In memoriam: fra Ivica Baketarić – Prijatelj, brat, fratar i ljudina

Prvi je dan rujna. Vrijeme kada se jesenski plodovi ruje, kada se šljiva plavi u Rami, kada je sve u ozračju blagdana Male Gospe. Očekivati je da su ti dani okupani ugodnim zlatnim suncem koje daje zadnju slast plodovima. Ipak, ovaj dan je bio nekako drugačiji, bio je obilježen uplakanim nebom koje je znalo da će upravo na taj dan, 1. rujna 2014. dozrijeti jedan život za Kraljevstvo Božje. Fra Ivica Baketarić taj dan je htio  u Livno sa odmora kod obitelji u Rumbocima, u Rami. Iako mu je župnik župe Svih Svetih Livno fra Vinko Sičaja poručivao da ne treba dolaziti, fra Ivica je kao i uvijek odgovorno želio biti u svojim obvezama, nije htio propustiti ni jednu zakazanu aktivnost, nije htio dopustiti da potrebni njegove pomoći čekaju.

U tom htjenju zaustavio ga je jedan trenutak na cesti. Kiša, sklisko, cesta opasna i nakon strašnog praska životi su se zaustavili. Tuga se nadvila nad cijelu Regiju; Ramu, Livno, Bugojno, Tomislavgrad pa i šire…

Fra Ivica Baketarić je rođen u Mostaru 25. 4. 1982. godine, župa Rumboci (Rama). Roditelji su mu Stipo i Jela r. Marić.  Pok. fra Ivica je završio osnovnu školu u školi fra Jeronima Vladića Ripci, srednju u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, a filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Franjevački habit je obukao 14. 7. 2001. u Kiseljaku, prve jednostavne zavjete 7. 7. 2002. na Gorici u Livnu, a svečane zavjete 14. 9. 2006. na Petrićevcu. Za đakona je zaređen 3. 12. 2007. u Sarajevu, a za svećenika 29. 6. 2008., također u Sarajevu.

Mladu misu je imao u rodnoj župi u Rumobicima 10.08.2008. godine. Za propovjednika je tada izabrao fra Josipa Jozića, a kumovi su bili fra Miljenko Petričević i Zdravko Čuljak. Obnašao je službu župnog vikara u župi sv. Ante Padovanskog u Bugojnu od 2008. do 2012., te u župi Svih Svetih u Livnu od 2012. do tragične smrti.

Na njegov sprovod došle su tisuće ljudi. To je bio jasan znak o kakvom se čovjeku radilo.

Ljubav prema Rami

Fra Ivica je toliko volio svoju Ramu da je svako slobodno vrijeme dolazio u posjet obitelji. Ako ništa drugo svratio bi barem na kavu. Kada bi stigao u Rumboke sva djeca bi se u susjedstvu okupljala oko njega. Toliko je bio omiljen sa svojim blagim osmjehom da su svi htjeli provesti baren nekoliko trenutaka u njegovu društvu.

Volio je ramsku tradiciju, jednostavno, sve ono što je obilježava. Poseban užitak je iskazivao kada bi se pekla rakiju. Druženje i okupljanje ljudu oko rakijskog kotla za njega je bio poseban ugođaj.

Ljubav spram Rami koju su mu ulili njegovi roditelji Stipo i Jela nikada nije skrivao, ponosio se njome i često je isticao. Tijekom jedne ljetne propovijedi u filijalnoj crkvi Svete Ane u Drvetinama u Bugojnu kad je vidio raseljene da su došli svojim kućama kazao je: „Drago mi je da ste došli iz dalekih krajeva svojoj kući. Volite ovo svoje mjesto kao što ja i svi drugi Ramljaci volimo svoju Ramu.“ To je kazao sa onim svojim blagim osmjehom, a oči su mu zaiskrile.

Nije to bila samo ljubav spram Rame, to je bilo svjedočenje ljubavi prema Domu i Domovini, prema obitelji. Tu ljubav za  obitelj je uvijek pokazivao. Tako je za njega bila posebna radost kada je krstio blizance svoga brata Joze i njegove supruge Antonije.

Na Mladoj misi je nosio posebnu liturgijsku odjeću sa prekrasnim ramskim obilježjem u kojem je i pokopan.

Prijatelj, brat, fratar i ljudina

Prijatelj, brat, fratar i ljudina riječi su kojima fra Ivicu opisuju njegovi prijatelji iz Livna Nine Kasalo i dr. Darko Čondrić. Već od prvog susreta koji se zbio u Livnu 25.10.2012. godine rodilo se prijateljstvo. Pored fra Ivicinih pastoralnih djelovanja, uvijek je bio za okupljanja i pozitivna druženja iz kojih su se rađale ideje za neku konkretnu vjerničku i dobročiniteljsku aktivnost. Druženja sa Ninom i Darkom su bila svakodnevna. Vrlo često bi se pridružio fra Ivicin prijatelj fra Josip Jukić koji je u isto vrijeme bio s njim  župni vikar livanjske župe Svih Svetih.

Upravo ta druženja ove ekipe stvarala su brojne ideje i poduhvate u vjerničkom i društvenom smislu.

Dr. Darko Čondrić i Nine Kasalo čuvaju velike uspomene na fra Ivicu. Njihova prisjećanja su bolna. Kada se priča o njemu, evocira uspomene, oči se ispune suzama. Velika povezanost je bila i sa njihovim obiteljima.

„Svi smo se uvijek radovali fra Ivicinom dolasku. U Livnu je bio fantastično prihvaćen. Uvijek je pozitivno zračio sa svojom blagošću.“ – prisjeća se Nine Kasalo.

Fra Ivica se posebno obradovao kada je u Livno stigao njegov veliki prijatelj fra Josip Jukić iz župe Osova, Žepče.

Toliko je to prijateljstvo bilo jako da je Nine Kasalo svom ugostiteljskom objektu u Rapovinama kod Livna dao ime Konoba „Ivina arka“ upravo po svom velikom prijatelju fra Ivici.

„Kada se gradila ova konoba svaki dan je fra Ivica dolazio. Uvijek je pomagao, imao konkretne prijedloge. Sve što je radio činio je kao da je to njegovo. Ovdje na zid konobe zakucao je dva čavla na koje je objesio krunicu koju je donio i ona će tu uvijek ostati.“ – sa tugom priča Nine Kasalo, vlasnik konobe.

Na samom ulazu u konobu postavljene su narodne nošnje ramskog i livanjskog kraja.

Darko Čondrić se prisjeća da su razgovarali o imenu konobe i davali ideje, ali se uvijek vrtilo oko toga da mora imati nešto Ivicino u sebi.  Tako je jednom predložio da se zove Diva ili Konoba „Ivina arka“. Iako je Diva lijepo ime, ipak je ostalo „Ivina arka“.

„Sa fra Ivicom smo provele nezaboravno vrijeme. Skupa smo išli u Ramu i to će nam ostati u posebnom sjećanju. Iako nam bude emocije, često pogledamo naše zajedničke fotografije iz Rame. Zadnji naš zajednički pohod Rami zbio se upravo dan prije tragedije, 31.08.2014. godine. Taj dan nećemo nikada zaboraviti, jer je to bio naš zadnji dan.“ – s tugom i ponosom prisjeća se Darko.

„Fra Ivica nas je povezao ne samo sa sobom nego i sa svojom obitelji i Ramom. Ta veza se neće prekinuti dok smo mi živi, a prenosimo i na svoju djecu. Sve češće odlazimo u Ramu. Hodočasnici koji hodočaste iz Rame Gospi Sinjskoj i obrnuto uvijek su moji dragi gosti u Konobi „Ivina arka“. – poručio je Nine.

Brojne aktivnosti fra Ivice

Odgovornost u njegovom svećeničkom i franjevačkom pozivu je uvijek bila na prvom mjestu i najvišoj razini. O njegovom radu njegov župnik iz Bugojna i Livna fra Vinko Sičaja je 2014. za medije kazao: Sa velikim žarom je radio sve čega se prihvatio. Vodio je framaške sekcije u Bugojnu i kasnije u Livnu, a posebno se isticao njegov humanitarni rad. On je bio jedan od pokretača, posebno bih istaknuo karitativnu sekciju, vodio je ove mlade. Oni bi za Božić, Uskrs, pomagali siromašnima, skupljali bi priloge. Radio je i s mladim framašima, njegovi mladi su nama pjevali na misama, fra Ivica je bio posebno angažiran oko toga.“

Fra Ivica se bavio i zidarskim poslovima te je zidao  oko crkve pa je izgradio  stazu od kamenja. U župnoj kući bio je kao kućni majstor. Postao je i članom Međureligijskog vijeća.

Tijekom izgradnje crkve u Guberu kod Livna obećao je kako će on darovati jedan vitraj na crkvi koji košta 5.000 KM. Ako trebalo prodat će vozilo škodu da bi osigurao sredstva za taj vitraj. Nakon njegove tragične smrti roditelji Stipo i Jela su dobivena sredstva od osiguranja od 4.000 KM i dobiveni novac za škodu koja je predana na otpad od 1.000 KM, donirali su za vitraj crkve u Guberu posvećene Gospi Anđeoskoj kako je Ivica obećao.

Fra Ivica je volio umjetnost, odnosno slikarstvo. Odmarao bi se sa kistom u ruci.

Volio je Boga, živu crkvu, sve ljude dobre volje. Svojom jednostavnošću i blagim osmjehom i pozitivnom energijom privlačio je sve oko sebe. On je utjelovljenje vjere, dobrote i blagosti. Istinski sljedbenik Svetog Franje; prijatelj, brat, fratar i ljudina.