Nikad nije kasno: Marijana Dolić je tek u 37. godini završila osnovnu, ona i sin su istovremeno pohađali osmi razred

Marijana Dolić je tek u 37. godini završila osnovnu, ona i sin su istovremeno pohađali osmi razred: ‘Sad radim u Babića na krafnama, ne može se ništa bez škole…‘ – piše Slobodna Dalmacija.

Život piše romane – ali za one koji ih znaju pročitati.

Za ostale, tu je Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje “Zlatna vrata” u Splitu, naime to je jedina prosvjetna ustanova koja nudi opismenjavanje odraslim osobama koje je život “okrpio” toliko da nisu naučili ni čitati ni pisati. Doduše, više je onih koji su školovanje zbog nekih životnih okolnosti morali prekinuti netom nakon što su se opismenili…

Odrasli ljudi u pučkoškolskoj klupi – pa čak i ako je smještena u ukusno uređenoj učionici u samom spomeniku kulture, u srcu Dioklecijanove palače kao učilište “Zlatna vrata” u Splitu – dirljiv su prizor. Odraslih pučkoškolaca nema puno; trenutno ih se može na prste jedne ruke nabrojiti, i teško ih je privoljeti da svijetu ispričaju svoju priču.

Baš svatko od njih ima sudbinu koju nitko od nas ne bi poželio svom bližnjem, jer prekinuti obrazovanje u fazi redovne osnovne škole znači imati ozbiljan problem. Na sreću, barem se dio problema vezan uz obvezno obrazovanje u Republici Hrvatskoj može i naknadno riješiti, i to besplatno zahvaljujući potpori Ministarstva i EU fondova, doznajemo od susretljive ravnateljice Centra “Zlatna vrata” Danijele Čukušić.

I ne samo to; polaznici osnovne škole za odrasle (takvima se vode već osobe koje su prevalile petnaestu godinu) imaju nakon skraćenog pučkoškolskog programa pravo izabrati stručno osposobljavanje za neko praktično zanimanje.

U buketu takvih ima “muških” i “ženskih”: soboslikar(ica), krovopokrivač(ica), vrtlar(ica), vizažist(ica), cvjećar(ica), pomoćni kuhar(ica), fasader(ica), mesar(ica), njegovatelj(ica) starijih i nemoćnih osoba, rukovatelj(ica) motornom pilom, proizvođač(ica) maslinova ulja, priprematelj(ica) jednostavnih jela, sommelier(ka), gerontodomaćin(ca), pomoćni slastičar(ka)…

U OSMI RAZRED U 37. GODINI

Programa obrazovanja još je puno, zaista je ponuda bogata, mjestimično čak zvuči “fensi”.

Nešto manje fensi, a više praktično izabrala je junakinja naše priče, simpatična i pametna Marijana Dolić, koja je u 37. godini s odličnim uspjehom završila osmi razred, te iste godine stekla zvanje – pomoćne slastičarke. Nažalost, to joj zanimanje koje je izabrala – i već radi u struci! – ne znači i rang srednjoškolskog obrazovanja, ali otvara mogućnost za naknadno stjecanje “SSS-statusa”, pa čak i visokoškolsko obrazovanje. Jer, kad završiš osnovnu, sve je moguće i samo nebo je granica!

Taj malen, ali ključni korak u Marijaninu životu je jednom “omanuo”, a da se ni sama ne sjeća točno zbog čega. Psiholozi bi vjerojatno u prekidu njezina obrazovanja nakon završenog sedmog razreda osnovne škole u Rami, u susjednoj nam Bosni i Hercegovini, prepoznali u činjenici da je kao dijete na svoj način proživljavala krizu zbog tragičnoga gubitka oca tih godina.

Zapravo, pravo je malo herojstvo uhvatiti se ukoštac sa školskim gradivom u dobi kad imamo “preča posla”, u međuvremenu je osmašica iz naše priče postala i majka dvojice sinova (20 i 16 godina), te supruga čovjeka za kojeg se udala kad je prevalila petnaestu! Bilo je to nekoliko godina nakon što je napustila školu, pa ga ne možemo proglasiti “krivcem”…

– Ovako je bilo. Živjela sam u Rami sve do prije pet godina, kad smo muž, sinovi i ja došli u Split za poslom; suprug je bravar, radi na baušteli. Oca sam tragično izgubila kad sam išla u peti razred, ali nekako smo svi u obitelji šutke prelazili preko toga, kao da se nije dogodilo. Da nam bude lakše…

Imam i sestru – krojačica je, i brata, on je završio prometnu školu. Oboje žive danas u Frankfurtu. Majka je u Rami.

Mislim da je moj prekid školovanja njoj tada skratio život barem deset godina. Danas mi je najviše žao zbog nje, što sam je nasekirala. Ja ću nadoknadit – veli Marijana kao da se ispričava. Teško joj je govoriti, ali ne zato što ima problem sa slaganjem riječi, bila je najbolja učenica u svom razredu, doznajemo od njezine ponosne učiteljice Marte Radoš.

Marta je inače profesorica hrvatskog jezika i književnosti, ovdje u svojstvu predavačice i organizatorice nastave u Centru. Predaje i jedan predmet kojeg nema u redovnom “osnovnjaku”: zove se “Osnove građanskog obrazovanja” i obvezan je u programima za osnovnoškolsko obrazovanje odraslih. Andragoška kategorija, je li.

Vratimo se opet Marijani, njezinu sedmom razredu kojeg je zadnjeg završila redovnim postupkom.

– Nekako mi je sve to danas u magli, ali jedne se stvari jasno sjećam: ravnodušnosti. Bilo mi je nekako svejedno hoću li dobit jedinicu, pasti razred. I tako sam nanizala jedinice, kad ih se skupilo puno rekla sam sebi: nema veze, ispravit ću. Ali, nije mi bilo stalo da ih ispravim, pa sam sebi rekla: nema veze, ponovit ću godinu.

I tako sam pala sedmi razred, pa išla ponovo, i opet me jednako nije bilo briga. Sedmi razred iz drugog puta su me “provukli”, rekli su, evo ti dva, samo idi dalje.

Ali nisam išla dalje, odustala sam od škole. Majka mi je bila očajna, nije znala što će sa mnom, htjela me čak poslati u Majčino selo kod časnih sestara u Međugorje da se sredim. Nisam htjela ići tamo, bila sam nigdje…

A onda sam s petnaest godina upoznala muža; udaja je bila novi šok za majku, morala je doći potpisati pristanak jer sam bila još maloljetna, dijete. Ipak, dobro je ispalo izgleda, muž i ja smo još zajedno, dobro se slažemo. On je osam godina stariji od mene – blagost se razlije Marijaninim licem na spomen muža, sinova.

Njezini momci su dobro, stariji sin (20) već radi kao automehaničar u Solinu, mlađi ide u srednju elektrotehničku školu. Dobar je učenik. Na mamu!

I ZA ČISTAČICU TREBA OSNOVNA…

– Marijana nam je bila izvrsna, najbolja. Upravo je završila osmi razred i kao “zanimanje plus” izabrala postati pomoćna slastičarka. Već radi u pogonu “Babić” – ubacuje se ponosna učiteljica.

– Na krafnama –​ dopunjava je Marijana. Radi u noćnoj smjeni, od osam navečer do četiri ujutro, ali nije joj teško, veli; ima lijepu plaću i stalni ugovor, božićnicu, topli kruh i krafne svaki dan. To možda baš i nije dobro kako namah zvuči jer…

– Uh, kako su dobre one punjene vanilijom, već sam se malo udebljala – žali se Marijana uz osmijeh.

Pitamo je kako se odlučila nastaviti školu. Što je bio “klik” koji ju je vratio u klupe?

– Ma bila mi je muka čitat oglase za posao u kojima se za najlošija zanimanja traži osnovna škola. Čistačica: obvezna osnovna škola. Pomoćna kuharica: osnovna škola, iskustvo poželjno. A ja nigdje, džaba mi što imam iskustva. Radila sam ja, o da, na crno, najviše kao pomoćna kuharica.

Ali bez škole te nitko ne može prijavit, pogotovo u Hrvatskoj. I onda sam odlučila “pokrpat” tu rupu u znanju i biografiji, surfala sam internetom tražeći rješenja i našla – “Zlatna vrata”. U Splitu, a mi isto došli u Split zbog muževljeva posla na građevini. Podstanari smo na Kmanu, plaćamo stan 400 eura.

Split je ustvari skup grad, lijep, ali skup, nemoguć; za dobar život ovdje cijenim da bi trebalo imat negdje dvanaest tisuća kuna plaću, eto tolika je moja procjena. Srećom, barem mi je ova škola bila besplatna, fala Bogu!

Ne znam što ćemo i kako dalje, svi moji su u Njemačkoj, stariji sin isto hoće ić u Frankfurt. Mužu je poso dobar, ali sve je to “ni vino, ni voda”; žao nam je ić u Frankfurt jer smo sredili kuću u Rami, na selu, to je oko 130 kilometara od Splita. A i ovaj mlađi mali se još školuje tu…

Vidjet ćemo što ćemo, mi bismo rado ostali u Splitu, ali blizina mora nije vrijedna životarenja. Ionako se okupamo u njemu dvaput godišnje. Ne možeš živjet samo od ljepote kad stana nemaš, a računi samo stižu. A dignuti kredit za nešto, pa to je strašno – malčice sumorno će Marijana.

SINU I MENI ISTA NASTAVNICA

Zasad nema puno staža, nešto sitno je “donijela” iz Bosne. Sad bi stvari mogle krenuti nabolje, ima još vremena zaraditi i u Hrvatskoj pristojnu penziju, hvali poslodavca koji je bio susretljiv, nije je “držao na ledu” nego joj plaća staž, sve doprinose. Izići iz školskih klupa i ući odmah u radni odnos u Hrvatskoj je nešto skoro nezamislivo, ustvari.

A je li bilo teže u klupe ponovno ući (nakon više od 25 godina), ili pak iz njih izići, pitamo odlikašicu iz naše priče.

– Uh, nije mi bilo lako ponovno učit! Najteža mi je bila matematika, razlomci, dijeljenje i skraćivanje, živa muka. I fizika! Srećom pa mi je pomogo moj Željko (sin, nap.a.), on je bio u osmom razredu kad i ja, a on je pametan, sve razumije. Imali smo i istu nastavnicu iz biologije! Učio je sa mnom – na okolnost koju malo tko doživi ukazuje Marijana.

Sviđali su joj se, veli, najviše povijest i zemljopis. Lektira je bila izborna, a njoj “Duga” Dinka Šimunovića baš i nije sjela.

– Dala nam je učiteljica da izaberemo s popisa, a ja uzela tu “Dugu” jer je bila šarena i ne predebela knjiga. Jao, kakva greška, djevojčica želi postati dječak pa trči, trči da prođe ispod duge i na kraju se utopi u jezeru! Učili smo u školi da je neumjesno u svakoj situaciji nametati vlastito mišljenje, al eto ja bih sebi dala za pravo tu knjigu nikom ne preporučiti, pogotovo djeci.

Previše je mračna i ostavlja neugodan dojam pa može ubuduće nekoga i odbiti od čitanja. A lijepo je čitati, vala. Ja bih češće čitala časopise i neke lijepe ljubavne knjige, samo da imam vremena. Otkad radim noćnu smjenu, nemam ga baš puno pa zato slušam radio kad god mogu – sjetno će junakinja, koja je ipak uspjela “dotaknuti svoju dugu”, ostvariti prvu veliku želju.