Ljetni stanovi na planinama Raduši i Ljubuši (2. dio): Rumbočka planina

Stanovi na planini bili su u grupama, onako kako su se obitelji širile i množile. Godine 1937. živjele su na Zahumu obitelji: Zelići, Brkići, Mijetinovići (Petrovići), Franjići, Šarci, Ivići, Džaferovići, Panjete, lličići, Burečići, Barabani, Beškeri, Džolani (Nikolići), Zečevići, Pivići, Duline, Tubići, Ćuci, Maje, Bačvani, Pelušići (Kovačevići), Lovrići, Fofići, Ostojići, Gagići, Malbašići, Bajrići i Hadžići. Na Zahumu su bila 84 zasebna doma.

Rumbočka planina nalazi se na jugozapadnoj strani glavnog grebena Raduše. Ona obuhvata položaje Grkašnicu, Katunište, Duga Dila, Utire, Poljica i Borovicu. Na tim položajima nalaze se iz Rumboka porodice Nikolića, Franjića, Ostojića, Kovačevića, Jakovljevića i po jedna porodica Vasića i Jovića iz Gornjeg Vukovskog. U Rumbočkoj planini građene su kuće na isti način kao i u Gornjim Jaklićima. Na ovom položaju ne ostaju sve porodice i preko zime na planini, nego silaze u polje u svoje selo Rumboke. U neposrednoj blizini položaja Donjih Dila nalazi se planinsko naselje Zahum sa mahalom Ibrahimov Dolac koja se odvaja kao posebno naselje. Selo je grupirano ali je podijeljeno u dva dijela. Jednu stranu sela čine domovi razmješteni po brežuljcima Osoju, Bristu i Česnu. Tu su mahale Ivići, Šarci, Petrovići, Nikolići, Lovrići i Čeprljače. Taj dio sela pruža se u pravcu sjeveroistok – jugozapad po uskoj uvali, koja se ulegla između Nadstinja i Kojvanice sa sjeverne i golih glavica sve do Čeprljača sa južne strane. Drugu ponajveću grupu domova predstavlja mahala Ibrahimov Dolac, koja se sva zbila u jednoj dragi pod Nadstinjem. Selo je potpuno bez vode. Ima poviše Ibrahimova Doca jedno malo vrelo, koje se zove Kurtino vrelo, ali u njemu bude vode samo zimi. Čim nastupi proljeće vrelo presuši. Stanovnici sela služe se tada kišnicom koju hvataju ili u korita ili u čatrnje. U sredini sela nalazi se velika lokva koja je stara isto tako kao što je i ovo naselje staro. Lokva se zove Bristovica na nadmorskoj visini 1290 m. Ona je prilično velika i može da podmiri vodom cijelo selo kroz cijelu godinu. Tu se napaja stoka a po potrebi i ljudi uzimaju vodu za piće i kućnu potrebu. Oko lokve nalaze se kuće i to prema sjeveru je mahala Ibrahimov Dolac, prema jugoistoku mahale Ivići i Šarci, prema jugozapadu Petrovići i Nikolići i najzapadnije mahale su Lovrići i Čeprljače. Ispod položaja sa kućama nalaze se ziratne zemlje koje su ove (1937.) godine dale priličan prihod. Jari ječmovi su im vrlo dobri a isto tako i krumpir. Od drugih žita ima samo nešto malo zobi i ozime raži. Osim toga vrlo su im dobri konoplja i lan. Konoplju obično siju na jednom te istom mjestu i ta zemljišta “konopljišta” obično ostanu uvijek za konoplju. I kada dođe do diobe zemlje u kojoj porodici obično ne daju ni jednom članu cijelo konopljište nego ga dijele u onoliko dijelova koliko ima udionika, jer smatraju da je to najbolje zemljište. Lan siju na raznim parcelama ali i te po mogućnosti ne mijenjaju mnogo. Obično ga siju na ledini a poslije njega siju ječam.

