KAKO JE “GRB RAME” POSTAO “GRB BOSNE”

“Čim je jednom Rama svoj grb dobila, a Rama se u Ugarskoj miešala s Bosnom, dosta je bilo koraknuti, da se taj skovani ramski grb prenese na Bosnu, i da bosanski grb iztisne i u zaborav baci.”

Franjo Rački, “Stari grb bosanski”, Rad JAZU, Knj. XXX, Zagreb, 1890, 134.

U nekoliko nastavaka donosimo rad dr. Emira O. Filipovića pod nazivom “Kako je grb Rame postao grb Bosne” koji je objavljen u Zborniku radova povodom 650. obljetnice spominjanja Prozora u pisanom obliku.

Austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine značajno je promijenila pravni položaj ove dotadašnje pokrajine Osmanskog carstva. Jedno od pitanja iskrslih iz novonastalog stanja bilo je i ono koje se odnosilo na izbor “pravog” zemaljskog grba za Bosnu budući da ona od gubitka državne samostalnosti sredinom 15. stoljeća nije imala svoj grb i zastavu.

U odsustvu heraldičke tradicije za rješavanje ovog problema konsultirani su brojni hrvatski, austrijski i mađarski stručnjaci. Na zaključni odabir znamenja presudno je utjecala poznata ugarska deviza da je “Rama isto što i Bosna” (Rama seu Bosna). Cilj ovog priloga bit će da ispita porijeklo grba Rame u habsburškoj vladarskoj ideologiji, te da ukaže na mogućnost da je prvobitni “fiktivni” grb Bosne zamijenjen grbom Rame kako bi se na taj način pomirila vladarska titula i heraldički repertoar ugarskih vladara.

Oklopljena ruka presavijena u laktu sa sabljom u stisnutoj šaci danas predstavlja najprepoznatljivije obilježje ramskog kraja i sastavni je dio suvremenog grba Općine Prozor-Rama. Taj simbol ima dugu tradiciju koja seže još u 15. stoljeće, međutim, on se nije uvijek pripisivao Rami te su njegovo porijeklo, historijski razvoj i veza s Bosnom svojevrsna heraldička zagonetka.[1]

Ovaj rad pokušat će dati prilog rješavanju tog zanimljivog pitanja i to kroz razmatranje geneze opisanog grbovnog simbola, s posebnim osvrtom na njegovu ulogu u vladarskoj ideologiji Habsburgovaca kao ugarskih kraljeva. Iako se on nikada ranije u Bosni i Hercegovini nije koristio kao grbovno obilježje zemlje ili neke oblasti, upravo su Habsburzi doprinijeli tome da je znak ruke sa sabljom jedno vrijeme imao i ulogu službenog “zemaljskog grba” Bosne i Hercegovine pod upravom Austro-Ugarske monarhije od 1889. do 1918. godine.

To se moglo desiti jer su od osmanskog osvojenja Bosne 1463. i postepenog zamiranja srednjovjekovnih državnih tradicija do pokretanja rasprave o autentičnom heraldičkom obilježju Bosne kao novopriključene pokrajine dvojnoj Austro-Ugarskoj monarhiji protekla stoljeća.

U tom razdoblju bilo je zaboravljeno gotovo sve što je u simboličkom smislu asociralo na srednjovjekovno Bosansko kraljevstvo, pa je tako bilo moguće da se krajem 19. stoljeća nije znalo kojim su se grbovnim likom služili njegovi vladari. Budući da državna vlast Osmanskog carstva nije poznavala heraldiku, niti joj je bilo u interesu da gaji i baštini političku i simboličku tradiciju osvojenih zemalja iz perioda prije osvajanja, Bosna je austrougarsku okupaciju dočekala bez precizno utvrđenog heraldičkog znaka. Situaciju je komplicirala okolnost da su se u minulom razdoblju pojavila dva različita grbovna obilježja pripisivana Bosni.

Grbovi Bosne, Donje Lombardije i Austrije na trijumfalnom slavoluku cara Maksimilijana (1515)

Jedno od njih – ruka s mačem – nastalo je i ukorijenilo se u okviru vladarske ideologije Habsburgovaca (Slika 1),[2] a drugo – ukrštene nazubljene grede s okrunjenim glavama – produkt je bogate mašte autora ilirskih grbovnika rađenih po narudžbi bosanske emigracije i posebno je bilo cijenjeno u franjevačkim krugovima (Slika 2).[3]

Grb Bosne iz djela Filipa Lastrića “Epitome vetustatum Bosnensis provinciae” (1776)

Zbog toga se već u godini poslije okupacije pokrenulo pitanje o autentičnom, tj. “pravom” grbu Bosne, koje će trajati više od jedne decenije, i koje će okupirati vodeće znanstvenike – povjesničare, heraldičare i numizmatičare – Hrvatske, Austrije i Mađarske.[4]

Rješenje te plodne rasprave na kraju nije uvažilo suvremene srednjovjekovne izvore i znanstvena mišljenja, nego se priklonilo političkom rješenju prema kojem je za grb Bosne i Hercegovine usvojen heraldički znak ruke sa sabljom, tada identificiran kao grb Rame. Službeno prihvatanje ovog obilježja je trebalo u konačnici simbolički potvrditi da je Bosna uistinu bila isto što i Rama, odnosno da su ugarski kraljevi imali prevlast nad Bosnom pošto su smatrali da se ona još od 12. stoljeća pod imenom Rame javljala u njihovoj vladarskoj titulaturi.[5]

Suštinu problema jezgrovito je sažeo u svom radu “Stari grb bosanski” jedan od glavnih aktera te rasprave, hrvatski povjesničar Franjo Rački. Analizirajući novce i pečate bosanskih kraljeva on je došao do zaključka da je autentični srednjovjekovni grb Bosne bio “lierova kruna” u štitu, da se kasnije za Ramu počeo navoditi poseban grb, “koji se je pod uplivom ugarskih državo pravnih nazora stao prenašati na Bosnu”, te da je taj grb Rame – “na ime mačem oboružana ruka” – posve istisnuo iz upotrebe stari grb bosanski.[6]

Rački je iznio nedvosmislen stav da “taj dakle t. zv. ramski ili primorski grb, prenesen kašnje na Bosnu, ne može pozvati u svoju obranu istinite suvremene heraldičke spomenike”, te da se ta “velika promjena na štetu historijske istine dogodila uplivom monakovske sbirke i njemačke heraldike”.[7]

Iako je mišljenje Račkog u osnovi ispravno, čuveni istraživač je napravio omašku time što je svaki njemu poznati primjer grba ruke s mačem opisao kao grb Rame. To ga je dovelo do zaključka da je “ramski grb” prenesen na Bosnu. Međutim, najraniji očuvani izvori idu u prilog zaključku da je prvobitno “bosanski grb” prenesen na Ramu, pošto je ruka s mačem u habsburškoj heraldičkoj i državnoj tradiciji još od kraja 15. stoljeća smatrana grbovnim obilježjem Bosne.

Budući da su uplivom ugarskih shvatanja u tu tradiciju Bosna i Rama izjednačene i smatrane istim oblastima, tako se i početkom 17. stoljeća grb Bosne počeo povremeno pripisivati Rami. Zaseban grb Rame, drukčiji od grba Bosne, ne susreće se na heraldičkim izvorima prije 1701. godine. Da bi se to pitanje moglo bolje razumijeti, potrebno se vratiti u početke i ispitati porijeklo ruke s mačem kao grbovnog obilježja te razmisliti o razlozima zbog kojih se upravo taj simbol počeo koristiti kao grb Bosne.

Bilješke:

[1] Kratak sumarni pregled prošlosti ramskog grba nudi: Grakalić, M. “O grbu Rame”, u: Vladić, J. Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu, Zagreb, 1991, 115-117. Međutim, rad ne tematizira ključna pitanja te je ostao na površini problema.

[2] Filipović E. O. “Trijumfalni slavoluk cara Maksimilijana i bosanska heraldika”, Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja, knj. 39, Sarajevo, 2010, 173-187.

[3] Truhelka, Ć. “Jedno zanimljivo pismo bosanskog historičara fra Ante Kneževića”, Narodna Starina, knj. IX, Zagreb, 1930, 227-233.

[4] O ovom iznimno zanimljivom pitanju još uvijek nije napisan poseban rad. Vidi literaturu navedenu u: Filipović E. O. “Lajos Thallóczy i bosanska heraldika”, Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu (Historija, Historija umjetnosti Arheologija), knj. XIV/1, Sarajevo, 2010, 173-189; Galović T. – Filipović E. O. “Prilog bibliografiji radova o heraldici (s posebnim osvrtom na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu)”, Arhivski vjesnik, god. 51, Zagreb, 2008, 161-226. Također pogledaj: Filipović, E. O. “Medo Pucić, Franjo Rački, Ivan Bojničić i Vatroslav Jagić, Kraći prilozi južnoslavenskoj heraldici (1880)”, Bosna Franciscana, br. 32, Sarajevo, 2010, 41-59.

[5] O pitanju Rame u vladarskoj tituli ugarskih kraljeva vidi: Klaić, N. Srednjovjekovna Bosna, Zagreb, 1994, 35-42; Живковић, Т. “Рама у титулатури угарских краљева”, Зборник радова Византолошког института, књ. XLI, Београд, 2004, 153-164.

[6] Rački, F. “Stari grb bosanski”, Rad JAZU, Knj. XXX, Zagreb, 1890, 134.

[7] Isto, 167, 134.