Ide Tito ispod Paklenice: bunkeri iskopani zbog straha od Staljinove odmazde postaju atrakcija za ruske turiste

Kada je 1950. godine grupa ljudi dovedena u kanjon Velike Paklenice, pred ogromnu klisuru koja se uzdizala visoko u nebo, i kad je izdana zapovijed ‘ovdje kopajte tunel’, sigurno nikome nije bilo jasno što se točno od njih želi. Strma litica toliko se oštro uzdizala u visine da je i danas, uz svu moguću suvremenu građevinsku tehnologiju, teško zamisliti kako bi se na tom mjestu moglo početi kopati podzemne tunele.

Zapravo, to nisu niti bili podzemni tuneli, već sklop hodnika, skloništa i dvorana iskopanih doslovno u kamenoj klisuri, na mjestu gdje ne postoji ništa osim vapnenačkih gromada, tako strašnih da je čitav kanjon opravdano nazvan Paklenica.

Niti jedan živi svjedok do danas nije javno posvjedočio na koji su način iskopani tuneli skloništa u pakleničkom masivu, u Nacionalnom parku ‘Paklenica’. Naređenje koje je prema nekim navodima došlo od samoga Josipa Broza Tita, provela je Jugoslavenska narodna armija, ali nije jasno jesu li živi kamen kopali ročnici JNA, politički zatvorenici ili građevinski radnici.

Ne zna se također niti kojim je tehnikama i na koji način bušen kamen. U vrijeme kada se kopalo podzemno sklonište za Tita od 1950. do 1953. godine, kanjon Velike Paklenice bio je zatvoren i za posjete izletnika i planinara, i za domaće stanovništvo. Nitko o radovima u Paklenici nije ništa znao niti se o tome govorilo. Ispred ulaza u podzemni kompleks istovarivana je znatna količina samljevenog kamena koji je i dan-danas ostao tamo, ali je najveći dio ipak prevezen na nepoznato mjesto.

Nakon što je 1953. godine najveći dio radova obavljen i kada je preostalo još samo opremanje objekta koji je imao zasebno napajanje strujom i vodom, a raspolagao je i za to vrijeme dojmljivim sustavom ventilacije – naglo je zatvoren i zabrtvljen debelim željeznim vratima poput onih na podmornicama. Ništa se o ‘Titovim bunkerima’ nije znalo sve do početka devedesetih godina.
Nakon propasti Jugoslavije, Hrvatska vojska 1991. godine otvorila je nakon četrdeset godina ‘podzemni grad JNA’ i tamo za vrijeme rata skladištila streljivo i eksploziv.

Kako se kasnije ispostavilo, Titovi bunkeri u pakleničkim stijenama iskopani su zbog – straha. Tih je godina Tito pao u nemilost vrhuške SSSR-a i samog Staljina, pa se 1950. godine zbog straha od ruske invazije na Jugoslaviju, pa čak i testiranja prve ruske atomske bombe konstruirane 1949. godine, donijela odluka o hitnoj izgradnji niza podzemnih skloništa. Pakleničko je bilo posebno zanimljivo jer se ulaz nije mogao napasti zrakoplovima zbog strmog kanjona, a kamena litica odlično je štitila sklonište u svojoj utrobi, iskopano u dubini od osamdeset metara. Nakon Staljinove smrti 1953. godine, prestala je opasnost od sovjetske invazije pa su radovi obustavljeni i na sve se zaboravilo.

Danas su ‘Titovi bunkeri’ pretvoreni u 32 milijuna kuna vrijedan Podzemni grad Paklenicu, interpretacijsko-edukacijski centar Nacionalnog parka u kojemu će svoje sjedište imati i HGSS. Nevjerojatan sklop hodnika, multimedijskih dvorana, umjetnih stijena za penjanje mališana, razne opreme za održavanje prostora, caffe bara, sanitarnih čvorova, sve to uređeno na najsuvremeniji mogući način i prepuno led displeja, raznih senzora i vrhunske protupožarne zaštite, za uvažene čitatelje Slobodne Dalmacije otvorio je ravnatelj NP ‘Paklenica’ Zoran Marasović. Radovi koji su započeti u nekoliko faza 2002. godine još se obavljaju, ali samo u jednoj preostaloj dvorani gdje će biti stalni postav izložbe o Velebitu i umjetna špilja.

Ostali dio hodnika, prostorija i dvorana dovršen je i izgleda poput kakvog futurističkog svemirskog broda. Ostala je nedovršena još samo jedna dvorana, u čijem se najzaštićenijem dijelu nalazi prostorija koja se zove Titova soba, ali se i ona namjerava obnoviti u posljednjoj fazi radova.
– Uporabnu dozvolu dobili smo u kolovozu prošle godine, tako da će objekt zaživjeti pravim sjajem tek ove i 2018. godine, kad dovršimo preostale radove. Ove ćemo godine doći do 130 tisuća posjetitelja Nacionalnog parka ‘Paklenica’, a Podzemni grad imat će u tome vrlo važno mjesto jer smo s njim konačno dobili prezentacijski centar koji nam je nedostajao, kazuje nam Marasović dok razgledavamo unutrašnjost kompleksa.