Čeprljače su najgori dio sela Zahuma. Tu se nalaze većinom kosanice i to krševite i loše. Zemljišta su inače na cijelom ovom naselju dosta slaba, krševita i plitka stoga su prihodi bolji samo u kišnim godinama i poslije jakog torenja. Obično iskorištavaju zemlje na taj način da jednu godinu siju jari ječam i to na potorenoj zemlji a onda dvije-tri godine ostavljaju pod travom iza koje opet dolazi žito. Samo na mjestima koja su sa debljom i boljom oranicom stalno zasijavaju lan i konoplju. Stanove građene u grupama, onako kako su se porodice širile i množile imaju porodice: Zelići, Brkići, Mijetinovići (Petrovići), Franjići, Šarci, Ivići, Džaferovići, Panjete, lličići, Burečići, Barabani, Beškeri, Džolani, Zečevići, Pivići, Duline, Tubići, Ćuci, Maje, Bačvani, Pelušići (Kovačevići), Lovrići, Fofići, Ostojići, Gagići, Malbašići, Bajrići i Hadžići. U svima mahalama ovog sela ima svega 84 zasebna doma. Starac Lovro Džolan (Nikolić) priča (1937.) da je selo Zahum potpuno zamrlo od kuge prije 150 godina. Onda su počeli dolaziti novi stanovnici iz Jaklića i Rumboka i tako se je selo obnovilo. (Ovdje je očigledna zabuna J. Popovića, jer starac Lovro Džolan ne misli na kugu iz 1691. godine, nego na veliku kugu koja je od 1814. do 1818. godine uništila više od polovice katoličkoga pučanstva u Bosni i Hercegovini. Kuga je harala zapravo 120 godina prije nego je starac Lovro Džolan o tome pripovijedao J. Popoviću, ali on, ne znajući točnu godinu, ugrubo govori da je kuga harala prije 150 godina.)

Sva zemlja bila je nekada pod kmetopravom Numankadića iz Kopčića (jedna grana velike porodice Kopčića). Najveći dio seljaka otkupio se zemlju prije (Prvog svjetskog) rata. Drugi dio koji se nije do rata bio otkupio riješila je agrarna reforma kmetskog položaja. U selu je bilo nekada velikih porodičnih zadruga. Danas su samo nekolike porodice zadružne. Tako ima porodica Jure Šarca sa 16 čeljadi i Ive Pivića 21 čeljade. Do skora je bila najjača zadružna porodica Džolana (Nikolića) u kojoj je bilo 70 članova u zadruzi. Ta zadruga sada je već izdijeljena.

Spuštajući se u pravcu južnom došli smo poslije jednog sata hoda (od lokve Bristovice) kući seoskog starješine Ivana Paponje. Položaj na kom se nalazi Paponja sa svojim ziratom zove se Konjdolac. Nadmorska visina 1050 m. Položaj je omeđen s juga šumom Dašnikom, sa zapada šumom Ravašnicom a sa sjevera golim kosama Gurjevače. Na ovom Konj Docu nastanjeno je mnogo porodica. Tu su porodice Martinovića, Prskala, Paponja, Lovrića, Brkića, Kordića, Kraljevića, Ivankovića i Bazina. Ukupno ima ovdje oko 50 domova. Svi su naseljeni Hercegovci (katolici). Starinske su porodice muslimani Bektaši, Manjušci i pravoslavni Šikići, Radići i Bikanovići. Ovo je prvo hercegovačko naselje pod Radušom koje stoji i najbliže bosanskim stanovima odnosno miješa se s njima. Hercegovci nastupaju u pravcu doline Rame u glavnom iz dva hercegovačka sreza iz mostarskog i iz ljubuškog. Jedni idu preko Dugog Polja ispod Vran planine. To su najvećim dijelom pripadnici mostarskog sreza. Drugi idu preko Svinjače, Grla Dola i Trebiševa na položaje ispod Raduše i po Ljubuši. To su Ljubušaci (iz sreza ljubuškog) a djelomično i Mostarci. U ove položaje njih goni velika oskudica na ziratnoj zemlji njihovih srezova. Plodnih površina ne nalaze oni ni ovdje, ali nalaze prostor za držanje i ishranu svoje stoke, iako su oni ovuda stalno nastanjeni ipak još uvijek održavaju vezu sa svojim maticama, selima iz kojih su došli. I to jedino radi pobravičarske i sumjesničke stoke. Pod sumjesnicima razumijevaju se stočari koji imaju vlastitu ziratnu zemlju, ali nemaju stanove. A pod pobravičarima razumijevaju se stočari iz Hercegovine, koji nemaju ni zemlje ni stana na ovim planinskim položajima. Sa tom stokom što je prime preko ljeta na čuvanje i ishranu oni mogu u znatno većoj mjeri da potore ove slabe, tanke i krševite ziratne zemlje. Tako dobiju barem neki prihod u žitu koje im je potrebno za ishranu kućne čeljadi.

Karakteristično je da su oni i poslije pola stoljeća, od kako žive i rade u ovoj naseobini zadržali sve svoje hercegovačke oznake. Ne samo da nose ono isto odijelo koje su donijeli iz Hercegovine nego grade i kuće na isti način kao što su gradili dole, imaju isti namještaj, iste nazive za kućne stvari i iste običaje.

Dok Bosanci grade kuću pola od brvana pola od kamena i pokrivaju je daskom, oni grade kuće od kamena i pokrivaju ih krovinom (raževom slamom). Položaj pripada rejonu općine Varvarske. Spomenute porodice su nastanjene na njemu stalno, tj. ostaju i preko zime i preko ljeta u svojim stanovima. Konj Dolac je cio bez žive vode. Služe se sakupljenom površinskom vodom koju drže u otvorenim koritima ili u čatrnjama. Stoku napajaju na lokvama dok traje vode u njima. A kada lokve presuše onda je gone na Ramu. To je oko 1 i po sat hoda od ovog položaja. Neki gone svoju stoku čak do Ravnog, sela pod Ravašnicom gdje ima živi potok Vodenica. Zimi lakše prolaze sa napojem stoke jer tada bude vode u lokvama, ali se često desi da zimi moraju da tope snijeg da bi imali potrebnu vodu za napoj i za kućnu upotrebu. Život je u ovom predjelu dosta težak. Stari Ivan Paponja kaže: “Živimo vječito u muci i teretu ali se mora podnositi kad nema bolje.” Drvo za ogrjev i građu uzimaju iz šume Dašnika, ali ih u posljednje vrijeme mnogo odbijaju od te šume. Zemlje na kojima su danas najvećim dijelom hercegovački katolici bile su prije 50 do 60 godina pretežno u rukama bosanskih muslimana. Hercegovci su postepeno od njih te zemlje pokupovali. Paponja kaže da su muslimani bili starinci na tim položajima. Bavili su se pretežno stočarstvom. Ali kada su izgubili znatan dio svoje stoke nisu mogli da se održe na ovim zemljama jer su prihodi s njih vrlo mali. Stoga su ih počeli malo po malo prodavati, dok do današnjeg dana (1937.) najveći dio nisu prešle u vlasništvo Hercegovaca. I sadašnji stanovnici pretežno su stočari. Stoka im je, ne samo najjači dio kapitala koji imaju, nego i najjači faktor u njihovom privrednom održavanju. Svi naglašavaju da bez stoke ne bi mogli obrađivati zemlje jer im zemlje bez đubreta ne daju nikakve prihode. Kažu, da svaki onaj domaćin koji izgubi stoku mora odmah da napušta svoju zemlju. Od stoke drže najviše ovce zatim koze, pa goveda, pa konje. Svinje drže malo. I katolici i pravoslavni drže najviše po jedan do dva komada radi zimske ishrane sa mašću i mesom. Razlog da ne drže svinje u većoj mjeri jest prvo oskudica vode a zatim oskudica hrane za svinje. Oni doduše siju kukuruz u ovom položaju i ako je 1000 m nad morem. Ali to su male količine jer može sigurno da uspije samo rana vrsta kukuruza. Oni ga zovu “sitnjo”. Paponja mi reče da mogu uspijevati i bundeve i grah.

Sa ovog položaja krenuli smo prema jugu, između stanova u kojima su pretežno muslimani, pa smo došli u predio zvan Pod Dašnikom. Nadmorska visina 1180 m. Tu su kuće muslimanskih starinskih porodica Kadrića i Bektaša. Sa ovog položaja izvanredan je pogled na cijelu južnu stranu Raduše. Počevši od najvišeg vrha Idovca s krajnje tačke SZ, pa cijelom dužinom Raduše prema JI ukazuju se samo njezine gole strane: Jela, Nadstinje, Prisojnik i Pliševica. Pod tim stranama nalaze se naselja Duga Dila, Borovica, Ibrahimov Dolac i Zahum.

Od Kadrića kuća krenuli smo u pravcu JI preko krševitih kosanica pa smo došli do položaja zvanog Miladovo. Iako je taj položaj krševit i sastavljen od bezbroj vrtača i manjih dolaca ipak je sav pod ziratima, najviše pod kosanicama. Po vrtačama nalaze se mnoge njivice porodice Grge Korde iz Grljevića srez mostarski. Ovdje je nadmorska visina 1250 m. Ovo je prvi pokretni humski (hercegovački) stan pod Radušom planinom koji se duboko uvukao među stalna bosanska naselja. Za razliku od bosanskih stanova ovaj Hercegovac, iako živi pod istim uslovima pod kojim i njegove bosanske komšije, gradi i svoj ljetni stan i svoje pojate na isti način kao što grade svi Hercegovci po Dugom Polju, Trebiševu i ostalim hercegovačkim ljetnim naseljima.

