Luka Lovrić nagrađen za najbolji esej na temu "Invaliditet"
Luka Lovrić, učenik 2. Razreda Srednje ekonomske škole u Prozoru, nagrađen je za najbolji esej na temu „Invaliditet“ , koji je raspisan u okviru radionica o invaliditetu, koje su organizirane u prosincu prošle godine u srednjim školama u Sarajevu, Bugojnu,Odžaku i Prozor-Rami .
Riječ je o projektu „Osnaživanje i rehabilitacija osoba s invaliditetom“, koji financira USAID Misija u BiH.
Cilj radionica, koje su u sklopu Projekta organizirane, je da se mladi ljudi, kao stup našeg društva, educiraju u oblasti invaliditeta i da svojim vršnjacima i okolini šire pozitivne stavove o osobama s invaliditetom i na taj način smanje predrasude prema ovoj populaciji.
Pobjednici Natječaja su Hana Hodžić (Druga Gimnazija Sarajevo), Luka Lovrić ( Srednja ekonomska škola Prozor-Rama) i Almedina Kulaš ( Gimnazija Bugojno).
Nagrade su uručene 13.siječnja 2015.godine u prostorijama Udruženja.
U nastavku donosimo nagrađeni esej Luke Lovrića.
O kapetane! Moj kapetane!
Zvala se Mihaela. Moja prijateljica iz vrtića i školske klupe. Sada kad oživljavam sjećanje na nju, vidim da u mojoj glavi nikad nije bila okarakterizirana kao osoba s Downovim sindromom. Poznavao sam je onako nestašnu, vrckavu, plavokosu i uvijek spremnu za nove nevolje s učiteljicom. Prije Mihaele riječ smrt mi je djelovala kao nešto daleko i strano, nešto što se događa na vijestima u udaljenim gradovima, vješto upleteno u statistiku, smješteno u rubriku „Iz svijeta izdvajamo“, predstavljeno kao neminovnost za druge ljude, a nemogućnost za pojedinca. Pogotovo pojedinca do kojeg nam je stalo. Mihaela – kapetan broda zvanog život dobro je znala prave vrijednosti: puno igre, puno smijeha, zrnce nestašluka. Dobila je prekrasan dar od Boga; dušu čistu od neprijateljstva, srce koje je živjelo samo za ljubav i smrt koja je došla iznenada.
Zove se Tomislav, iako ga svi zovu Tomo. Volonterima u razgovoru otkriva kako živi s majkom, ocem i bakom. Dok priča sa smiješkom na licu govori da bez većih poteškoća obavlja sve kućanske poslove, da se brine za svoju obitelj. Tomi je 32 godine i živi s trajnim invaliditetom. Ponosan je na ono što svakodnevno čini i tijekom cijelog našeg razgovora oči mu blistaju. Iz svake izgovorene rečenice izvire mudrost, kao da se iza njega kriju već dva proživljena života. Tomo zna što je život, razmišljam onako za sebe. Cijeni svaki dan i izvlači ono najbolje iz njega. Sjedim u pozadini i u tom trenutku radim jedino što mi preostaje; sebično mislim o svom životu, svojim greškama, o svojoj lijenosti, o stanjima bezvoljnosti. Gledam pred sobom odraslog čovjeka koji naizgled nema ništa, a zapravo ima sve, jer ima neslomljivu volju za životom. Ta volja je zarazna, prenosi se nametnikom zvanim osmijeh i nastanjuje se u domaćinu zauvijek. S druženja odlazim s osmijehom, uspio me zaraziti!
Kapetani su svuda oko nas. Vode nas, pokazuju nam put. Upoznajmo ih. Pružimo im priliku. Veliki ljudi se kriju iza riječi kao što su „sindrom“ i „invalid“ , a mali će ljudi cijelo njihovo postajanje svesti na te dvije riječi.
