Licemjerno skrivanje iza nacionalnog interesa

Vrijeme nacionalnih trubača

U Bosni i Hercegovini trenutačno je najisplativije zanimanje – nacionalni trubač. Premda tržište rada isto ne poznaje, jer se redovito uposlenici u ovom sektoru nigdje ne vode, izvjesno je da je to zanimanje posve „in“. Zapravo su trubači od davnina dobivali novce u BiH, za sviranje i podizanje raje. Danas ih ima u svim sferama, koriste i tipke i gudala i što sve ne, ali više ne sviraju za siću. Redovito nakon dobre svirke, dobiju lijepe i udobne kožne fotelje u različitim institucijama i slijevaju im se tisuće za nerad. Jer, vjerovali ili ne, nacionalna zabrinutost, osobito izražena javno, lijepo se inkasira na računima. Osim nacionalnih trubača, imamo i još jednu kategoriju Hrvata – domoljube. Oni su već davno otišli u EU, jer svoju ljubav nisu na vrijeme profesionalizirali i blagovremeno i po potrebi isturali. Od ljubavi, same po sebi, neda se živjeti. I koji su trubili srcem, već odavno imaju svoje mješalice po Njemačkoj. Koji su puhali u trube glavom, danas novce ne zarađuju, nego čekaju.

Upravo uz pomoć trubača predsjednik HDZ-a BiH već odavno obmanjuje vlastiti narod da je uvijek netko tamo kriv za sve što im se događa. Upravo uz pomoć trubača sakriva višemilijunske transakcije i nepotizam u stranci koja jedva ima mjesta sama za sebe.

Tko je odgovoran za stanje Hrvata BiH zna se i o tome je suvišno govoriti. Čak ni sam Dragan Čović više nije u stanju prikrivati svoju odgovornost za sve što je učinio vlastitom narodu.

Međutim, unatoč tome, stranke koje su na svojim plećima pri samom osnutku ponijele teret oporbene odgovornosti vlastitom narodu ovih su dana asimilirane. Ponijela ih svirka nacionalnih trubača, pa i oni po istom modelu žele živjeti, jer sami nisu uspjeli izboriti političku egzistenciju.

Ipak, brojni su pojedinci i politički subjekti još uvijek u magli i ne shvaćaju politiku sluđivanja. Znaju li Ilija i Martin dobro sve?

Cjelokupna politika koju provodi HDZ BiH, najveća hrvatska stranka u državi je neprestana manipulacija nacionalnim interesima koji samo služe isključivo za dobivanje izbora.

Brojni su potezi te stranke vođenih JNA oficirima i Jugoslavenima, najprije pod komandom Ante Jelavića, a kasnije jugoslavenskog sokola Dragana Čovića.

Oficir JNA Ante Jelavić je Hrvate počeo uništavati proglašenjem samouprave kada je posebno oslabljen položaj Hrvata u BiH.

Dragan Čović je nametao svoje jednoumlje te je uz potporu Ive Sanadera 2006. godine formiran HDZ 1990 na čije čelo je zasjeo Božo Ljubić kojemu hercegovački fratri nisu dali da bude predsjednik HDZ-a nego poručnik JNA Ante Jelavić. Upravo ta novoformirana stranka je trebala  odgovoriti na negativnu politiku koju je provodio Dragan Čović. Na kraju se ipak Božo Ljubić vratio u krilo Čoviću.

Pojavio se tračak nade u zajedništvo i političko ravnopravno rješenje potpisivanjem Kreševske deklaracije 21.09.2007. godine u Kreševu. Međutim, prve opstrukcije i napuštanja su započeli Dragan Čović, predsjednika HDZ-a BiH i Ivan Musa iz HKDU već početkom listopada 2010. godine.

Godine su prolazile, a ništa se nije činilo po pitanju ekonomskog, političkog i kulturnog stanja Hrvata BiH koji su politički sluđeni, ekonomski uništeni i polako su napuštali svoju stoljetnu domovinu Bosnu i Hercegovinu.

