O MISTERIOZNOM PLEMENU KOJE JE UBILO MLADOG AMERIKANCA malo se zna, žive na isti način 30 tisuća godina
Otrovne strijele, koplja, palice, sjekire, kamenje… I sa svim tim oružjem mašu vrlo odlučno i ljutito. Poruka domorodaca s otoka Sjeverni Sentinel ne može biti jasnija: ‘Ne dolazite! Držite se podalje! Pustite nas na miru!’, piše Daily Mail.
Sentinelci su jedno od rijetkih domorodačkih plemena koje nema nikakav doticaj sa suvremenom civilizacijom. I svakako bi željeli da tako i ostane. A to znači da znamo jako malo o njihovoj kulturi, jeziku, sustavu vjerovanja, pa čak i o tome koliko ih je uopće.
No ono što znamo je da već 30.000 godina žive sretni i uglavnom zdravi na svojem 32 četvorna kilometra velikom otoku obraslom raskošnim tropskim raslinjem i šumama mangrova.
Hrane se uglavnom svinjama, školjkama, bobicama i medom, organiziraju zajedničke seksualne seanse na plaži i odlučno odbijaju sve posjetitelje pri čemu se uglavnom služe otrovnim strijelama i mačetama.
Stoga nije iznenađenje što su i američkog misionara Johna Allena Chaua (26) zasuli strijelama i potom odvukli u unutrašnjost otoka.
Chau je diplomirao na evangeličkom Oral Roberts sveučilištu i već dugo planirao posjet Sentinelu kako bi upoznao tamošnje domoroce s učenjem Isusa Krista.
Iako je, barem u svojoj glavi, imao najbolje namjere, završio je tragično, a prijatelji su poslije o njemu rekli kako je bio divno ljudsko biće, drag, otvorena srca i zabavan.
No Chau uopće nije smio ići na Sentinel jer je posjet tom otoku, po odluci indijskih vlasti, najstrože zabranjen, a nije dopušteno čak ni snimanje domorodaca na otočju Andaman, u čijem je sastavu i otok Sentinel.
Takva odluka donesena je zbog zaštite posjetitelja poput Chaua, ali i samih domorodaca kako bi im se osiguralo da nastave živjeti na svoj način koji se nije previše mijenjao još od prapovijesnih vremena. Osim toga, s obzirom da nisu imali nikakvih kontakata s vanjskim svijetom, domoroci vjerojatno nisu imuni na mnoge bolesti poput gripe, ospica, pa čak i obične viroze.
‘Ovo je jedno od najranjivijih plemena na Zemlji. Došljaci bi im mogli prenijeti bolesti koje bi za njih mogle biti pogubne’, rekla je Sophie Grig iz organizacije Survival International.
Takvo što bi bila katastrofa za same Sentinelce kao i za antropologiju u cijelosti. Naime, Sentinelci su jedini preživjeli potomci prvih ljudi u Aziji koji su prije 75.000 godina iz Afrike došli na područje Bliskog istoka, Burme i Indije.
S vremenom su stigli i do otočja Andaman gdje su se neki od njih i trajno nastanili, dok su drugi produžili do Sentinela, valjda privučeni bogatim šumama mangrova, bijelim pješčanim plažama i bogatom prirodom gdje zapravo nema potrebe kultivirati zemlju.
Muškarci love divlje svinje, kornjače i ribe pomoću kopalja, lukova i strijela i sličnog oružja načinjenog od kosti i drveta, dok žene sakupljaju gomolje, bobice, školjke i love ribu mrežama.
Tijekom ljeta prikupljaju med pri čemu svoja tijela premazuju posebnom pastom od lišća koja odbija pčele.
Domoroci su uglavnom posve goli, izuzev nekoliko listova, niti i ukrasa i žive u malim obiteljskim zajednicama.
Na taj način žive već 30.000 godina zaštićeni morem i agresijom koju pokazuju prema svim modernim stvarima i došljacima.
Prvi dokumentirani kontakt s ovim plemenom dogodio se prije otprilike tisuću godina kad su na otok stigli kineski i arapski istraživači. Brzo su otjerani strijelama i kopljima, a domoroce su poslije opisali kao tri metra visoka stvorenja s ljudskim tijelima i ptičjim kljunovima. Otada je više-manje svaki posjet otoku završio katastrofom.
Kad je Marco Polo u 13. stoljeću naišao na ovoj otok, napisao je: ‘To je najnasilnije pleme koje sam ikada vidio i čini se da pojedu svakoga koga uspiju uloviti.’
Moreplovac Master Caesar Frederick je 1563. upozorio: ‘Ako bilo koji brod, slučajno ili namjerno, pristane uz otok, nitko se ne vrati živ.’
Tako su dugo vremena Sentinelci ostali potpuno izolirani na svom otoku, čak i onda kad su ostatak Andaman i Nicobar otočja kolonizirali Britanci 1850.
No 1880. je britanska kolonijalna ekspedicija pod vodstvom Mauricea Vidala Portmana pristala na otok i tim do zuba naoružanih vojnika oteo je jednu domorodačku obitelj te ih odveo do luke Port Blair na otočju Andaman. Odrasli su umrli gotovo istoga trenutka, pa je ljutiti Portman vratio njihovu djecu na otok zajedno s nekim poklonima.
Gotovo stotinu godina nakon tog događaja, Sentinelci su ostavljeni na miru.
No 1970. grupa antropologa približila se otoku u namjeri da kamerama zabilježe život domorodaca. I oni su zasuti strijelama, a potom su svjedočili seksualnim orgijama na plaži koje je jedan od očevidaca opisao kao ‘vrstu društvenog parenja, pomahnitali ples želje i žudnje.’
Četiri godine kasnije, dogodio se još jedan pokušaj kontakta s domorocima pri čemu su im došljaci ponudili svinju, nekoliko aluminijskih posuda i mali plastični auto, no odgovor je i tada bio isti: kiša otrovnih strijela i kopalja ispaljenih u njihovom smjeru.
Ponekad, osim oružjem, domoroci mašu svojim penisima, a ponekad, doduše vrlo rijetko, prihvate ponuđeni poklon prije nego napadnu. No osnovna poruka je uvijek ista: ‘Ostavite nas na miru, ne želimo se družiti s vama!’
Njihova želja da se odupru svakom kontaktu s vanjskim svijetom, prilično je inteligentna. Iako ih se često smatra ‘primitivcima iz kamenog doba’, sve što o njima znamo govori upravo suprotno.
Iako su, čini se, na neko vrijeme zaboravili kako upaliti vatru pa su na nekoliko mjesta na otoku konstantno održavali plamen da se ne ugasi te ne znaju brojati do više od dva, njihovo znanje iz botanike, zoologije i medicine je iznenađujuće, premda prilično neuobičajeno.
Po svemu sudeći, vjeruju da jestive biljke štite dobri duhovi, dok one otrovne zaposjedaju zli.
Iznenađujuće, ali čini se da su Sentinelci preživjeli strašan tsunami koji je pogodio to područje 2004. kad je poginulo 250.000 ljudi. Pretpostavlja se da su, kao i mnoge životinje, osjetili potres i znali da dolazi veliki val te se uspeli na visoka stabla noseći sa sobom dragocjeni plamen.
Kad su helikopteri obalne straže nekoliko dana kasnije nadlijetale to područje, domoroci su ubrzo zapucali prema letjelici tako da se pilot okrenuo i otišao uz zaključak da su ljudi na otoku ‘dobro i spremni za borbu’.
Nitko točno ne zna kolika je populacija Sentinelaca, no smatra se da je u opadanju.
Godine 2011. sa sigurne je udaljenosti obavljeno prebrojavanje kad je uočeno 15 domorodaca, dok popis stanovništva iz 2001. govori o 39 osoba.
Svijet je prije bio prepun individualnih kultura, otočnih ili prašumskih plemena s vlastitim jezikom i kulturom, baš poput Sentinelaca.
Danas postoji tek stotinjak plemena raštrkanih diljem svijeta, uključujući Yanomami pleme u sjevernom Brazilu, Ayoreo-Totobiegosode pleme u Boliviji i, sve dok njihov posljednji član nije umro 2011., Bo pleme na Andaman otočju.
No koliko god negostoljubivi bili, posjetitelji i dalje dolaze.
Chau je bio bistar i drag mladi čovjek fasciniran domorocima na Sentinelu te ih je dugo proučavao.
Naravno bio je svjestan opasnosti s kojom je suočen, no ne i opasnosti koju njegove vlastite bakterije predstavljaju za Sentinelce. Također, morao je čuti za panamski teretnjak koji je prošao uz otok 1981. i bio zasut strijelama, kao i za dvojicu indijskih ribara koji su 2006. pijani slučajno pristali na otok i ubrzo skončali pod mačetama domorodaca.
Prije svog tragičnog kraja, Chau je napisao svojim roditeljima: ‘Mislim da je vrijedno prenijeti ovim ljudima učenje Isusa Krista. Milim vas, ne ljutite se na njih i na Boga ako me ubiju.’
Znao je i da domoroci ne žele da dođe pa se čak u pisnu roditeljima zapitao: ‘Bio sam tako dobar prema njima, zašto su tako ljutiti i agresivni?’
Indijska vlada motri otok ali mu se ne približava, što znači da patrolni brodovi prolaze uz otoka na sigurnoj udaljenosti.
Ribari koji su prevezli Chaua do otoka, uhićeni su, no nitko od domorodaca neće odgovarati za ubojstvo mladog Amerikanca.
Nama jedino ostaje nadati se da će mnoge nemirne i istraživanjima sklone duše naučiti nešto iz Chauovog tragičnog slučaja i ostaviti Sentinelce na miru. Jer njihovo preživljavanje ovisi o tome.
(Izvor: Jutarnji list)
