Muktaši stolnoga grada

Muktaši stolnoga grada

To je posljednji izraz uhodane prakse «daj što daš», sjajna maska za sljepačke oči većine Hrvata da se pitanje dislociranja svega života bosanskih Hrvata, čak praćeno krađom i pljačkama, nepravdom humanog preseljenja i etničkim čišćenjima prenese u Mostar.

Piše fra Ivan Šarčević, Polis.ba

Od vremena do vremena, od izbora do izbora iz svoga oskudnog, ali politički lukavog vokabulara istegne čelnik HDZ BiH D. Čović konstrukciju o Mostaru kao hrvatskom stolnom gradu. I svaki put sa sličnim potezima podsjeća na političko-lingvistički zahvat srednjovjekovnog vojvode Stjepana, rodom od Kosača, nedaleko od Goražda.

Vojvoda je u nezasitnoj volji za vlašću i da se što više osamostali, pa i izdvoji iz bosanskoga kraljevstva, pogotovo u sukobu sa susjednim vojvodstvom Pavlovića, a vjerojatno i zbog prestiža kroz brak s Bavarkom Barbarom sebe prozvao, istoznačnom titulom, ali prevedenom u njemački, Herzog, Herceg Stjepan. Zvuči moćnije, više majestetično. Mnogo kasnije će se njegovu vojvodinu proglasiti Hercegovinom.

Povijest se najviše ponavlja u svojim lošim osobinama. Prije svih, loši političari i tašti akademici najodaniji su đaci takve povijesti. Onodobna politika Sandalja Hranića, Hercega Stjepana i njegovih sinova, kao i drugih bosanskih vojvoda i kraljeva, od Hrvoja i Tvrtkovića do Tomaša i Tomaševića, sva ta njihova međusobna trvenja, preotimanja teritorija i žena, sva ta spletkarenja i podmićivanja (dovoljno je sjetiti se kako su se Herceg Stjepan i sin mu Vladislav, na smrt posvađani, takmičili tko će bolje vazalski se dodvoriti i platiti Turcima da bi ovi jednom pomogli protiv drugoga ili o «karijeri» najmlađega istoimenoga hercegova sina Stjepana, Ahmed-paše Hercegovića), sve je to, dakle, stalno ponavljanje mračno sličnoga.

Kada se, posebno o izborima, potegne pitanje Mostara kao hrvatskoga stolnog grada, nije to izraz brige za Hrvate, nego za osvajanje prije-stolja. A simboli i imena u ovoj zemlji nisu nimalo beznačajni. Nisu to bili nikada i nigdje. I Biblija piše o krvavim promjenama imena. Tko daje ime, tko koga ili što imenuje, taj je i vlasnik imenovanoga. Ništa, dakle, novo. Povijest je prepuna promjena imena, i to nasilnih, najčešće.

Davno je još  Anđelko Mijatović, Tuđmanov krilnik za kulturu, izrugao i prezreo Kraljevu Sutjesku, mjesto koje u bh. povijesti jedino nosi ime «naše stolno misto». A koliko je tek recentnih brisanja i zamjena imena, koliko je zločinaca svome zločinu podignulo «lingvističkih» spomenika (B. Sbutega)! Koliko je samo republičkosrpski režim do patologije dosljedan u isključivanju svakog spomena pridjeva bosanski, dok ga, s druge strane, dominantna bošnjačka politika i mitologija nastoji pridjenuti svakom i vodenastom i zračnom entitetu…

Kako god, Mostar kao hrvatski stolni grad, od hadezea je rasprostranjena politička formula kojom se navodno treba boriti za jednakopravnost Hrvata s Bošnjacima u Federaciji, a i sa Srbima u čitavoj BiH: Srbi imaju Banju Luku, Bošnjaci Sarajevo, logično je da i Hrvati imaju glavni grad, samo što ga nazivaju po čistom starom jezikoslovlju, stolnim gradom. U stvarnosti je to zapravo potvrda nedovršenoga rata, mirenje s republičkosrpskom politikom koja, sve što je otela, a najviše je od svih u ovoj zemlji otela, proglasila isključivo srpskim.

Politika za stolni grad ustvari je potvrda politike uzmicanja i odricanje i od onoga što je hrvatsko. I kako god Hrvati nazvali Mostar, Bošnjaci – kojima se nazivom «stolni grad» kao želi odaslati jasna poruka čiji je grad – nikada Mostar neće izručiti Hrvatima. Oni se ionako ničega ne odriču, nego što mogu posvajaju, bošanjakiziraju, od stećaka do piramida.

