsluživala tri svećenika. U Triješćanima je iste godine bilo 150 obitelji u 272 kuće s 1.098 župljana koje su služila dva svećenika.

Kad je 1863. godine bivši provincijal fra Anto Vladić došao za župnika na Šćit, kanio je tražiti ferman (dopuštenje) za gradnju crkve te početi radove oko njezina podizanja. Procijenio je da će gradnja crkve stajati 20.000 groša. Kad je narod saznao za ovako golemu sumu, prestrašio se i nije imao odvažnosti prionuti na posao. Fra Anto je napisao u svojoj kronici: “Kadikad je ovaj narod potrčan i obećat će štogod, ali na davanju za građu crkve, prema ostalim po Bosni kršćanima, dosta je škrt, tvrd i lakom, osobito prije nego vidi gradnju”.[1]

Međutim, fra Anto je popisao imovno stanje župljana i sporazumio se s domaćinima da dadnu za gradnju crkve u roku od tri godine onoliko koliko caru daju za harač kroz godinu dana. Počeo se skupljati materijal, daske i ostalo, ali je u to vrijeme najprije kuga pomorila goveda pa nije bilo tegleće marve za radove, a onda je druga pošast – ospice – gotovo potpuno iskorijenila sitnu stoku što je osiromašilo ramski puk. K tome je fra Anto Vladić morao ići u Rim jer je godine 1869. bio imenovan generalnim definitorom, a brigu za pripremne radove preuzeo je župnik fra Jeronim Barbarić, čekajući iz Carigrada ferman za gradnju crkve. Nije ga dočekao za svoga župnikovanja. Za novoga župnika došao je 1872. godine fra Bono (Dobroslav) Milišić, rodom iz Rumboka, skupljao je građu i čekao ferman, ali uzalud! Premješten je u Triješćane, a fra Anto Vladić vratio se iz Rima, gdje su garibaldejci zauzeli samostan sv. Marije Aracoeli i potjerali fratre, te je 1873. godine postao župnik u Rami. On je dočekao ferman i “izbavljao” ga (čitaj: davao mito!) iz Gornjeg Vakufa. Na svetkovinu sv. Ante, 13. lipnja 1873. godine, položen je temeljni kamen za šćitsku crkvu. Radilo se sve do 6. listopada, ali zidovi su dignuti tek jedan metar. Fra Anto je vodio detaljnu kroniku o gradnji crkve kao što je pravio i druge bilješke o ramskoj povijesti. Koliko mu je bilo stalo da crkva bude temeljita, vidi se i po tome što je ispitivao domaće majstore koji bi kamen bio najbolji. Uzimao je uzorke kamena, ostavljao ih vani preko zime da vidi kako podnose smrzavanje.

Među tek podignute zidove postavljena je prijenosna kapelica. Gradnja je sporo napredovala, a k tome suša i siromaštvo onemogućavali svaki rad sljedećih godina. Godine 1874. bilo je vrlo malo hrane za stoku. Graditelj fra Anto Vladić morao se posvetiti drugim poslovima pa je župu preuzeo fra Josip Ćurić iz Travnika 1877. godine, dok se Vladić brinuo za gradnju. Ali su ustanci protiv Turaka uznemirili su narod, a i Turci su se prepali da će Austrija zauzeti Bosnu pa su pozivali narod pod oružje. Te godine, piše fra Jako Baltić, “drugi dan Božića kod kapele probode nožem Turčin krstjanina”.[2]

 

Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća

[1]  Usp. J. Vladić, Urežnjaci, str. 348.

[2] J. Baltić, nav. dj., str. 215.

Oznake

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar