Paučina i promaja:  Basna o Puti i Narcisu

Paučina i promaja: Basna o Puti i Narcisu

Najčešća riječ na koju se može naići na “sarajevskim” portalima povodom najnovijeg Komšićićeva nestašluka je “izdajnik”, što djelomično odgovara stvarnoj situaciji, ali samo djelomično. 

Piše: Josip Mlakić

Bumerang ima jednu nezgodnu osobinu: uvijek se vrati u lice onome koji ga je bacio. Ovo je priča o jednoj posebnoj vrsti bumeranga, takozvanom “bosanskom bumerangu”, koji je više od deset godina letio, nemilice sjekao sve ispred sebe, pa onda onemoćao, zastao i u jednom trenutku pao na zemlju, sve dok ga Bakir Izetbegović nije podigao odatle, popravio,  promijenio baterije i nabavio daljinski upravljač, te ga vratio ravno u lice njegovim tvorcima iz SDP-a čime je elegantno anulirao njihov najznačajniji izborni uspjeh uopće, uspostavu koalicijske “lijeve” vlasti u Sarajevskoj županiji, koristeći u tu namjenu, dakle, pokvarenu SDP-ovu igračku.

Rašomon oko vlasti u Sarajevskoj županiji došao je ovih dana svom logičnom finalu, u čemu je glavnu ulogu odigrao Željko Komšić i njegova Demokratska fronta, čiji su članovi, iskusni preletači i prevrtači, “Zukorlićem izazvani” preletjeli u Bakirovo jato. Neke stranke u Hrvatskoj imaju “svoje” pjesme koje su vremenom postale svojevrsne stranačke himne. E, sad, postoji li pjesma koja bi savršeno odgovarala stranci jednog lica, kakva je ona Komšićeva? Jedino što mi pada na pamet je Psihomodo pop i ono: “Ja volim sebe, svog jedinog sebe…” Pomalo licemjerno djeluje “iznenađenje” takozvanih lijevih stranaka nakon što je Željko Komšić torpedirao većinu u Sarajevskoj županiji, iako su ptice na grani znale da je došao do mjesta drugog bošnjačkog člana Predsjedništva putem džamijske SDA-ovske infrastrukture, i da je bilo samo pitanje dana kada će se to dogoditi.

Rasplet u Sarajevskoj županiji podsjetio me na jednu “igrano-dokumentarnu anegdotu”, dakle “anegdotu” koja je jednim dijelom istinita. Elem, djevojčica je svaki dan na putu prema školi morala prolaziti pored kuće vlasnika koji je imao psa Putu. (Puto je jedno od “tradicionalnih” bosanskih imena za pse, koje se daje psima koji su “putasti”. Ubite me, ali stvarno ne znam što to znači. To su cuke koje nisu ni crne, ni bijele, niti šarene, što znači da nisu Garovi, Bilovi ili Šarovi, već Pute.) Puto je imao nezgodan običaj da priđe svakom prolazniku na oko metar, pa da bjesomučno laje. (Djevojčica iz ove “anegdote” je stvarna, iako nikada nije vidjela Putu, koji je također stvaran i bio je jedna od “noćnih mora” iz mojega djetinjstva.) Djevojčica je od Pute doživljavala teške traume. Navečer, prije negoli li zaspe, pomoli se dragom Bogu za zdravlje roditelja, braće i sestara, ali ipak njena najusrdnija molitva bila je – da krepa Puto.

