Iz genocida u Srebrenici nisu naučene lekcije

Početkom srpnja nekako se uvijek u sjećanje vraćaju nadgrobni spomenici iz Potočara te događanja iz zaštićene zone UN-a u ljeto 1995. Upravo je to bilo povodom razgovora s mladom osobom koja živi u radi u tome gradu…

Razgovarao: Željko Ivković

AhmoMehmedović je rođen u listopadu 1995., što znači da je bio u utrobi svoje majke koja je trudna i s troje male djece spas pronašla u UN-ovoj bazi u Potočarima. On je sretan jer mu je i otac, u koloni koja se šumom domogla Tuzle, preživio genocid.

Kada je počeo povratak, vratili su se u Bostahovine, rodno selo njegova oca, gdje su nastavili živjeti. Osnovno i srednje obrazovanje završio je u Srebrenici, a Filozofski fakultet, odsjek za historiju, u Tuzli.

S njim smo razgovarali o Srebrenici općenito, njezinoj budućnosti te mogućnostima pomirenja…

Poštovani, što nam poručuje Srebrenica 25 godina poslije genocida? Je li svijet naučio lekciju ili ju je već zaboravio?

Srebrenica nam poručuje mnogo. Pitanje je čujemo li je ili možda, da budem precizniji,  želimo li čuti. Drugi dio Vašeg pitanja je ključan u svemu tome. Učili smo kroz historiju, a i danas ćemo često čuti tu krilaticu, posebno od starijih ljudi koji su preživjeli genocid, da se više nikad i nikome ne ponovi Srebrenica.

Smatram da nije dovoljno reći tih nekoliko riječi. Potrebno je uraditi sljedeće stvari. Posebno oni koji se nalaze na pozicijama onih koji su zakazali u srpnju 1995. Nije dovoljno samo reći da je to bila velika pogreška i onda ništa ne poduzeti da se takve stvari više ne događaju, a svjedoci smo svakog dana da se one ipak događaju. Tako da se bojim da iz genocida u Srebrenici nisu naučene lekcije, a ono što me još više plaši je to da ukoliko je neka bila barem dijelom naučena, da se počela zaboravljati. Ljudi brzo uče, ali brzo i zaboravljaju. Dvadeset i pet godina ipak je dugo razdoblje. Međutim, kada su ovakve stvari u pitanju, zaborav ne bi smio imati mjesta. Štoviše, o genocidu bi se iz godine u godinu trebalo što više pričati kako bi se došlo do adekvatnijih rješenja za njegovu prevenciju.

Kako žive i dišu grad Srebrenica i čitava općina?

Svjedoci ste zajedno sa mnom, barem putem medijskih izvješća iz ovoga grada, da svake godine pred obilježavanje godišnjice genocida netko želi uraditi kontaminaciju zraka koji dišemo lijepljenjem plakata ratnih zločinaca ili nekim drugim načinom negiranja genocida i glorifikacijom ratnih zločinaca.

E, sad zamislite kako većina ljudi koja živi ovdje i kojima su ubijeni najbliži članovi obitelji, koji su i sami preživjeli sve strahote srebreničkog genocida, živi i diše.

Prema Vašem mišljenju, koji je najveći problem ovoga grada i njegovih stanovnika danas?

Problem je što je ova općina prvo Dejtonskim mirovnim sporazumom ostala u sastavu entiteta koji je počinio genocid nad nedužnim ljudima i što se i nakon silnih presuda o genocidu nije donio ili nametnuo zakon o posebnom statusu ove općine. Jedino tada bi se moglo govoriti o nekom napretku i prosperitetu. Ovako smo jedna od najnerazvijenijih općina u Bosni i Hercegovini i jedna od općina s najmanjim brojem stanovnika. Odlaze i stari i mladi.

Genocid u Srebrenici je jedno od najvećih masovnih ubojstava u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Veliki broj ubijenih mislio je da imaju spas u zaštićenoj zoni Ujedinjenih naroda, međutim izigrani su… Što je grad Srebrenica danas za Europu i svijet?

Ne bih želio nikoga uvrijediti, ali želim kazati istinu. O Srebrenici se samo priča u srpnju. Od srpnja do srpnja i tako godina za godinom. Za prethodno pitanje i njegovo rješavanje upravo su Europa i svijet trebali inzistirati zbog postulata osnovnih ljudskih prava koja su ovdje prekršena i koja se jedino posebnim statusom ovog grada mogu povratiti. To je minimum koji su velike europske i svjetske političke sile morale ili trebaju uraditi.

Prema mom mišljenju, Europa i svijet su malo uradili, a npr. danas Srebrenicom upravlja čovjek koji negira genocid.

Recite nam kako vi Srebreničani gledate na komu leži glavna krivica za ovaj strašni zločin?

Glavni krivci su nalogodavci i izvršioci genocida. Sporedni krivci su oni koji su trebali štititi pučanstvo u Srebrenici, a nisu. Valjda je to jasno svima nama. Imamo i sudske presude koje to potvrđuju ili barem ih osobno tako razumijem. Konkretno mislim na presudu obitelji Nuhanović i Mustafić protiv UN-a, odnosno Nizozemskog bataljuna UNPROFOR-a.

Svjedoci smo, blago rečeno, čudnih odluka Haaškog suda u vezi s ratnim zločinima u BiH, i to nakon zakašnjelih maratonskih suđenja. Što mislite kakav je odnos tog suda prema žrtvama i preživjelima u Srebrenici? Jesu li realne dosadašnje kazne koje je Haaški sud izrekao odgovornima za zločine u Srebrenici?

Svakako da su presude nerealne i nekada izgledaju ponižavajuće za žrtve. Nikakve presude bilo kojeg suda, pa i onoga u Haagu, ne mogu imati potpunu satisfakciju za obitelji žrtava jer njihove najmilije više nitko ne može vratiti. Međutim, većim i rigoroznijim kaznama za ratne zločince poslala bi se nedvojbeno snažnija poruka njihovim sljedbenicima da odustanu od njihovih ideja i zaborave na mogućnost eventualno novih sukoba na ovim prostorima. Jedino tako bi i žrtve bile malo mirnije, a cijelo okruženje mnogo sigurnije.

Kako komentirate izjavu načelnika Srebrenice Mladena Grujičića od prije nekoliko godina koji je ustvrdio kako nikad neće reći da je u tom gradu počinjen genocid? Kasnije je bilo njegovih određenih fotografija s kokardama?

To je pitanje trebala riješiti međunarodna zajednica u BiH, odnosno njezini predstavnici. Očigledno je da se predstavnici triju konstitutivnih naroda u BiH ne mogu složiti u svezi s tim jer cijelo rukovodstvo srpskog naroda, i pored 50 presuda za genocid i danas isti negira. Donošenjem zakona o negiranju genocida i zakonom o posebnom statusu općine Srebrenica pod okriljem države BiH riješili bi se mnogi problemi i krenulo naprijed.

Da ne budem subjektivan, sami se stavite u naš položaj i zamislite kako to izgleda, posebno majkama kojima su ubijeni muževi i djeca, a one moraju otići kod takvog načelnika i potražiti neku pomoć.

Prema vašem mišljenju, u kontekstu svih problema koje ima BiH (npr. nezaposlenost, iseljavanje…), kakva je budućnost Srebrenice kao grada i samih Srebreničana?

Neizvjesna. Možda je ova riječ sasvim dovoljna za odgovor na Vaše pitanje.

Uposlenik ste Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari… Možete li nam izdvojiti trenutno najbitnije projekte kojim se bavite u svom poslu?

Dolaskom novog direktora Memorijalni centar Srebrenica-Potočari pokrenuo je niz projekata. Neke realiziramo sami, a neke u suradnji s drugim institucijama, udruženjima i organizacijama. Izdvojio bih samo neke: snimanje 100 priča s osobama koje su kao djeca preživjele genocid; prikupljanje osobnih predmeta žrtava genocida; prikupljanje fotografija žrtava genocida; prikupljanje arhivske građe i kreiranje vlastite arhive; prikupljanje knjiga za biblioteku MC…

Završili ste fakultet u Tuzli… Sigurno ste imali više poslovnih opcija u tom gradu. Zbog čega ste izabrali Srebrenicu?

Iskren da budem teško je danas doći do posla. Mada nisam razmišljao da ostanem u Tuzli. Tu mi je obitelj, dugo godina sam ovdje i želim dati svoj doprinos u razvoju ove sredine. Volio bih ostati ovdje i raditi u instituciji u kojoj danas radim. To je velika odgovornost, ali i izazov za mene kao mladu osobu.

Na kraju intervjua možemo li govoriti o pomirenju?

Ja sam uvijek za pomirenje i nemam problem s tim. Oni koji slijede politike koje su dovele do genocida u ovom gradu i etničkog čišćenja trebaju preuzeti odgovornost, priznati genocid i biti nositelji aktivnosti koje će voditi ka pomirenju i suživotu.

Nažalost, to je dug proces i kod nas on izgleda još uvijek nije počeo.

/Izvor: Nedjelja.ba/