– Zidovi podzemnih hodnika obloženi su specijalnom izolacijom kako bi se spriječilo izbijanje vlage, što se prije događalo nakon jačih kiša. Osim toga, u unutrašnjosti vlada uvijek ista temperatura od oko 15 stupnjeva Celzijevih, pa će se čak i u ljetnom razdoblju Podzemni grad morati – dogrijavati, a ne hladiti – kaže Marasović, pokazujući i jedan posebno značajan dio kompleksa koji pripada HGSS-u.

Kanjon Velike Paklenice “raj” je za penjače, među kojima Anića kuk i drugi smjerovi izazivaju veliko poštovanje, ali nesreće se u parku nažalost svake godine događaju, pa će podzemna baza s potrebnom opremom HGSS-u sigurno dobro doći.

Zadnja faza radova dovršena je preko Fonda za zaštitu okoliša. Procijenjena vrijednost bila je oko 9,5 milijuna kuna, s tim da je 20 posto financirao Nacionalni park, a Fond 80 posto. Još se očekuje isplata za nabavu namještaja i za građevinski dio, dok je NP ‘Paklenica’ podmirio sve obveze prema izvođačima. S tim radovima dovršeno je 1100 kvadratnih metara prostora, i ono što preostaje je uređenje dvije dvorane od kojih je jedna već ugovorena, dok je druga, s Titovom sobom, ostala posljednja za uređenje.

– Ove smo godine dobili od Ministarstva turizma 800 tisuća kuna za uređenje jedne dvorane. Na javnoj nabavi ugovorili smo ponudu od 1,2 milijuna kuna za građevinske radove, tako da do polovice travnja radovi moraju biti završeni na toj dvorani gdje ćemo postaviti privremeni izložbeni postav, dok se ne postavi stalna izložba o planini Velebit i životu ljudi na toj planini i biološkoj raznolikostima. Ministarstvu regionalnog razvoja aplicirali smo dva projekta, zajedno s HGSS-om koji planira unaprijediti svoj obučni centar u Starigradu, a nama je želja dovršiti sav postav u ovom objektu, završiti nedovršenu dvoranu i urediti dio kanjona do centra i kupiti mali električni vlak za prijevoz posjetitelja kroz kanjon za vrijeme velikih gužvi u parku. U planovima je i uređenje nove pristupne ceste od crkve sv. Petra jer postojeća Paklenička ulica ima problem sa širenjem kroz zaseok Marasoviće, tako da ćemo ići u izgradnju nove ceste. HGSS ima želju da na dijelu te ceste napravimo heliodrom jer trenutno imamo priručni, a za mnoge nesreće u Nacionalnom parku potreban je helikopter za zbrinjavanje unesrećenih – ističe Marasović.

Centar će imati i suvremen hot-spot za korištenje interneta, prodavaonicu suvenira, razne info punktove i poučne priče o Paklenici. Sigurno je da će privući i jedan broj posjetitelja koji nije “penjački” i koji će Nacionalni park moći upoznati upravo preko prezentacijskog centra. Tko je to mogao pretpostavljati 1953. godine kad su se zatvorila teška vrata na kompleksu čiji razmjeri u dubini stijene i danas izazivaju određenu vrstu straha?

– Ovaj objekt zapravo nikad nije ‘postojao’, odnosno nije zaveden u MORH-u niti se prije znalo za njega. Bio je zazidan debelim kamenim zidom i oko njega je vladala šutnja. Tu nikad nije bila nekakva prirodna špilja, samo litica, a miniranje nije dolazilo u obzir, samo bušenje pomoću nekih strojeva. Oko dvije tisuće kvadrata, odnosno više od petsto metara hodnika u živoj stijeni je nastalo i – ostalo.

Postoji ideja da se pri dovršenju preostale dvorane sačuva i tzv. Titova soba iz doba kada je nastala, s autentičnim namještajem i oznakama, te da se pomoću suvremene multimedije ispriča priča turistima o tim vremenima. Objekt je jako interesantan zbog pozicije na kojoj se nalazi, a opet je bio i jako problematičan zbog uvjeta koji tu vladaju. Nikada prije nije bila napravljena studija opravdanosti investicije, a kad smo je naposljetku napravili zbog pravila dodjele sredstava iz Fonda, pokazala je opravdanost.

O tome je li se sve ovo isplatilo ima puno polemika, ali najgore bi bilo da se započelo s radovima i uložilo novac a da se nikad nije dovršilo. Posjetiteljima treba ovakav centar, to je činjenica, a kao takav ‘dignut’ će i čitav Nacionalni park, zaključuje Marasović.

Slobodna Dalmacija