Kako doći do pravednoga mira u BiH?

Kako doći do pravednoga mira u BiH?

Da bi moglo doći do nekog pozitivnoga rješenja za Hrvate BiH, potrebni su ustupci i Srba i Bošnjaka. Ukoliko bi do toga došlo, otvorila bi se mogućnost za konsocijacijski model demokratskoga uređenja, koji jedini odgovara duboko podijeljenim društvima kao što je BiH.

Piše: dr. fra Luka MarkovićKatolički tjednik

Već sam jednom prilikom napisao da je za rješenje hrvatskoga pitanja u BiH potreban, prije svega, iskreni razgovor svih Hrvata. Samo kroz jedan takav razgovor, sagledavajući sve probleme, moglo bi se doći do onoga rješenja koje bi barem djelomično odgovaralo, s obzirom na geografski položaj, nacionalnim i građanskim interesima hrvatskoga naroda u BiH.

U „mini Schengenu“
Stanje hrvatskoga naroda u BiH, kojemu prijeti opasnost da s vremenom postane beznačajna nacionalna manjina, je posljedica, među ostalim, i krivoga pristupa rješavanju hrvatskoga pitanja. Srbima i Bošnjacima, koliko god se međusobno prepucavali, odgovara današnji hrvatski položaj, jer im omogućava da se u danom političkom trenutku lakše dogovore i na taj način zadovolje svoje vlastite interese. Nažalost, to bi se moglo ubrzo dogoditi u „mini Schengenu“. U toj političkoj ekonomskoj tvorevini dominirali bi Srbi. Ali i muslimani bi bili značajan čimbenik, što bi moglo privući Bošnjake. Uostalom, sličnih pokušaja srpsko-bošnjačkih sporazuma je već bilo. Da su svojevremeno Adil Zulfikarpašić i Muhamed Filipović uspjeli sprovesti u djelo dogovor s Miloševićem o ostanku BiH u Jugoslaviji, našli bi se i Hrvatska i Hrvati u BiH u vrlo nepovoljnoj poziciji. I tko zna bi li u tom slučaju uopće bilo ovakve Hrvatske. Iz toga treba izvući pouku i pokušati, dok još uvijek nije potpuno kasno, mudro pristupiti rješavanju hrvatskoga pitanja u BiH.

Kriva procjena stanja na terenu
Tko snosi krivicu za ovakvo stanje hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini? Na prvom mjestu nespremnost Srba i Bošnjaka za poštene dogovore, ali i hrvatska politika u BiH koja već nekoliko desetljeća tavori u mjestu. Uzrok za to jest kriva procjena stanja na terenu. Hrvatska politika nije shvatila da nema rješenja hrvatskoga pitanja bez ustupaka Srba. Istina je, to je jasno i svakom ozbiljnijem promatraču trenutnoga političkoga stanja, da između Hrvata u Hercegovini i Srba nema gotovo nikakvih teritorijalnih problema. Ali što je s Hrvatima Posavine? Sve kad bi hrvatski političari i puk iz Bosanske Posavine prihvatili gubitak zavičaja, ostat će vječito prokletstvo na onima koji pristanu na to da Srbi zadrže ono što su ubijanjem i protjerivanjem oteli.

Put ka izdaji
Iako pripadam kritičarima Izetbegovića i njegove jasne antihrvatske politike, u jednom mu moram dati za pravo. Hrvati, nakon tolikih političkih pogrješaka i intelektualnih zabluda, pogotovo onih odanih Sarajevu, nisu više u stanju lako predložiti rješenje koje bi koliko toliko zadovoljilo interese svih Hrvata u BiH, a to znači i onih u Srednjoj Bosni. Postići za njih zadovoljavajući status u BiH bit će, s obzirom na aspiracije Bošnjaka, jako teško. Bojim se da je hrvatska politika predugo vremena poistovjećivala hrvatske interese u BiH s interesima Hrvata u Hercegovini, vežući se uz Dodika, s kojim kako rekoh nema problematičnih točaka ako se prihvati Republiku Srpsku kao definiranu srpsku teritoriju. A to bi bilo ravno izdaji.

Na drugoj strani mnogi hrvatski intelektualci, pogotovo oni u Sarajevu, i to često iz obiteljskih i osobnih interesa, vjerovali su da je moguće postići sporazum s Bošnjacima oko takvog uređenja BiH, ili barem same Federacije, koje bi im jamčilo lagodan život, kakav su imali u bivšoj državi. Očito su zanemarili onu komponentu među Bošnjacima koja je u samim počecima sanjala o malo više islama u BiH nego ga je potrebno. Danas se ti isti hrvatski intelektualci povlače iz „sarajevske čaršije“ kritizirajući sve i svakoga zbog promašaja, i to bez ikakvoga iskrenoga kajanja zbog vlastitih zabluda. Istina, jedan dio njih se priklanja danas HDZ-u, tražeći tamo one privilegije koje nisu mogli zadržati među Bošnjacima.

Nažalost, od toga hrvatski narod nema nikakve koristi. A kad su to ulizice i profiteri bili od koristi jednome narodu?