Djevojčica je svaki dan, kada bi prolazila pored razlajanog Pute, ponavljala: “Neće Puto! Neće Puto! Neće Puto!”. I sve tako dok se Puto ne vrati u svoje dvorište. Ponavljala je to iako je podsvjesno znala: “Hoće Puto!”, čim mu se ukaže prilika. Tako su SDP i njegovi koalicijski partneri, od dana kada je uspostavljena vlast u Sarajevskoj županiji, uzvireno ponavljali: “Neće Željo! Neće Željo! Neće Željo!”, iako su znali da hoće, čim mu se ukaže prilika, ili kada mu Bakir dobaci kakvu primamljivu kost, ili kada dobije ponudu koja se ne odbija. Najčešća riječ na koju se može naići na “sarajevskim” portalima povodom najnovijeg Komšićićeva nestašluka je “izdajnik”, što djelomično odgovara stvarnoj situaciji, ali samo djelomično. Riječ “izdajnik” ponavlja se uporno i na nekim “hrvatskim” portalima, što je apsolutno pogrešno i dozlaboga patetično. Da biste nekoga izdali, onda morate biti dio toga. Komšić ne može izdati Hrvate, jer nikada nije niti bio Hrvat, niti je to ikada nedvosmisleno izjavio. Radi se o čovjeku koji riječ “Hrvat” izgovara s nekom dozom snebivanja, stida, da ne kažem gađenja. Treba se prisjetiti jedne davne izjave Senada Avdića, iz vremena dok je bio novinar, i to sjajan, kako je jedino hrvatsko u Željku Komšiću metak HVO-a. Što se tiče bošnjačkog političkog establišmenta i “sitnog zuba” koji ga održava na površini, bez obzira radi li se o “lijevim” ili “desnim”, Komšić je ostao ono što je bio i na početku: prst u oko hrvatskoj strani, koji je prema tom narodu generirao ogromnu količinu mržnje, i to će biti jedina njegova politička zaostavština. Ostat će upamćen kao groteskni herostrat koji je iz prizemnih, osobnih razloga, njih pet-šest tisuća mjesečno, vratio zemlju, odnosno hrvatsko-bošnjačke odnose, ravno u 90-te. Ovdje treba razgraničiti još nešto: Komšić nije bio “prst u oko” Čovićevu HDZ-u.

Fenomen Komšić je ovoj stranci došao kao kec na desetku, deset i više godina služi im kao izlika za sve i prikriva njihov nerad i prezir prema narodu kojega, kao, predstavljaju, i koji bježi sa spaljene zemlje glavom bez obzira. Toliko im je Komšo bio dobar, da bi bilo pošteno da mu podignu spomenik barem u prirodnoj veličini, što ne bi bio neki naročiti izdatak. Ne mislim ovdje na Komšićevu visinu, niti znam koliko je Komšić visok (ili nizak), jer ne spadam u one koji su “triput vidjeli Tita”, već samo jedanput, davno, dok je još bio općinski ćato. Radi se o čovjeku koji je zaljubljen jedino u vlastiti odraz u zrcalu, i to nesretno, jer ono što vidi u zrcalu niti izbliza ne odgovara slici koju je psihopatološki stvorio u vlastitoj glavi.

Dakle, da se pita Komšić, njegov spomenik bi bio visok barem pedesetak metara. Komšićeva jedina ideologija je “use, nase i podase”, a takvi mogu izdati jedino sebe. Komšić ne može “izdati”, i po tome je kompatibilan s pokvarenim ventilatorom koji klapa kamo god se okrene, i svaki mu je smjer prirodan. To isto vrijedi za sve komšićoide, preletače, sve te emire, ahmede, refike, nihade, seje, čiji je prirodni refleks otprilike isti kao onaj u “gospodskog Kastora” iz pjesme Silvija Strahimira Kranjčevića: Eto, što znači biti psetancem odlična gazde! Najlakše k cilju podvita repa! Pitoma njuško, cjeluješ petu, al se i za te Mirisno peče masna kobasa! Sada bi mogli parafrazirati Umberta Eca, ono njegovo, preuzeto od Shakespearea, kako bi ruža isto mirisala bez obzira kako se zove, odnosno “masna kobasa” podjednako  zamamno miriše, bez obzira peče li se u kuhinji Zlatka Lagumdžije ili Bakira Izetbegovića. Stoga Komšiću, bez ironije, treba odati priznanje samo zbog jedne stvari – zbog dosljednosti. Čim prije donedavno vladajuća “Šestorka” iz Sarajevske županije ovo shvati, lakše će preboljeti gubitak vlasti, po onoj Olivera Dragojevića: “Sve što je lijepo ima kraj.” Osim, naravno, Željka Komšića koji, izgleda, ima rok trajanja plastične boce. Pa i učinak, u smislu onečišćenja zdravog razuma.

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar