JULIJANA MATANOVIĆ: Kratko o volonterizmu
Za opušteno subotnje popodne s vama dijelimo facebook status poznate hrvatske književnice Julijane Matanović, koja se osvrnula na pojmove volonterizma i empatije:
U današnjem vremenu mutnih vrijednosnih ljestvica, u vremenu krhkih granica razvučenih između dobra i zla, ljubavi i mržnje, zdravlja i bolesti, i prostoru ismijanih emocija, jedino svjetlo je vjera u neuništivu ljudsku dobrotu. Između riječi dobrota i riječi volontiranje, može se staviti znak jednakosti. Jer, volonteri prelaze, kako je moja baka govorila, s riječi na djelo. Daleko je komotnije budno pratiti tuđe rečenice i ocjene te prozivati i optuživati pojedince za političku nekorektnost, nego otići u bolnice i teško bolesnoj djeci čitati priče. Daleko je lakše izvjesiti pločicu u školskom hodniku kojom se ukazuje na razumijevanje prema drukčijima, nego učeniku koji nije mogao poći na ekskurziju, poslati zajedničku fotografiju ispod koje će pisati: „ Žao nam je što nisi s nama“. Toliko „praznog govora“ koji i ne zna da postoji praksa.
Kažemo li djevojčici iz našeg razreda da je debela, a njeni su kilogrami povezani s dijagnozom, ona će se, jasno, rasplakati, i onaj koji ju je povrijedio bit će upućen školskom psihologu. A kad se bude odlučivalo kamo će taj isti razred na zajednički izlet, i kad većina izglasa skakanje na trampolinu u glavnom gradu države, onda nikoga, čak i one koji su za te učenike odgovorni, neće zanimati djevojčica koja s njima ne može uživati u hvatanju visina. Ona će ih gledati sa svog čvrstog tla, osjećati se loše. I plakati, bolnije i tužnije.
Nikakvim obiteljskim zakonom nećemo probuditi brigu mlađih za starije. Nikakvim citiranjem „Malog princa“ po fejsu, i omiljenim sinestezijama o gledanju srcem, nećemo probuditi nečiju osjećajnost.
Empatija se uči, ona se mora poticati, ako se već ne rađamo s njom, na primjerima; u domu, u učionici. Volontiranje bi trebalo biti grana u sastavu vjeronauka i etike. Daleko je važnije znati probleme prijatelja koji sjedi do tebe u školskoj klupi, razloge zbog kojih često ne dolazi na nastavu, nego odlično, sa sedamnaest godina, debitirati na temu umjetne oplodnje.
Svaka, svaka škola, morala bi – u ovakvim vremenima – imati volontersku grupu. Ako u školi nema zainteresiranih za nju, onda bi se uz onu pločicu o razumijevanju, trebalo upaliti i crveno svjetlo. Pomaganje drugima, treba netko glasno reći, pomaže i nama, iako smo svi već usvojili ideologiju egocentrizma. Oni koji daruju osjećaju se bolje i ti činom blaže prazninu svojih duša.
