Pave Gruica iz Gornjeg Sitnog; borac u Domovinskom ratu, borac za jedinstvo Hrvata, borac protiv vatrene stihije

Pave Gruica i njegova supruga Mladenka veliki su borci za jedinstvo Hrvata bez obzira koliko ih granica dijeli. Oni su veliki kulturni djelatnici koji nastoje izbrisati sve granice, fizičke i mentalne, kako bi Hrvati disali kao jedno biće. Donosimo jednu priču Slobodne Dalmacije o Pavi i požaru koji je ovih dana poharao Poljičku Republiku.

Nevjerojatna priča iz Gornjeg Sitnog: Borili smo se s vatrom, a kad je došla do groba njemačkog vojnika iznutra je počelo pucati! Rafali, zbrojali smo preko sto metaka…

Širi ruke Pave Gruica kao poljički Mojsije na Bašći ispod mosorskih litica i iznad Gornjeg Sitnoga, garavog vidikovca s kojeg pogled može zahvatiti sav užas koji je gotovo dva dana harao Poljicima i splitskim predgrađima, od Tugara do Mejaša. Mještani Sitnog prilično su tronuti zbog kataklizme koju je za iskricu izbjeglo njihovo selo, cijelog dana i noći borili su se kao u fumaru i zaustavili vatru koja je lizala mjesto, gotovo bez ičije pomoći. Pave je uvjeren da je moglo biti i drugačije:

– Tri san zadnja velika požara koja su harala ovuda priživija i borija se ka i drugi mještani. A mi smo uvjereni; da je napravljena blokada onde doli, vidi, na cesti između Svetoga Luke i Sirotkovića, oganj ne bi proša dalje! Uvik je to isto, mi domaći više znamo napamet di prolazi i di ga se može zaustavit, ali niko te ne sluša – ljuti se Pave, koji je na dan požara uzalud vapio na svim televizijama za pomoć Gornjem Sitnomu. Oni su na raspolaganju imali dvije vatrogasne cisterne i kad su potrošili vodu, otišli su. Zahvatilo je borovinu s obje strane ceste i ostali su blokirani. Kasnije im je kliški načelnik Jakov Vetma poslao još jednu cisternu koja je spasila kuće. Ostalo su odradili mještani, pop, žene, muški, dica, svi skupa. Ovako je to bilo:

– Oko dvi ure u noći budi me moj Toma i viče: ‘Ćaća, sve gori!’ Počeli smo zvonit, oko četiri ure ujutro pedesetak mještana je bilo spremno, a odma je priskočilo i pedeset ljudi iz Dubrave. Dubravci su u Smovu zaustavili požar tako šta su spalili krajeve trave, tako izazvali kontrolirani požar i štopali ga na vrime. Da je vatra zavatila Smovo – izgori i Sitno i Dubrava do temelja! Onda smo stali u špalir, Dubravci su doveli traktor s pumpom pa vadi vodu iz čatrnja i polivaj kantama, brentačama, tuci granama i lopatama. Tukli smo cilu noć, izgubili smo svaku nadu da bi nam pomoć mogla doć, ka šta i nije dolazila. Samo volja i muka naroda spasila je misto – priča Pave, objasnivši kako je kroz kanjon Zagrađe ispod Svetih Kuzme i Damjana, crkvice visoko na mosorskim klisurama, oganj zaobišao vrh i krenuo put Doma čija je šuma potpuno izgorjela, a zgrada je jedva spašena.

U svom tom dimu i pepelu život je morao ići dalje; dvoje mladih, Paola Bratim i Toma Gruica, trebali su se upisati na fakultet, poslati prijavnicu na Ekonomiju i Filozofski. Ali kako? Nema struje, nema vode, nema interneta, mobiteli prazni, nema ceste, ničega nema osim ognja paklenoga. I ono mrvu poljičke snalažljivosti. Pa su na jedinom agregatu napunili mobitele i na jedvite jade uhvatili nešto signala kako bi se provukle ove dvije upisnice do šest popodne! U zadnji čas.

Dolje kod crkve svetoga Luke bila je prva crta obrane mjesta, tamo s vatrogascima koji leže pod rijetkim zelenim borovima razgovara don Jakoslav Banić, župnik Sitnoga Gornjeg i Dubrave:

– Naš je narod učinio čudo, sedam smo puta branili Svetoga Luku do zore, bilo je ili će izgorit ili ćemo ga sačuvat. Onda kad ovde malo stane, trči spašavat kuće, onda opet natrag… Imali smo samo kante i vodu iz bunara, mi smo gore najviši, voda do nas zadnjih dolazi. U jednom trenutku kad je vatra propuzala uza zidove crkve, moram ti priznati, počeo sam plakat kao dijete. Nemaš više snage, vatra je sve luđa, a pomoći niotkud. Moji župljani su sjajni, pokazali su se vrhunskima, svaka im čast. Zahvalan sam i vatrogascima i vojsci, ali ovi moji ipak su nešto posebno – ponosan je župnik Banić.

Bilo je i mističnih događaja u svemu onome ludilu zapaljenoga Mosora, pa se danas možemo i nasmijati. Kaže Pave kako se govorilo da je u jednome grobu gore kod crkve bio pod zemljom zakopan jedan Nijemac, stradao u Drugome ratu. I zaboravilo ga se, je li ikad iskopan i odnesen ili nije, ali kad ga je liznula vatra, grob je – progovorio!

– Prošla vatra priko groba, a odozdal počelo pucat, ma ka rafali da tuču! Priko sto metaka je ispalilo iznutra… Ko će ga znat, možda je ukopan sa municijon. A jes vidija ti šta je njemački vojnik – i poslin sedandeset godina puca!