Osvrt Željka Ivankovića na knjigu fra Mate Topića “Vareš u ratu. Otpor, pad i povratak”

Ono što su za neke ranije povijesne periode značile kronike bosanskih franjevačkih samostana, za rat iz devedesetih znače svjedočenja franjevaca u autorskim knjigama. Ne šireći priču pretjerano, spomenut ću samo djela fra Ljube Lucića, fra Janka Ljubosa i netom promoviranu knjigu fra Mate Topića.

Piše: Željko Ivanković

Ovdje me zanima ovo novo, najnovije svjedočenje imenovano kao ”Vareš u ratu. Otpor, pad i povratak” fra Mate Topića.

Ne samo zato što je najnovije u nizu svjedočenja, niti zato što je priča o mome Varešu, dakle o onome što uz Sarajevo i njegovu ratnu povijest najbolje znam i čemu sam nerijetko svjedočio, nego ponajprije zato što se o tzv. zločinu HVO-a u muslimanskom selu Stupni Do planetarno zna, pa čak i njegova viktimizacijski predimenzionirana verzija, nego ponajprije stoga što se u velikoj, opsežnoj knjizi na gotovo devet stotina stranica prvi put dokumentirano cjelovito govori i o muslimanskom ratnom zločinu na tom prostoru kojim se dramatično raskrinkava mit o nevinosti i bezgrešnosti onih trećih u ukupnosti rata na bh. prostoru.

Dotično, na području Vareša koji je muslimanska propaganda u ono vrijeme imenovala ”prvim oslobođenim gradom”

I premda je i o tome niz svjedočenja, dokumenata, čak sistematiziranih dokaza (npr. tri knjige Ivice Mlivončića ”Zločin s pečatom”; ”Al Quaida se kalila u Bosni i Hercegovini”; ”Muslimanski logori za Hrvate u Bosni i Hercegovini u vrijeme rata 1991.-1995.”), ova knjiga postaje dokument iznimne vrijednosti za jedan konkretni prostor u kojemu domaći HVO i njegovu politiku možete optužiti za sve (slijepo slijeđenje Bobanove zločinačke politike, politička nedoraslost povijesnim izazovima, vojnička nesposobnost…) osim za zločin.

A ono što su, nakon zločina u Vareš uvezenih HVO-zločinaca iz Kiseljaka, u Varešu uradile muslimanske snage i njihovo SDA političko (sarajevsko i vareško) vodstvo, zločin je koji ova knjiga pojedinačno i kumulativno dokumentira.

I ne samo u najdramatičnijim ratnim danima kad se baš pokazala po zlu glasovita Sedma muslimanska, nego i po okončanju tzv. sukoba, pa čak i nakon potpisa tzv. Washingtonskog sporazuma, pa i cijelog rata.

Zločin rušenja i uništavanja sakralnih objekata, rušenja čitavih sela, ubijanje civila, nerijetko u poodmaklim, staračkim godinama, pljačke epskih razmjera, progoni i zabrane povratka povratnicima, zločinački progon i diskriminiranje školske djece, bolesnika, porodilja…

A sve to svjedoči prvo vareški kapelan, a potom i župnik fra Mato Topić. Što bogatom župnom, što osobnom dokumentacijom (arhivom), što arhivom sutješkog samostana ili provincijskom arhivom, što dokumentacijom brigade HVO Bobovac, što brojnim publiciranim (npr. fra Berislav Kalfić, fra Ilija Piplica, fra Stjepan Duvnjak) i još nepubliciranim svjedočenjima.

I ne najposlije – publikacijama koje je izdavala tzv. ”oslobodilačka strana”! I gotovo da ništa tako i toliko ne diskreditira tu vojsku i tu politiku u njezinu djelovanju u Varešu kao ona samu sebe

Njihovi ostavljeni pisani tragovi (s potpisom i pečatom!) za cijelu povijest ih bilježe u zločinu učinjenom u vareškom kraju.

Oni, ti ljudi, egzekutori zločina, ne zavređuju ni da im se imena spomenu, ali dobro je znati tko su te ljudske spodobe i fra Mato Topić nije propustio na brojnim mjestima imenovati ih (svaki Varešanin zna i zauvijek pamti tih šest-šest imena) podastirući nam o tome njihove vlastite dokumente.

Često se i danas čuje kako ultradesni poluobrazovani skribenti i mentalni bošnjačko-muslimanski talibani kušaju zatamniti, pa čak i diskreditirati franjevačke ljetopise koji ogoljuju vrijeme koje bi oni željeli pokazati kao idealnu vlast njihove majke ”Osmanske Turske”.

I stoga je razumljivo da im smeta već i samo postojanje i trajanje Bosne Srebrene, a kamoli konkretni njezini autori i djela koji svjedoče o tome (Baltić, Benić, Bogdanović, Jukić, Knežević, Lašvanin, Martić…), te, dakako, svaki bosanshohercegovački intelektualac čitatelj tih knjiga, znalac tih knjiga ili, ne daj Bože, autor koji ih rabi za vlastito kreativno djelovanje, gdje je Ivo Andrić crvena krpa dignuta na najviši jarbol.

Da sad ne spominjem njihove mrzilačke autore i djela. I o njima se sve zna

Ti skribenti, s ovakvim knjigama, pokazuje se, i danas imaju isti, ako ne čak i veći problem. On se zove – Bosna Srebrena pamti, ali i više od toga: pisanjem i svjedoči i pamti, a zajedno s njom i autori, koji se ne misle porediti s Andrićem, ali znaju onu koju su, zajedno s njim, naučili u Bosni: ”Zapiši, pa će i Bog upamtiti!”

Budući da su sami jedva pismeni, osim u svome neoosmanskom janjičarstvu, kako bi njihovu ideološku ostrašćenost okvalificirao Enver Kazaz, ti janjičarski skribenti, intelektualno neodrasli, teško podnose da i nakon Kneževića ima Kneževića, te da i nakon Kneževićevih dokumentiranih svjedočenja (”Krvava knjiga”) i dalje ima (krvavih!) svjedočenja.

No ja ne bih o novim svjedočenjima, jer su već i znana i promovirana

Mrzitelji zbog njih ne mogu mirno spavati. Ni mrzitelji počinitelji zala, ni mrzitelji apologeti zločina.

Radije ću spomenuti sama svjedočenja koja su o sebi ostavili oni i onakvi tadašnji, kakvi su i ovi današnji podanici, psi na lancu ideologije i pustiti da njihovi dokumenti govore o njima, a fra Matina ih knjiga, po principu Verba volant, scripta manent, kao prilog svekolikom pamćenju, donosi u nevjerojatnoj količini i često u ekstenzivnom obliku.

”Mržnju i divljaštvo” tih zločinaca fra Mato kuša razumjeti kroz njihov dokument (Takvim, 1994., Udruženje ilmijje Islamske zajednice u BiH, str. 22):

”Riječ džihad leksički znači ulaganje svih govornih i djelatnih mogućnosti, a po šerijatskoj terminologiji džihad je borba protiv nevjernika i sve što borba podrazumijeva: tući ih, otimati im imovinu, rušiti im bogomolje i razbijati kipove, s ciljem ojačanja dini Islama borbom protiv neprijatelja…” (str. 297).

A koja je to ideologija neka pokazuju i dijelovi pisma tadašnjeg predsjednika SDA, inače danas kažnjenika u zeničkom zatvoru, fra Mati Topiću, kojim hvali okupatora Bosne, rušitelja Bosanskoga Kraljevstva:

”Gdje si sultane Mehmede El-Fatihu, da vidiš, šta rade oni čiji su djedovi kleknuli pred tvojim veličanstvom i zamolili milost i zaštitu, pa si im je dao. Gdje si Mehmede El-Fatihu, da vidiš kako na tvoje dobro milost uzvraćaju! (…) Mogao si ih sve u roblje odvesti…” (str. 547).

Koga u roblje odvesti? Kršćane? Pa da, naravno, sve stanovnike Bosne osim ”njih”, jer je poznato da je tadašnji predsjednik SDA, zajedno sa svojim precima već i tada bio i musliman i SDA-ovac…

Pretpostavljam čestiti SDA-ovac i pravi musliman… Kao i u vrijeme Austrije te Prve i Druge Jugoslavije… Otkud onda u svoj svojoj pravednosti i čestitosti zaglavi u zeničkom zatvoru?

Da, u isto to vrijeme šefica njegove općine zabranjuje iseljavanje Bošnjacima iz Vareša, jer bi se ”mogao vratiti veći broj Hrvata, a to nije politika ni opredjeljenje SDA jer bi na taj način bila uzaludna borba za Vareš” (str. 563), čime ogoljuje politiku svoga šefa i pokazuje razloge zbog kojih je poslije politički unaprijeđena.

Na stotine je ovakvih mjesta i dokumentiranih svjedočenja, na stotine…

I dok je zločin u Stupnom Dolu ogoljen, i sam sam sudjelovao u ogoljenju tog zločina i te politike, ostaje pitanje što je s temeljito dokumentiranim muslimanskim zločinom? Evo, samo zločinom na vareškom prostoru?

Nisam tu, dakako, da bih se time bavio, ali dokle god postoji bilo koji negator bilo kojeg zločina, treba raditi na njegovu dokumentiranju i publiciranju, pa i na razbijanju viktimizacijske i mitomanske samoljubivosti ideologa ”merhametli naroda”, ”temeljnog naroda” ili kako si već svako malo tepaju.

A ova knjiga, netom promovirana, upravo to sjajno radi!