U bezbrojnim docima zasijana su žita i krumpir. Žita su i kod Korde dobra, jer je po njegovom kazivanju godina vrlo ugodna (neprestano je padala kiša pa je bilo dosta vlage) a zemlje su mu u prošloj godini dobro natorene. Porodica Grge Korde nastanjena je na ovom položaju već 30 godina. Sa jednim dijelom čeljadi on ostaje i preko zime na planini a jedan dio čeljadi mu silazi preko zime u selo Grljeviće. Tako on stalno održava vezu između svoje matice i novog naselja. Zemljište što ga drži i obrađuje nije njegovo vlasništvo nego je vlasništvo Šimuna Zane iz Šćita. Između vlasnika i obrađivaoca postoji i danas kmetski odnos jer Korda daje vlasniku hak (dio prinosa sa nastanjenih područja) od sviju prinosa sa zemlje. (U tadašnjem okrugu Prozor prevladavao je trećinski sistem davanja haka, određenih poljoprivrednih proizvoda (sijeno, voće, povrće, konoplja, lan, plodovi od mahunarki), sitne stoke, sira, loja, vune i tkanine, zatim obavljati poljske radove na begovskim posjedima, kao i plaćati porez. Od plodova sa zemlje davala se trećina prinosa. S livada u polju davala se polovica sijena, a s planinskih naselja trećina ukošenog sijena.) Na ovom položaju nema također nigdje žive vode, ali Korda ima dosta dobre bunare. Jednu izmjenu sam primijetio kod Korde samo u gradnji torova. Torovi što se nalaze oko stana nisu građeni od kamene suhozidine nego od baskija. Takve torove od baskija grade Hercegovci samo po njivama jer ih treba svaku drugu večer prenositi. Jugozapadno od Kordina stana nalazi se položaj Katunine. Korda kaže da su i na tim Katuninama bili stanari Bosanci pred 70 godina ali danas nema više tih stanova. Sjeveroistočno od njega, u udaljenosti od kojih 15 minuta, nalaze se stanovi bosanskih muslimanskih porodica Beganovića i Muratbegovića. One su porijeklom iz Kopčića ali su sada ovdje stalno nastanjene.

Istočno i jugoistočno odavde pruža se prostran pašnjački teren zvan Mrkodol. To su zajednički pašnjaci svih stanovnika sela Kopčića. Nekada vlasništvo begovske porodice Kopčića. Cijeli predio skroz je krševit i posut je bezbrojnim vrtačama. Kroz njih se može proći samo sa vodičem koji dobro pozna prolaz po ovom terenu. Znatan dio Mrkodola izdijeljen je danas u mnoge manje površine koje su ziraćene kao kosanice. Prihodi sa tih kosanica veoma su slabi. Površina iznosi blizu 10 km² to je oko 1000 hektara. A sa te površine jedva da se ukosi 2000 do 3000 tovara sijena. Pored svega toga što su kosanice u ovoj godini neprestano topljene kišom, kamenita površina prevladava u njima toliko da je trava samo mjestimično jače porasla. Koscu koji kosi nije nikako moguće zamahom raditi s kosom nego je može samo u kratkim trzajima povlačiti između izdignutih kamenih gruda i blokova. Ja sam izračunao da je prihod sa toga Mrkodola manji nego rashod. Kosca plaćaju u novcu oko 20 dinara a on može da ukosi na dan jedan tovar sijena. Međutim, tovar sijena ne plaća se na podini više od 15 dinara. Prema tome vlastito sijeno na ovim kosanicama staje više nego kupljeno. Palo mi je u oči da od samoniklog bilja u Mrkodolu raste naročito bujno čapliješ ili čepliješ – Asphodelus albus Mili. Njega ima više nego svake druge trave. Vele, da osušeni čapliješ veoma rado jedu ovce. Pored čapliješa raste druga trava slična pirici a zovu je suručica ili turučica. (Za ovu biljku nisam našao latinski naziv. U rječniku B. Šuleka iz god. 1879. stoji za suručicu latinski naziv Spiraea filipendula L. Ali ovo ne odgovara u ovom slučaju, jer je suručica na Mrkodolu graminea a Spiraea je rozacea). Za nju kažu da je veoma rado jedu goveda.

Prešavši Mrkodol došli smo u Podosojnicu ili u Proslapsku planinu. (Ovdje se pod nazivom planina misli na planinske paše i planinska naselja). Nastanjeni su kao stočari stanovnici Proslapa i Orašca. Iz ova dva sela ima 47 porodica svoje stanove i zirate. Po porodicama su stanovi podijeljeni ovako: Markešića 6, Šunja (Milasa) 3, Pavlićevića 5, Gazilja 3, Žilića 7, Kelesića (Bošnjaka) 3, Šišića 10 i Faletara 10. Osim ovih bosanskih porodica ima još 15 hercegovačkih. Proslapska planina terenski se potpuno izjednačuje sa Mrkodolom. Bezvodna je, sa bezbrojnim vrtačama. Cijeli teren pokriven je kamenim blokovima ili izdrobljenim stijenama. I ovuda prevladava od samoniklih trava čapliješ i suručica. Od grmlja je naročito raširena lijeska. Mrkodol i Proslapska planina imaju u neposrednoj blizini prilično dosta šume. Sa sjeverozapadne strane je šuma Dašnik a sa južne strane imaju Osojnicu i Vaboč.

Slijedi: Zgrade u naseljima po Raduši