Gradnja novog samostana (1913.-1930.)
Kako je ramska zajednica dobro stajala desetih godina 20. stoljeća, to je 1913. godine odlučila graditi novi samostan koji će koštati, po predviđanju do 25.000 kruna.[1] Godine 1914. bio je pribavljen materijal, nađeni su majstori, a poduzetnik Franjo Holz dao je nacrt, odnosno kopirao je pročelnu stranu visočke gimnazije unijevši neke izmjene. Početkom travnja počeli su radovi dok se istodobno vadio kamen “munjika”. Majstore Imoćane vodio je Marko Rako, a domaći su ljudi bili pomoćni radnici. Kad je Rako vidio kvalitet munjike, nagovorio je fra Antu Ravlića da radnici tešu kamen i prave fasadu od tesanog kamena.
Radovi su krenuli lijepo, ali je počeo Prvi svjetski rat kada su bili sazidani samo zidovi za podrum. Stavljene su grede, ali se nije dozidalo do prizemlja. Novac koji je proračunat za čitavu zgradu, bio je potrošen.
Ljudi su pozvani u vojsku, vlast je oduzimala stoku i hranu za bojište. K tome je 1916. godine bila velika suša pa nije bilo dovoljno žita ni za svijet, a država je tražila svoje. Fra Anto je vještim upravljanjem spasavao samostan pa braća nisu oskudijevala, ali je narod sve teže živio. Dok su posvuda oduzimana zvona za ljevanje topova, u Rami su ostala netaknuta. Godine 1917. molio je fra Anto sve samostane za pomoć od po 300 kruna čime je završio prvi kat kuće. Dana 24. lipnja 1918. godine pao je veliki snijeg, ali nije smetao ljetini. Naprotiv, bila je rodna godina, ali se pojavila “španjolska groznica” i “plućna kuga”. Te godine umrle su u Rami, zajedno s poginulim vojnicima, 202 osobe, ali to nije ni blizu bilo strašno kao u ostalim dijelovima Bosne.
Uza sve poteškoće samostanska zgrada podignuta je gotovo do drugog kata. Fra Franjo Jukić je 1920. uspio dovesti zgradu pod krov jer je to bilo pogodno doba za gradnju. Jedan majstor radio je za 4 kg žita dok je 1914. godine trebalo platiti 50 kg žita za jednog majstora. Sljedeće godine zidane su pregrade i izmijenjene grede koje su zbog dugog stajanja na otvorenom počele trunuti. Kad su zidane volte za hodnike, došlo je do rušenja. Zatrpan je jedan radnik, ali se izvukao živ. Konačno je dignut zajam od 50.000 dinara od banke te su napravljeni prozori i vrata 1930. godine i već tada fra Bono Ivandić nije bio s njima zadovoljan. Konačno je provincijal fra Josip Markušić i sam starinom iz uzdolske župe 4. studenog 1930. godine blagoslovio kuću u koju su braća napokon uselila. Međutim bilo je problema s dimnjacima koje je fra Kazimir ponovo dao zidati 1938. Godine 1933. sagrađena je još jedna štala, a 1935. i kuća za momke s hambarom.
Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća
[1] Usp. dopis Ante Ravlića Provincijalatu od 12.1.1913. godine.
){kind=link}