Došli su izbori 2018. godine. Političko, ali možda i nešto više od političkog partnerstva, sa Miloradom Dodikom i Republikom Srpskom je mobiliziralo Bošnjake koji su kroz podanika Željka Komšića iskoristitili dejtonski veliki nedostatak te ponovno izabrali svojim glasovima hrvatskog člana predsjedništva.

Predizborni samostanski marketing odigran je izborom provincijala i gvardijana u samostanima Bosne Srebrne i njihovom podrškom nekadašnjem sokolu Jugoslavenu.

Čovićev spin zvani Komšić je dodatno mobilizirao hrvatske birače za svoje interese.

Nakon što nije uspio biti izabran Čović je sve snage usmjerio na optužbe prema Komšiću. U isto vrijeme je zaboravio izbor za člana predsjedništva HDZ-ovca Ive Mire Jovića i čije su ga ruke izabrale, zatim izbor Joze Križanovića, te zašto se nije reagiralo kada je Komšić izabran nasuprot HDZ-ove kandidatkinje Borjane Krišto?  I Komšić i Čović izabrani su po istom Izbornom zakonu, ali kada Čović nije prošao pojavio se problem Izbornog zakona. Izborni zakon je prevelik problem, ali gdje si bio do sada Dragane Čoviću?

U političkoj javnosti, ali i među običnim građanima Čovićev presedan je bio sudjelovanje u obilježavanju Dana Republike Srpske iz koje su ratom protjerani Hrvati, njih više od 200 tisuća i kada je odlikovan ratni zločinac. Nacionalni trubači u ovom slučaju zaokrenu svoje trube, pa nekako gaženje preko srušenih kuća i prognanih, pobijenih i pogromljenih Hrvata u RS-u da bi se došlo na proslavu, biva opet nacionalni interes, a ne izdaja, što svakako jeste.

Unatoč svemu, hrvatski do sada oporbeni političari, mudro su ošutjeli na ovu posjetu, te potpisali sporazum koji pojedincima i njihovim obiteljima jamči sigurnost, a narodu još jednu dobru svirku nakon koje će im biti gore nego ikada.

Jahanje na nacionalnim interesima bez bilo kakvog konkretnog pomaka, skrivanje iza HNS-a koji ništa novo nije donio što nije već bilo sadržano u Kreševskoj deklaraciji.

Nakon potpisivanja Sporazuma o suradnji HDZ BiH i HDZ 1990 jedina Čovićeva oporba ostala je u općini Prozor-Rama. Rama ima herca reći Čoviću „Ne“. Odavde su u više navrata poručili da treba zaustaviti privatizaciju HNS-a, koji se mora konkretno boriti za Hrvate, a ne samo floskulama i deklaracijama. Ovdje su, sviđalo se to Čovićevima ili ne, ipak tužbama izborili malo veći proračun, te pokrili socijalne rupe, koje Čovićevi godinama ne žele pokriti. Za podsjetiti je da su upravo hrvatske županije, gdje su Čovićevci godinama na vlasti bile najnepravednije prema najosjetljivijima. Za podsjetiti je da su nedavno  upravo HDZ i SDA digli ruke protiv 180 km za rodilje, o čemu nacionalni trubači nekako ne trube.

I na koncu, Rama osta jedina Čovićeva nepokorena utvrda i boljka. Kako ne pokorena Čoviču tako i Komšiću. Stoga je sve snage usmjerio na ovu općinu i preko svojih pojedinih službenika fratara i preko političkog utjecaja, iako u nju nikada nije ništa donio niti uložio. Zašto? Zato što je ova općina uspjela ostvariti značajne pomake u visini proračuna pravnom borbom sa EP BiH i EP HZHB za dvije hidroakumulacije. Uzgred rečeno, povišenja  proračuna u Rami, bez hrvatske oporbe ne bi ni bilo, jer nije izvjesno da bi  svoj podizao tužbe protiv svoga.

Ivan Jukić