Jednostranost hrvatskih intelektualaca
Nikada. Oduvijek sam bio mišljenja da se sudbina naroda ne može prepustiti samo političarima i interesnim, egoističnim intelektualnim grupama. Danas se to u slučaju hrvatskoga naroda u BiH vidi najbolje. Intelektualci bi morali, pod uvjetom da su čestiti, biti uvijek korektiv politike. U BiH, što se tiče hrvatskoga naroda, to se nije dogodilo. I politika i „baščaršijski intelektualci“, ali i poneki hercegovački, su bili jednostrano orijentirani. Dok je politika, uz podršku hercegovačkih intelektualaca, griješila stavljajući sve karte na sporazum sa Srbima, dotle su pojedini sarajevski Hrvati interes hrvatskoga naroda poistovjećivali s interesima „građanskih Bošnjaka“, vjerujući da bi od toga oni i njihove obitelji mogli imati neke koristi.

Danas kad je stanje vrlo opasno, kad prijeti opasnost da hrvatski narod bude sveden na nacionalnu manjinu, što zbog iseljavanja, što zbog bošnjačkoga bezobrazluka i srpske pohlepe, traži se pomoć Hrvatske. Da je Hrvatska ozbiljno bila zainteresirana za probleme Hrvata u BiH, pokušala bi sama organizirati razgovor s onim relevantnim čimbenicima Hrvata BiH koji nisu bili vezani samo uz Srbe ili Bošnjake. Nažalost, to se nije dogodilo. A nije se dogodilo, jer u Hrvatskoj ima i previše onih kojima, jednostavno rečeno, Hrvati u BiH ne znače punio. Znatan dio hrvatskih političara ih i ne smatraju svojim.

Politika u ćorsokaku
Nedostatak senzibiliteta za probleme svih Hrvata doveo je danas hrvatsku politiku u BiH u ćorsokak. Nedostatak konsenzusa svih Hrvata u BiH oko rješenja hrvatskoga pitanja, otvorio je mogućnost Izetbegoviću da se poigrava s njima. Hrvati nikada neće postići ravnopravnost u BiH ukoliko se sami ne dogovore oko toga što žele. A taj dogovor mora obuhvatiti sve relevantne hrvatske predstavnike koji bi kroz razgovor odvagnuli koje je najbolje rješenje za Hrvate Bosne i Hercegovine u cjelini.

Ako gledamo sa strane hercegovačkih Hrvata, ne postoji nikakav otvoreni problem sa Srbima. I to je zamka u koju su upadali hrvatski političari u BiH, ne shvaćajući da se ne rješava samo pitanje hercegovačkih Hrvata nego i onih u Srednjoj Bosni i Bosanskoj Posavini.

Da bi moglo doći do nekog pozitivnoga rješenja za Hrvate BiH, potrebni su ustupci i Srba i Bošnjaka. Ukoliko bi do toga došlo, otvorila bi se mogućnost za konsocijacijski model demokratskoga uređenja, koji jedini odgovara duboko podijeljenim društvima kao što je Bosna i Hercegovina. Već sam u nekoliko navrata pisao o tome da je Švicarska bila duboko podijeljeno društvo dok nije došlo do takvoga uređenja države (konsocijacijska demokracija) koje sprječava tiraniju većine, zadovoljava interese svih etničkih grupa kroz veto i teritorijalno uređenje, ali i građanska prava pojedinaca.

Nužnost revizije Daytona
U BiH bi se to moglo napraviti kroz formiranje etničkih županija (kantona) koje bi štitile vitalne interese etničkih grupa, ali i građanska prava svih svojih stanovnika. U takvom bi uređenju mogli postojati i manje županije, čak i s 15-ak tisuća stanovnika. A da bi do toga molo doći, potrebna je revizija Daytona u kojoj bi prestali postojati Federacija BiH i Republika Srpska. Prema tom novom modelu i Srbi bi umjesto Republike Srpske dobili srpske većinske županije. A jedna od njih mogla bi biti i Drvar. Za uzvrat Hrvati bi dobili nazad područja u Posavini u kojima su bili većina. Hrvatima Srednje Bosne bi se otvorila mogućnost za stvaranje nekoliko manjih županija, ali i Bošnjacima na onim područjima gdje je to moguće na prostoru ugašene Republike Srpske.

Na hrvatskim političarima u BiH, uz podršku hrvatske politike u Hrvatskoj koja se probudila iz zimskoga sna, leži zadatak da ponude takvo rješenje. Njime bi se moglo na vrlo jednostavan način riješiti i pitanje legitimnosti izbora. U zajednici etničkih kantona ne bi nikomu bilo zabranjeno kandidirati se za bilo koju službu, bez obzira na etničku pripadnost. Istina, do toga može doći samo pod uvjetom da Srbi odustanu od separatizma a Bošnjaci od unitarizma. Ako do toga ne dođe, ostat će BiH ne samo zauvijek siromašna nego i u dogledno vrijeme prazna.

 

/Izvor: Nedjelja.ba/

Oznake

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar