I. nedjelja došašća | Doći će u slavi suditi žive i mrtve

Vjernik ne smije gubiti kompas, bježati od stvarnosti, ni biti otupljen “bukom” događaja ili paraliziran strahom. Bog je gospodar povijesti. On je vodi do tajanstvenog cilja.

Svake godine tjedni došašća (adventus) vrijeme su iščekivanja i priprave za Gospodinov dolazak, ovdje i sada. Ovo je vrijeme velike nade koja dolazi iz vjere. Snaga nade je pak ljubav, kroz koju je već moguće doživjeti Gospodinovu blizinu i iscjeljujuću snagu njegove prisutnosti.

Prva nedjelja došašća uvodi nas u novu liturgijsku godinu (C) u kojoj je današnji evanđeoski odlomak preuzet iz Evanđelja po Luki koje je pisac – kako će kasnije pojasniti na početku Djela apostolskih – “sastavio o svemu što je Isus činio i učio” (1,1). Među Isusovim naukom nalazi se i eshatološki govor, govor o posljednjim stvarima, iz kojega je preuzet današnji ulomak (Lk 21, 25-28.34-36).

Kršćani svoju vjeru ispovijedaju govoreći: “I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja”

Vrijeme došašća upravo je očekivanje tog događaja, iščekivanje koje uvijek obitava u srcu vjernika, ali koje posljednjih tjedana postaje gorljivije, molitvenije. “Dođi, Gospodine Isuse, dođi brzo!” (usp. Otk 22,17.20), vapaj je crkve. Evanđelje prve adventske nedjelje daje nam obećanje ovog dolaska, ovog događaja.

Današnja stranica Lukinog evanđelja – koje ćemo slušati tijekom ove liturgijske godine – ona je na kojoj Isus naviješta svoj skori dolazak kao Sina Čovječjega. Ovo očitovanje Gospodina prikazano je kao drama koja će uključivati ​​ljudske egzistencije i označiti kraj povijesti: u prirodi će se zbiti događaji koji će naznačiti kraj i novi početak, dogodit će se situacije velike krize među ljudima koji će biti suočeni s osudom te će se posve razotkriti svačije stvarno ponašanje, bit će prosuđeni pravedni ili nepravedni postupci prema sestrama i braći.

Poticaj na budnost

Za Luku je eshatološka drama globalna, ona zahvaća čitavu naseljenu zemlju, ekumenu (oikouméne), “sve žitelje po svoj zemlji”. Zbog toga je poticaj na budnost, koji će uslijediti odmah nakon toga, prije svega poziv na bistrinu, trijeznost. Vjernik ne smije gubiti kompas, bježati od stvarnosti, ni biti otupljen “bukom” događaja ili paraliziran strahom. “Bog je gospodar povijesti.

On je vodi do tajanstvenog cilja. Gdje je to, ne može se reći” – pisao je poznati teolog Romano Guardini, dodajući da se “prema Otkrivenju čini da povijest ide na takav način da je čovjek sve manje u stanju izbjeći odluku za i protiv Boga […]. Što se više upoznaje život, dublje se shvaća nužnost konačnog suda. Nitko se nema razloga veseliti presudi, jer će se ona i njemu dogoditi. Ipak, unutarnja čežnja traži taj ‘posljednji od svih dana’, u kojemu svatko dobiva njegovu pravdu, kada se objavljuje Božja vladavina”.

Svima će nam se otpustiti dugovi, ali onako kako i mi otpuštamo dužnicima našim

Hoće li nam na tome zasnovana presuda biti na spasenje, pitanje je na koje nas neprestance vraća Gospodnja molitva. Suočeni s tim događajem koji će, čak i ako se čini da je odgođen, ipak sa sigurnošću doći (usp. Heb 10,37; 2 Pt 3,8-10), pozvani smo biti budni i oprezni, ne izgubljeni i prepušteni lažnim brigama. Valja se boriti da nam srce ne postane teško, odnosno da ne utrne ili postane plijen omamljenosti koja sprječava da živimo svjesno. Predočavajući te rizike, Isus nam pokazuje i oruđe s kojim se možemo suočiti s njima: “Bdijte i molite u svako doba”.

Molitva i budnost, koji vjernika stavljaju u prisutnost Božju, pokazuju eshatološku vrijednost

Živeći danas u prisutnosti Gospodina vjernik se priprema za susret s njim, kada će “stati pred Sina Čovječjega”, iskreno, u povjerenju i slobodi. To će zapravo biti blagoslovljen događaj za vjerne učenice i učenike. Oni su pozvani “uspraviti se i podignuti glave”, budući da će vidjeti ispunjenje Gospodinova obećanja i oslobođenje od svega zla koje su trpjeli tijekom povijesti. Podići glavu također znači “podići oči” i vidjeti ono što je mnogima u bezizlaznoj tjeskobi nevidljivo: spasenje koje napreduje usred povijesnih nevolja, Kraljevstvo koje izranja iz ruševina povijesti, Gospodinovo obećanje koje ostaje postojano. Isusove riječi stoga ne smiju izazvati reakciju straha, već ih valja prihvatiti kao najavu onoga što može dati smisao životima ranjenih i potlačenih ljudi: pravda će imati posljednju riječ, a za žrtve povijesti konačno će biti blaženstvo.

Poticajne su i riječi iz Prve poslanice Solunjanima kojima apostol naroda napominje članove zajednice da su primili zapovijedi prema kojima treba živjeti da bi ugodili Bogu

“Vi tako i živite pa sve više napredujete!” (4,1), primjećuje Pavao. Slično govori i papa Franjo kada kaže da je “zakon sam po sebi dar Božji koji pokazuje put, dar za svakoga bez iznimke, koji se može živjeti s pomoću milosti, iako se u svakom čovjeku odvija dinamičan proces koji postupno vodi naprijed” (AL 295). Prema ovom “zakonu postupnosti”, koji je predlagao i Ivan Pavao II. (FC 34), čovjek se obraća i napreduje te “ljubi i ispunja moralno dobro u skladu sa stupnjevima rasta”, no to nipošto ne smije biti izlika za osobno stagniranje i nemar. Naprotiv, riječ je o poticaju na rast i strpljivost, kako s drugima tako i sa samim sobom.

Došašće je stoga snažno vrijeme, koje živi cijela Crkva, u kojem se kršćani obvezuju čekati Gospodina, prakticirati razmišljanje o nevidljivim stvarnostima (usp. Heb 11,27) i preuzeti odgovornost ovdje i sada, u povijesti i u svijetu, znajući da će biti pravedna i milosrdna presuda za sav njihov rad. Stoga se iskreno zapitajmo ovih tjedana došašća: čekamo li mi kršćani Gospodina? Želimo li ga stvarno upoznati? Odgovori na ova pitanja svakodnevno su naše ponašanje.

Autor: Branko Jurić

Izvor: polis.ba