Kako su nacisti otkrili Staljinove zločine i kasnije ih koristili za svoju propagandu

Nakon potpisivanja tajnog sporazuma Ribbentrop – Molotov, po kojemu je Poljska trebala biti podijeljena napola između Hitlerove Njemačke i Staljinovog Sovjetskog Saveza, Crvena armija je 17. rujna 1939. godine napala istočnu Poljsku i uskoro ju je zauzela. Nijemci su Poljsku napali još prije – 1. rujna te godine i tako su Sovjeti i Nijemci tu zemlju podijelili, a sovjetske vlasti počele s ispitivanjima više od 230.000 zarobljenih Poljaka.

A u travnju 1940. očito počinju staljinističke likvidacije navodno više od 14 tisuća poljskih zatvorenika, većinom oficira i vojnika, ali i intelektualaca, u Katynskoj šumi (smatra se da je tamo ostavljeno 4.500 leševa) i na još nekoliko lokacija u Rusiji. Nacističke postrojbe su 1943. godine otkrile grobnice u Katynu i za pokolj optužile Sovjete, koji nisu priznavali da su oni odgovorni za zločine sve do 1990. godine, kada je to priznao Mihail Gorbačov te se zbog toga u ime SSSR-a ispričao Poljacima, odnosno njihovom tadašnjem predsjedniku Jaruzelskom koji je i položio vijenac na spomenik katynskih žrtava.

Sovjetsku, rusku krivnju priznao je i Boris Jeljcin, ali tek je 2010. godine tadašnji ruski premijer Vladimir Putin pozvao Poljake na zajedničko komemoriranje žrtava, pa su tadašnji premijeri dviju zemalja Donald Tusk i Vladimir Putin, došli zajedno odati počast žrtvama na 70. obljetnicu staljinističkog pokolja.

Ruski premijer je tada poručio da razumije bol koju Poljaci osjećaju na spomen Katyna. Rusija dotad nije uopće organizirala komemoraciju za žrtve pokolja, pa je takav poziv poljskim dužnosnicima imao zamjetnu političku težinu.

Teorije urote

Dva mjeseca poslije Tuskovog posjeta Katynu, tamo je avionom krenuo i poljski predsjednik Lech Kaczynski s brojnom političkom i vojnom pratnjom, ali se avion srušio kada su prilikom iznimno guste magle pokušali sletjeti. Poginuli su svi – Kaczynski, njegova supruga i još 94 osobe. Pa i gotovo deset godina nakon te katastrofe, Poljskom i dalje kruže teorije urote, posebno u konzervativnoj stranci PiS Jaroslawa Kaczynskog, brata blizanca poginulog predsjednika.

Međutim, audiozapisi iz crne kutije lijepo su pokazali što se događalo i zašto su stradali. Bez obzira na to što se nije moglo i što se nije smjelo, višom političkom silom trebalo je sletjeti. Glavni zapovjednik poljskih zračnih snaga, general Andrzej Blasik bio je u pilotskoj kabini u posljednjim minutama leta, sve do njegova tragičnog svršetka.

»Činjenica je da na kraju to moramo učiniti (pokušati sletjeti)«, rekao je Blasik šest minuta prije udara o zemlju. »Hajde, imaš dosta mjesta!«, rekao je još general Blasik pilotu na visini od 300 metara.

Piloti su u posljednjim minutama uzalud pokušavali iz kabine udaljiti osobe koje nisu bile članovi posade.

Teška nacionalna tragedija Poljaka, likvidacija njihove vojne i intelektualne elite, odlično je ovjekovječena u filmu »Katyn« legendarnog redatelja Andrzeja Wayde čiji je otac također 1940. pogubljen u selu pokraj Smolenska. Film je snimljen 2007. godine.

U izdanju AGM-a krajem prošle godine izašla je knjiga povjesničara Marija Jareba »Sovjetski zločin u Katynskoj šumi. Uloga dr. Eduarda Luke Miloslavića«.

Likvidacije su bile dio šire akcije NKVD-a, a prema zapovjedi najužeg sovjetskog rukovodstva.

Eduard Miloslavić (Oakland/SAD, 1884. – St. Louis/SAD, 1952.) bio je hrvatski patolog i forenzičar. U Sjedinjenim Američkim Državama bio je zaposlen na Sveučilištu Marquette u Milwakeeju, u Deaconess bolnici i u bolnici St. Michael u Stevens Pointu te kao vrhovni sudski liječnik države Wisconsin. Nakon dolaska u Zagreb, preuzeo je položaj profesora sudske medicine zagrebačkoga Medicinskog fakulteta, gdje je 1935. utemeljio Zavod za sudsku medicinu.

Uništiti »kontrarevoluciju«

Mario Jareb piše za Miloslavića da je bio član »Međunarodne liječničke komisije« koja je 1943. istraživala pokolj poljskih oficira. Kad se kaže »međunarodna«, obično pomislimo na neku veliku, raznorodnu širinu. Ali, dakako, u to grozno genocidno vrijeme ta je komisija bila utoliko »međunarodna« jer su je osnovali njemački nacisti, u njoj je bilo članova iz drugih zemalja nacifašističke osovine, pa joj je tako nazočio i Miloslavić kao stručnjak iz jednako tako zločinačke ustaške NDH.

Ta je »međunarodna« komisija pod kapom nacista do 7. lipnja 1943. u sedam otvorenih grobnica pronašla ukupno 4.134 tijela. Njih 2.815 savršeno je identificirano, a među pronađenim časnicima bila su dva generala, 12 pukovnika, 50 dopukovnika i 165 bojnika.

Njemački pukovnik Friedrich Ahrens kazao je da su prve ljudske kosti pronađene potkraj siječnja ili početkom veljače 1943., kada ih je iz grobova otkopao vuk.

Naravno, Hitlerov ministar »za narodno prosvjećivanje i propagandu« Joseph Goebbels debelo je koristio otkriće u Katynskoj šumi za nacističku ratnu propagandu, a slično su postupali i proustaški mediji u NDH-u.

Kako u svojoj knjizi piše Mario Jareb, Sovjeti su uglavnom nastojali »preodgojiti« poljske zatvorenike, ali to nije išlo, nisu vjerovali u prednosti sovjetskog načina života, pa je onda za dio njih donesena odluka da »kontrarevoluciju« treba uništiti.

Zanimljiv je onaj dio knjige u kojem Jareb opisuje susrete poljskoga generala Sirkovskog sa sovjetskim vođom Staljinom te ministrom vanjskih poslova Molotovom u prosincu 1941. godine. Njemačkim napadom na SSSR 22. lipnja 1941. poništen je, dakako, njihov raniji sporazum i tada je britanska vlada Winstona Churchilla, prije svega, htjela pridobiti Poljake da blisko surađuju sa Sovjetima. O grobnicama pogubljenih poljskih generala i ostalih časnika i vojnika nije se još ništa znalo, a Staljin je tada poljskim predstavnicima lagao da su svi Poljaci koji su bili zatvoreni pušteni na temelju amnestije, a neki su, možda, prije oslobođenja pobjegli u Mandžuriju.

Miloslavić o sovjetskim zločinima govorio u SAD-u

Miloslavić je već pred kraj 1944. otišao iz Hrvatske, gdje su ga kasnije komunističke vlasti u odsutnosti osudile kao suradnika njemačke obavještajne zajednice u NDH-u i konfiscirale mu imovinu, a on se, nakon što je do kraja travnja 1945. godine boravio u Beču, vratio u SAD.

I u Americi je onda 1952. godine imao priliku govoriti o zločinima sovjetskog NKVD-a u Katynu, pred Specijalnom istražnom komisijom Kongresa SAD-a, koja je tada, u vrijeme makartizma, istraživala taj zločin.

 

/Izvor: Novi list/