Evo što zapravo znače imena naših gradova i koji krije najtužniju legendu

Svaki kamen u Bosni i Hercegovini krije neku priču, a imena naših gradova vjerni su čuvari vijekova, smjene carstava, legendi i jezika koji su odzvanjali ovim prostorima. Dok su neki gradovi imena dobili po bogatstvu zemlje i prirodnim resursima, drugi iza sebe kriju dirljive legende, kraljevske dekrete ili turske kovanice.

“Vodimo vas na lingvističko i povijesno putovanje kroz porijeklo naziva najvećih i najzanimljivijih bh. gradova”, piše Buka.

Sarajevo i Mostar: Polje oko dvora i čuvari mostova

Sarajevo: Riječ Sarajevo je turskog porijekla i predstavlja složenicu od riječi „Saray“ (dvor, utvrda) i „Ovasi“ (polje). Doslovno, ime našeg glavnog grada znači „Polje oko dvora“. Ipak, prije dolaska Osmanlija, na ovom tlu je postojao srednjovjekovni grad koji se zvao Vrhbosna, a prvi put se spominje u povelji kralja Bele IV daleke 1244. godine. Pod imenom „saraj ovasi“ grad se javlja 1477. godine u spisima Ajas-bega, dok se 1507. godine u pismu Firuz-bega prvi put bilježi na bosanskom jeziku.

Mostar: Među objašnjenjima o porijeklu imena grada na Neretvi najinteresantnija su dva. Prema prvom, Mostar je dobio ime po mostarima – čuvarima mosta, a prema drugom po dvjema kulama koje je narod zvao mostare. U pisanim dokumentima grad se prvi put spominje 1452. godine, kada su ga Dubrovčani u svojim pismima opisali kao malo naselje sa dvije kule oko drvenog mosta učvršćenog lancima.

Banja Luka i Tuzla: Bogate livade i grad neraskidivo vezan za sol

Banja Luka: Dok je bila u sastavu srednjovjekovne bosanske države, Banja Luka je predstavljala vojno uporište i privredno središte Donjih krajeva. Početkom 15. stoljeća pripada bosanskom plemiću i hercegu Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću, kada se javlja i današnji naziv. Filolozi smatraju da ime potiče od pridjeva „banj“ (banov), koji korijen vuče iz avarske riječi „bajan“ (bogat), i imenice „luka“ (zaravan, livada uz rijeku). Prvi pisani pomen datira iz 1494. godine u povelji ugarskog kralja Vladislava II Jagelovića.

Tuzla: Ime ovog grada je oduvijek, kroz sve jezike osvajača, putopisaca i kartografa, bilo neraskidivo vezano za sol. Čak i rijeka Jala nosi naziv koji potiče od grčke riječi „Jalos“ (sol). Grad je kroz povijest mijenjao imena od grčkog Castron de Salenes, preko latinskog Ad Salinas, srednjovjekovnih slovenskih Soli, pa sve do arapskog Memlehatejn. Današnji naziv Tuzla potiče iz turskog jezika, od riječi „tuz“, što znači sa soli, posoljeno ili solana.

Od rimskih provincija do rudarskog blaga: Trebinje i Srebrenica

Trebinje: Ovaj biser juga prvi put se spominje još u 10. stoljeću kod bizantijskog cara Konstantina Porfirogenita pod nazivom Tribunia, koji se kasnije transformisao u Travunija. Današnji oblik imena datira iz 16. stoljeća, a zvanično se u dokumentima u ovom obliku pominje 1711. godine, u zapisima izaslanika ruskog cara Petra Velikog, Mihajla Miloradovića.

Srebrenica: Ime ovog grada doslovno objašnjava njegovo geografsko i rudno bogatstvo. Izvedeno je od riječi za srebro, jer se u brdima koja okružuju ovaj grad od davnina nalazio bogat rudnik ovog plemenitog metala. Srebrenica se pod ovim imenom prvi put spominje 1352. godine u pisanim dubrovačkim izvorima.

Legende, kraljevska dobra i vječite misterije

Zenica: Postanak ovog imena i danas izaziva debate. Dok jedni filolozi smatraju da je izvedeno od riječi bazenica (bazga, zova), narodno predanje čuva daleko dirljiviju priču. Vjeruje se da je prilikom odlaska iz zemlje, posljednja bosanska kraljica Katarina Kosača-Kotromanić, gledajući sa brda, očajna rekla: „Osta zenica oka moga…“ U zvaničnim dokumentima Dubrovačkog arhiva ime se prvi put spominje u vezi sa turskim vojvodom Barakom, nakon što je osmanlijska vojska 1463. osvojila ovaj kraj.

Bihać: Bihać ili Bišće se prvi put pominje 1260. godine kao slobodni kraljevski grad, kada se nazivao i Otok sv. Ladislava. Sama riječ bihać u svojim različitim starim oblicima (bišće, bijać, bihak) označava kraljevsko dobro, što svjedoči o statusu koji je ovo područje imalo u srednjem vijeku.

Počitelj: Etimologija ovog hercegovačkog dragulja i dalje je nerješiva zagonetka. Postoji čak pet teorija: jedni tvrde da je ime izvedeno od glagola počivati, drugi da je grad dobio ime po svom kastelanu (upravniku), treći da su ga definisali učeni ljudi („poštovana gospoda“), četvrti porijeklo vide u italijanskoj riječi citadela (utvrda), dok peto mišljenje ime veže za glagol čitati.

Neum: Jedini bh. grad na moru ima predslavensko porijeklo. Povijesni izvori ga poistovjećuju s municipijem „Neuense“ iz 533. godine, što bi u prevodu značilo „Novi“. Druga teorija kaže da naziv potiče od grčke riječi nemos, koja označava krševiti, polušumoviti brdski pašnjak, što savršeno opisuje zaleđe Neuma.

Brčko: Kao naselje i tvrđava, Brčko se prvi put spominje u prvoj polovini 16. stoljeća (1526. i 1533. godine). Porijeklo imena vodi od stare turske utvrde koja se zvala Beroska. Zanimljivo je da je nakon austrougarske okupacije grad nosio službeni naziv Brčka, a tek 1912. godine, pred sam Prvi svjetski rat, dobiva današnji oblik – Brčko.