• Ima neka tajna veza…
  • Ima neka tajna veza…
  • Ima neka tajna veza…
  • Ima neka tajna veza…
  • Ima neka tajna veza…
  • Ima neka tajna veza…

Ima neka tajna veza…

Nekada su se priče pričale u dugim zimskim noćima dok je vatra lagano pucketala na ognjišću, a „čeljad“ okupljena slušala bi pripovjedača. Često bi pripovjedača zamijenio kakav guslar koji bi pjevao o kakvom junačkom podvigu ili o teškoj sudbini „raje“. Vrijeme bi prolazilo, a priče bi ostale i pripovijedale se dalje.

Nema više takvih okupljanja, nema druženja jer sve je preuzela velika svjetska mreža, „njegova uzvišenost INTERNET“! Iako se na toj mreži nađu mnoge priče, mnoge istine, ali i mnoge neistine, ipak se ne može sve doživjeti do živog kazivanja. Povezanost s pričom ili nekom legendom ne može se osjetiti dok se ne stavi ruka na neki od velikih „kamenih spavača“ koji svjedoče povijest i prkose vremenu te ostaju trajni biljeg ove zemlje grobova.

Za mnoga naša mjesta povezane su različite priče o neobičnim događajima, vremenima i ljudima. Tako se  za mjesto i brdo Gradac na Uzdolu vezuju mnoge legende i priče pripovijedane uz ognjišća. A Gradac kao da bdije nad ovom zemljom, nad Ljubunačkom dolinom, Krančkim poljem i pogledom prati Uzdol.

Tridesetih godina prošlog stoljeća srpski etnolog i putopisac Milenko Filipović zapisivao je o Rami te je zapisao i jednu od priča o Gracu. Kako se u narodu pričalo da je na brdu Gradac u Ljubuncima,  nekada bio grad kojeg su sravnili sa zemljom osmanski osvajači tako je i zabilježeno. Potvrdu toj priči dao je i jedan mještanin koji je dvadesetih godina prošlog stoljeća obrađujući svoju zemlju u Gracu  našao ćup s nepoznatim zlatnim novčićima. Revni mještanin to preda u  tadašnju žandarmeriju koja ga otpravi kući uz obrazloženje da će ga obavijestiti o čemu se radi. Kako tada, tako i danas nema nikakva traga o ovom pronalasku. Ovo je bila samo jedna u nizu priča koju su prepričavali mještani župe Uzdol.

Da je tu nekada zaista postojao neki grad potvrdilo je i slučajno otkriće tijekom proteklog rata kada se vojno-taktičkim radovima otkriva ostatak građevine iz antičkog doba ili ranog srednje vijeka. Najveću potvrdu postojanja mjesta daje nekropola stećaka i ploča u podnožju Graca, na Krančkom polju.

Arheološka istraživanja na brdu Gradac potvrdila su vjerodostojnost narodne predaje. Otkrivena je rimska čatranja sa brojnim keramičkim nalazima još od prije četiri tisuće godina. Pronađeni su i temelji crkve iz 4. stoljeća.

Nekropola stećaka na Krančkom polju obuhvaća veliku površinu, prema slobodnoj procjeni oko 500 metara dužine i oko 40 širine. Broj stećaka i ploča, u narodu popularno zvanih „mašeta“, teško je utvrditi bez pravog istraživanja. Stećci su zapušteni, oštećeni i zarasli u trnje i grabovu šumu, dok su „mašeta“ skoro nestala pod zemljom i teško zamjetna. U ovom dijelu zemlja se ne obrađuje već dugi niz godina što jasno govori kako mještani znaju da je tu groblje i iz poštovanja prema pokojnima ne diraju zemlju. Ova nekropola jasno i nedvosmisleno govori da je negdje u blizinu bilo značajno i veliko naselje. Oblici stećaka i mašeta govore da pripadaju ranoj fazi izrade ovakve vrste nadgrobnih spomenika.

Da je tu postojalo naselje govori još jedna priča koja nas vodi čak do Dobrovnika. Kako je Bosanska država prije turskih osvajanja imala izrazito dobre odnose s Dubrovačkom republikom tako se ta tradicionalnost nastavila i kasnije pa sve do naših dana.

Nekoliko godina poslije Drugog svjetskog rata mnogi Uzdoljani krenuli su trbuhom za kruhom put Dubrovnika. Tako je krenuo i Mato Ljubić iz Uzdola, te se našao kao nadničar u Konavlima. Tijekom odmora dok je okopavao vinograd na Dubrovačkoj vrućini  priđe mu jedan stari dubrovački gospar i pita ga: „Mato, vidim da lijepo radiš i da si dobar radnik. Reci ti meni odakle si?“ Mato onako otpuhujući kaže da je od Mostara, no uporni gospar pita dalje. Na to će mu Mato: „Ja sam od Prozor, a moj gospar, sigurno ti neznaš za jedno selo kod Prozora, a to je Uzdol. Eto, ja sam ti otale“.  „Ma kako neću znati za Uzdol kada su moji odozgo. A ko sada živi u Gracu, kakvo je sada žito?“ Mato je ostao začuđen na ove riječi i upita gospara kada je doselio u Dubrovnik i kada je zadnji put bio gore misleći da je možda odselio ne toliko davno. No, gospar je nešto izgovorio na što je Mato ostao zatečen i potpuno zbunjen: „Moj Mato, ja ti nikad nisam bio u Gracu, ali znam da su moji došli odozgo kada su Turci navalili pa su morali pobjeći pred tom silom. Uvijek se u našoj familiji pričalo odakle smo da se ne zaboravi!“

Mato je ovu priču pripovijedao po povratku kući no mnogi nisu vjerovali tako da je i on prestao pričati. Kako se više nije vraćao u nadničare u Dubrovačke Konavle tako nije ni saznao ništa više o gosparu.

Arheološka istraživanja na Gracu sigurno će se nastaviti pod vodstvom profesorice Snježane Vasilji i potpuno rasvijetliti ovu tajnu.

 

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar