IN MEMORIAM: Ivica Kovačević
IVICA KOVAČEVIĆ
05.03.1978. – 25.05.2018.
Rođen si 05.03.1978. kao prvo od desetero djece Šime i Ivke r. Babić.
Otac je radio u Švicarskoj, a vi ste s majkom odrastali ovdje u
Rumbocima – u Rami.
Između tebe, najstarijeg i jedne od sestara rođene 1993., kao najmlađeg djeteta, tek je 15 godina, u kojima je stalo desetero djece.
Tako je život pred tebe odmah postavio odgovoran zadatak, pomoći roditeljima u podizanju mlađih braće i sestara, što si svim srcem prihvatio.
U rodnom mjestu završio si osnovnu i srednju školu, te vrlo mlad počeo raditi, uglavnom teže fizičke poslove, u građevini ili kao vozač teretnog vozila. Od Rame, preko Hrvatske pa sve do Švicarske i Njemačke.
Mlad si se i oženio, 01.08.1998. s Ankicom r. Džolan.
Moja Ane, često si govorio, grleći je.
Bog vam je podario potomstvo, doživio si radost i odgovornost roditeljstva u sinu Miji i kćerkama Ivi i Martini. Zajedno ste živjeli i izvan Rame, tako da se Martina rodila u Puli.
Životne prilike su vas vratile u rodni kraj, na radost svih nas, jer odavde se uglavnom odlazi.
U poslu se nisi štedio, kao vrsni poznavalac građevinskih radova radio si za trojicu, kako su znali reći tvoji nadređeni.
Osim predanosti u poslu, svima ćeš nam ostati u posebnom sjećanju po smislu za humor. Šala i zafrkancija su bili tvoj stil života. U društvu s tobom nikad nije bilo dosadno.
U Čaruginima će ljudi naći mnogo mana i biti će u pravu, ali vjerujem da će reći i bar jednu vrlinu, a to je veliko, milosrdno srce, kakvo si i ti imao. Jer kako kažu, da je u životu triput imati i triput nemati, i tebe su snalazile takve situacije. Ali kad si imao, imali su i svi oko tebe.
Prije godinu i pol, pred Božić 2016. vratio si se boležljiv s rada iz Njemačke. Opaka bolest ubrzo je uzela maha. Nakon operacije, došao si kući i tako strpljivo prigrlio svoj križ u bolesničkoj postelji.
Ma ne boli me, može se, odgovarao si na upite o svom stanju.
U petak 25.05., Gospodin te je pozvao k sebi.
Sad si u zagrljaju Nebeskog Oca i Majke.
Posljednje misli su ti sigurno bile upućene supruzi i djeci. Tvoja djeca još ni približno nisu utrla stazu života. Brinuo si za njih.
Ivica, neće biti prepuštena sudbini.
Tvoja Ane bdije nad njima.
Tvoji roditelji su uvijek pri ruci.
Mnogi od nas crpe snagu od tvog oca gledajući kako se on stoički nosi sa teškim bremenima koje mu život neprestano servira. Odzvanjaju nam njegove riječi kad te u nedjelju posljednji put isprati ispred kuće: Bože tri puta si me spasio od smrti, jesi li me zbog ovoga ostavio na životu?
A i mnogobrojna bliža rodbina sigurno ima onu jednu Čaruginu vrlinu iz ove priče.
Zato ne brini i spavaj snom mira.
Nadamo se da će tvoja obitelj ostati u Rami, da neće u tuđini morati tražiti svoj kruh i u srcu nositi stihove ove pjesme:
Svi još nosimo teške ožiljke domovinskog rata. Tvoj otac je uzimao godišnji i iz Švicarske dolazio na ratište dati svoj doprinos obrani naših ognjišta, da ne spominjemo novčane priloge iz dobrotvornih organizacija u kojima je sudjelovao. Kod svojih desetero maloljetne djece, jer ti si na završetku rata imao tek petnaestak godina. Ne znamo ima li još jedan takav primjer u Ramskoj kotlini.
Za tobom tuguju i čuvaju uspomenu na tebe: tvoja Ankica s djecom, tvoji roditelji Šimo i Ivka, četiri brata i pet sestara, tvoja strina Kata, stričevi, tetke i ujaci s obiteljima, obitelj Džolan, te ostala mnogobrojna rodbina i prijatelji.
Počivao u miru Božjem!
