IVAN PERIŠIĆ EKSKLUZIVNO ZA SN ‘Igrat ću za Hrvatsku dok me trebaju. Kalinić? Da se meni sve to događalo, možda bih pukao prije…’

Jedan od ključnih igrača hrvatske reprezentacije već dugi niz godina nakon duge šutnje otvoreno o svojoj karijeri i planovima

On je stalni član udarne postave velikog Intera. On je stalni član udarnog sastava hrvatske nogometne reprezentacije, druge reprezentacije svijeta. On je svojim igrama odavno zavrijedio brojne naslovnice, a na njima ga ipak rijetko susrećemo. Živi skromno, a igra raskošno… Tu je kad ga najviše trebamo, ukaže se, probije stranu, posluži suigrača, stvori priliku, pogodi vratnicu, zabije gol… Kockaste bez njega, Ivana Perišića, ne možemo zamisliti već godinama, a ne možemo ih zamisliti bez njega ni u godinama koje dolaze.

Autor: Jure Burić

Razgovor s Ivanom napravili smo u prestižnom splitskom hotelu Le Meridien Lav. Unatoč silnoj navali obožavatelja koji su željeli fotografiju s omiljenim reprezentativcem, Ivan je bio iznimno strpljiv i susretljiv, jasan i konkretan u odgovorima.

Ivane, do kada ste na odmoru?

– Dogovor je do 10. kolovoza.

Kako se osjećate i kako doživljavate sva ta tapšanja, slavlja, pohvale, čestitke… Je li vas sve malo umorilo, jer ne nazire se kraj takvom raspoloženju?

– Istina, bilo je malo i napora u svemu tome, prva dva-tri dana posebice. Zagreb, Split, Imotski, Omiš… Slavilo se i dočekivalo na sve strane. U međuvremenu imao sam i dvije svadbe, pa još dosta obveza, tako da mi je pravi odmor tek počeo. Sada napokon malo uživam sa svojima, s djecom i suprugom. Još ovih nekoliko dana odmora provest ću s obitelji, što me dodatno veseli i što mi doista treba. A što se tiče one navijačke ludnice i silnih dočeka, te pohvala i čestitki, sve mi je to godilo. Ljudi smo, mora ti goditi.

Kako sada gledate na taj vrhunski uspjeh, na osvojeno srebro koje je svatko u svijetu doživio kao pravo zlato?

– Napravili smo nešto čega nismo ni dan-danas svjesni, veliki je to rezultat i možda ćemo tek nakon izvjesnog vremena shvatiti što smo ostvarili. Veliki je to rezultat, pomalo nestvaran, možda ćemo tek nakon završetka karijere – kada budemo vraćali film i gledali videozapise sa Svjetskog prvenstva u Rusiji – biti svjesni što je napravljeno na turniru. Primjerice, 1998. godine Vatreni su bili treći, za nas je to bilo čudo, bili smo djeca i sve te uspomene nećemo nikada zaboraviti. Koliko smo samo svi mi maštali da se takav uspjeh ponovi. Mi smo sada dio tog uspjeha i iznutra nismo u stanju vidjeti što smo to napravili. Međutim, ne smijemo stati na ovome, ovo nam mora bit još veći motiv u sljedećim akcijama Hrvatske reprezentacije.

Jeste li očekivali, zapravo potajno sanjali ovako veliki rezultat?

– Mi imamo ekipu za velike stvari i to nije nikakva novost. U Beču smo na Euru 2008. godine igrali jako dobro, ali nedostajala nam je doza sreće u onoj već dobivenoj utakmici protiv Turske. Zatim smo na Euru u Poljskoj 2012. godine imali nedosuđeni jedanaesterac u utakmici sa Španjolskom. Da je bio sviran, mogli smo proći skupinu u kojoj su bili Talijani i Španjolci, finalisti tog Eura, i tko zna gdje bi nam bio kraj. Nismo bili miljenici sreće svih ovih godina i sada nam se to sve vratilo na ovom turniru. Malo nas je sreća mazila na “penalima”, vjerojatno malo i u samoj igri, ali iskreno i objektivno mi smo uspjeh najviše zaslužili svojim zalaganjem, igrom i ogromnom voljom za pravim rezultatom.

Što je po vama bilo presudno za taj pothvat, kvaliteta momčadi, zajedništvo… ?

– Mi smo živjeli od početka jedan za drugog i to se vidjelo na terenu, a iz utakmice u utakmicu dizala se atmosfera, mi smo postajali sve kompaktniji. Osim toga, sva ta javljanja iz Hrvatske o slavlju i potpori naših ljudi – vidjelo se kako žive za nas i doživljavaju naše pogotke, naše uspjehe – dali su nam dodatni motiv, sve nas je to silno nosilo da igramo još bolje i to se osjetilo, bar sam se ja osjećao kao da letim.

Kroz medije se pisalo i pričalo da će neki igrači završiti reprezentativnu karijeru, da će prestati igrati za Hrvatsku. Kakvo je stanje s vama poslije ovog uspjeha?

– O drugima ne znam, a ja ću igrati za reprezentaciju dokle god budem mogao, dokle god budem pozivan. I kada vidim da dolaze mlađi i bolji, a ja budem stariji, bit ću spreman pomoći im, koliko se od mene bude tražilo, 15, 20 ili 30 minuta. Bit ću u službi reprezentacije dokle god budem mogao.

Kako komentirate ‘slučaj Kalinić’?

“Kale je moj najbolji prijatelj i mene je osobno sve to jako pogodilo. Tu noć kada je pala ta odluka, možda sam uspio zaspati samo sat ili dva, nisam mogao zaspati od nervoze jer znam kakav je igrač i kakav je momak. Bilo mi je teško zbog toga. Jako dobro poznajem njegovu povijest u reprezentaciji, znam i što su mu treneri sve radili. Da se meni sve to događalo, možda bih pukao prije njega. Međutim, mišljenja sam da je izabrao krivi trenutak”.

CIJELI INTERVJU S IVANOM PERIŠIĆEM PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SPORTSKIH NOVOSTI