Pretvaranje Mostara u stolni grad izjavljuje Čović realnost je. Zapravo je to realno definitivna poruka Hrvatima, jedan od čina završnog procesa stoljetne dekatolizacije i dekroatizacije Bosne, koju od 1990-ih, uz velikosrpski i republičkosrpski projekt «RS bez Hrvata», te uz puzajuću politiku bošnjačkoga i bosanskog dvoličnog patriotizma, izvodi Tuđman-Bobanova i kasnije Ljubić-Čovićeva politika patološke mržnje prema svemu što je bosansko, još dakle od onda kada su od Gruda stvarali hrvatske Pale, drugi epicentar hrvatske zle politike: podebljanja hrvatskog pereca, komandnu središnjicu za humano preseljenja Hrvata iz Bosne, dislokaciju nadbiskupije iz Sarajeva, projektni biro za logore, centar stvarne, ratne i mentalne marionete velikosrpske politike – Hrvatske Republike Herceg-Bosne.

Stolni grad je redukcija hrvatske opće politike, dakle, i one iz Hrvatske, na uskogrudni lokalizam. Politika je to koja je desetljećima, čak i kad je postala «evropskom» opsesivno zarobljena i ograničena Herceg-Bosnom. Slično religijskom oboljenju, demonskom opsjednuću ili ovisnosti o nekom opijatu, jer se ni najgori promašaji ne priznaju, nego tumače kao tisućljetno nastojanje, kao povijesna sudbina, kao najuzvišeniji patriotski cilj. Romantičarsko-ustašku mantru: «Hrvatska do Drine!» i zločinačku NDH, Herceg-Bosna, naravno u mnogo manjoj mjeri, ali također s teškim posljedicama za vlastiti narod, obmanjujući je zamijenila.

Nije ta obmana trenutno toliko izražena u utvrđivanju granica, konkretno prevedeno granice trećeg entiteta (granice se kao i uvijek sanjaju!), koliko u izbornom zakonu, kojega bez ikakva odlaganja treba mijenjati, ali je to ipak samo jedan politički korak, koliko nužan toliko i kratkoročan. Tko će, naime, i kako riješiti unutarhrvatske odnose, onu muku moćnih i bogatih Hrvata, među njima i crkvenjaka, koji neke hrvatske regije i čitave skupine hrvatskoga naroda, prije svega mislim na Bosnu i bosanske Hrvate, s i bez promjene izbornoga zakona, žele odstraniti i prilično su odstranili od sebe, ne samo kao grižnju savjesti, takvi nemaju skrupula, nego kao balast njihovu prosperitetu, ili su ih ušutkali i prekrili najpodlijom krilaticom o nužnosti nacionalnog i crkvenog jedinstva? Kad god je bilo govora o nacionalnom, dakle stranačkom jedinstvu, uslijedila je neka veća nesreća, ponajprije iseljavanje.

Stolni grad, ponovimo, nije samo pitanje odnosa Hrvata i Bošnjaka, decentralizacije države i legitimne zapreke njezinoj unitarizaciji, ni čak korak k troentitetskoj federalizaciji. To je posljednji izraz uhodane prakse «daj što daš», sjajna maska za sljepačke oči većine Hrvata da se pitanje dislociranja svega života bosanskih Hrvata, čak praćeno krađom i pljačkama, nepravdom humanog preseljenja i etničkim čišćenjima prenese u Mostar.

A sjeća li se itko još, vjerujem da nisu sva pamćenja posve ishlapjela, koliko je pisano o tome, o toj dislokaciji, o tzv. hercegovinizaciji hrvatske bh. politike, i ne samo politike nego sveopće kulture i duha. Uz nekolicinu, jedan od najmeritornijih u tome je Ivan Lovrenović. Imaju pisana svjedočanstva. Pisano je, dakle, ne samo o sužavanju hrvatske politike i teritorija na uski prostor od Stoca do Livna, nego i o sveopćoj pauperizaciji i duhovnoj devastaciji bh. Hrvata: kulturološkoj, religijskoj, obrazovnoj, medicinskoj, historiografskoj, arheološkoj, teološkoj, hodočasničkoj, medijskoj… a sve pod idejom da se napokon ima «čisto» svoje, na svome jeziku, da se bude svoj na svome i u svome korijenju…

Sve je, dakle, svedeno i velikim doprinosom i žrtvama odgovornih bosanskih Hrvata na mali i nejasni prostor Herceg-Bosne i na nešto manje-više od pola grada Mostara. Grada koji se ne guši samo u smeću, gdje štrajkaju medicinari, gdje se sve duplira osim Neretve i zraka, gdje se sve valja u toplom blatu mafijašenja dviju stranaka, HDZ-a i SDA, koje, kao hinduska mitska dvoglava ptica Bherunda ili dvoglava zmija s hercegovačkih stećaka, sikću jedna na drugu, ali jednog su tijela, jednog su stolnoga grada, i ne mogu se rastaviti.

I više od ovih najodgovornijih stranaka stvar je i u općoj klimi političke nekulture, i nacionalne i građanske, u kulturi podmićivanja, u varanju i spletkarenju kao stilu života, gdje i intelektualci i duhovnici, upravo oni najviše, iako na različite načine i omjere, daju teološku potvrdu besmislu sukobljenih i besperspektivnih politika.

Vladajuća hrvatska politika kao ekspozitura hercegovačke hrvatske politike prema Bosni, a kojoj sekundiraju stožernikovi bosanski adlatusi i ukrasne pratiteljice, tipa Krišto, Ćavara i sl., kao i drugi politički i religijski epigoni, stvorili su od zapadne Hercegovine najpovlašteniju županiju države Hrvatske, herceg-mukteševinu. Muktaštvo je domaći soj parazitstva u kojem se na «velikim» a praznim idejama rodoljublja i domoljublja, kao u poznom socijalizmu na tekovinama revolucije, a uvijek na ratu i nesreći slabih, stječe i vlast i bogatstvo, bez rada i truda – mukte. I to kapilarno: od obrazovanja do liječenja, od mostarskog Sveučilišta i Večernjaka do gange, tržnice i velesajma, od pokretnih do nepokretnih baština, sve se dakle ispomaže izdašnom političkom i materijalnom pomoći iz Hrvatske.

Stolni grad je, dakle, vrhunac politike koja svoj narod od Bihaća i Banje Luke, Kotor Varoša i Dervente, hrvatskih Grahova, Drvara i Glamoča, od Neretvice i Konjica do Bosanskog Novog, Bosanskog Broda, Bosanskog Šamca, Orašja i Brčkog zapostavlja pa i niječe, a većinu i hercegovačkih Hrvata pretvara jedino u PR-lutke loše politike (koliko je samo PR-HB teklića i služinčadi po Hrvatskoj, od općina do ministarstava), koliko god se sada ta politika činila jedinom realnom, nepromjenjivom, ustvari isplativom, a vodeći političari majstori «snalaženja». Politika koja svoj vrhunac ima u pretvaranju Mostara u stolni grad politika je koja od Hrvata pravi lijenčine, i duhom i fizički, ljude lake zarade i varanja, unižava ih na prosjake, s lažnim opravdanjem kako im se mora pomoći iz jedinoga razloga zato što su Hrvati, k tomu «najbolji». To što su i drugi u ovoj zemlji posve okrenuti na humanitarku i merhametluk, pomoć i sadaku, ničim ne ispričava vlastitu mizeriju i «šuganje».

Naposljetku, nije uopće toliki problem hoće li to Mostar i imenom postati hrvatski stolni grad. Nije nikakav problem ni u imenu Hercegovina, nego u samoljublju i parazitstvu, u sljepilu i nesolidarnosti za druge, i one najbliže, koji i u koroni ne prestaju bježati kako iz stolnog tako i iz nestolnih mjesta. Istinu političkog otuđenja i demografske katastrofe Hrvata u BiH, koja je počela ratom, a na koju je već toliko puta upozoravano, Čovićeva hrvatska politika, nažalost, druge ni nema, ne može trezveno prihvatiti da bi na nju planski, i uz pomoć Hrvatske, odgovorila, jer je priječi njezina a i kolektiva daleko gora moralna i religiozna degradacija, izražena u najizopačenijoj formi nacionalno-stranačkog jednoumlja, HDZ-bahatosti i bezidejnosti te beskrupuloznog adresiranja krivnje samo na druge. Mostar kao stolni grad, svemu tome je samo smokvin list, muktaška podvala.

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar