Petar Dolić: „Radost stvaranja i želja za još boljim rezultatima tjeraju me dalje“

Kao student radio je u kiparskim atelijerima u kojima je svojim profesorima i drugim kiparima izrađivao skulpture u vrlo različitim materijalima. To je za njega bilo odlično iskustvo jer je na tuđim skulpturama učio raditi velike formate. Diplomirao je 1999. godine kiparstvo na ALU u Zagrebu, u klasi prof. Šime Vulasa. Autor je brojnih skulptura na javnim prostorima (Tri sunca – uvala Vela Lozna, Postira; Podmornica – Zagrebački velesajam; Brod na suhom – Njemački park pokraj Boćarskog doma u Zagrebu; Spomenik poginulim braniteljima u Labinu, u sklopu Mediteranskoga kiparskog simpozija; Spomenik Oluja 95 u Kninu; Spomenik pomorcu i pomorstvu u Rijeci; Spomenik poginuloj djeci u Domovinskom ratu, Slavonski Brod; Spomenik Tvrtkov biljeg, Prozor u Rami, BiH; Spomenik Rumbočki križ, Rumboci, BiH). Njegov senzibilitet u razumijevanju javnog prostora čini od njega, uz rijetku vještinu obrade različitih materijala i suptilno promišljanje o oblikovanju i o formama – „najveću kiparsku darovitost srednje generacije“. Svjestan je da kroz cijelu karijeru treba napraviti najmanje dva-tri velika spomenika da bi mogao ući u memoriju kao kipar. Dolić se u tu memoriju, bez sumnje, već upisao. Sve izložbe o kojima smo razgovarali za Konturu pripremao je godinama. Ispostavilo se da je 2019. godina koja je trebala biti godina „odmora“
od kiparenja bila zbog intenzivnog pripremanja izložbi – napornija od samog kiparenja

Najveća ovogodišnja izložba bila je postavljena u Muzeju antičkog stakla u Zadru. Staklene skulpture izložili ste i u Domu Marina Držića u Dubrovniku.

Zvonko Maković bio je kustos izložbe u Zadru na kojoj su izloženi brojni portreti umjetnika kao i skulpture načinjene na temelju asocijacija. Za tu prigodu odabrane su moje skulpture u staklu nastale postupkom koji volim zvati „modeliranje svjetlom“. U tekstu kataloga Maković je vrlo jasno objasnio kako staklo obrađujem na posve drugačiji način od Raoula Goldonija ili Kume Kovačića i da sam svjestan prirode materijal i njegovih mogućnosti. Premda radim u različitim materijalima svakome pristupam u skladu s njegovim karakteristikama i potencijalima. Bilo bi pogrešno i na granici kiča kada bih npr. drvu prilazio kao kamenu. Staklo je vrlo poseban materijal čije je brušenje dugačak i spor proces ali ono ima nešto što niti jedan drugi materijal nema a to je ta transparentnost zbog koje onda u samoj unutrašnjosti, u dubini forme dolazi do lomljenja svjetla zbog kojeg onda dobivamo nove forme unutar forme. U Domu Marina Držića u Dubrovniku, na izložbi koja traje sve do 20. siječnja 2020. godine uz sliko-reljefe te jednu Držićevu bistu u bronci izložio sam još tri Držićeva portreta u staklu te dvije zasebna skulpture no središnji dio izložbe je rad Procesija – niz od 22 figure postavljene na zajednički, dugački postament u nepravilnom nizu koje promatramo zaleđene u trenutku pokreta.

Međutim, nije sve u staklu. Ove godine izlagali ste s Bućanom u Muzeju grada Kaštela u Dvorcu Vitturi. Je li se ta neobična kombinacija iz zbirke Dagmar Meneghello pokazala kao dobra izložbena ideja?

Akademik Boris Bućan prvi je Hrvat čija djela su uvrštena u novi stalni postav njujorškog Muzeja moderne umjetnosti. Bila je velika čast izlagati s njim. Izložba „Dionizijski ples“ bila je pun pogodak! U zbirci Dagmar Meneghello svoje mjesto pronašlo je preko 1500 umjetnina, a među njima i moja i akademika Bućana. Sama tema izložbe – poimanje božanstva Dioniza (Bakha) – nekako je na prvu obećavala pravu ljetnu nesputanost i bogatstvo izričaja, formi i boja. Prikazano je trideset i šest velikih radova Borisa Bućana koji su do sada bili samo pojedinačno prikazani i brojne moje skulpture i instalacije koje obuhvaćaju presjek kroz dva desetljeća mog rada. Bilo je tu skulptura od obojenog drva i skulptura od kamena i aluminija ali i najnovijih skulptura od brušenog plavog stakla, a postavljena je i dvometarska lebdeća skulptura i raskošni mobili. Bila je to posebna izložba, puna neke mediteranske energije i prpošnosti.

Nakon snažnih boja i oblika Jadrana pa time i Mediterana „povlačite se“ u unutrašnjost i to u Ramu. Vaša izložba otvorena u listopadu ove godine u Studiju Moderne Galerije „Josip Račić“ izazvala je brojne reakcije kritičara u hrvatskim kao i bosanskohercegovačkim glasilima. Zašto Rama?

Drago mi je da je tako kao što mi je bilo posebno drago čuti kako je velik bio odaziv publike koji su došli pogledati „Ambleme ramskog sjećanja“ u Studiju Račić. Tri skupine bronci nazvanih Kod fotografa, Iz života Rame i Na jezeru malih su formata i različito su patinirane što doprinosi vizualnoj dinamici postava i ističe slojevita svojstva kolorita bronce. One sve redom prikazuju svakodnevni život Ramljaka i Ramljanki koji su se krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih morali priviknuti na posve nove geografske prilike u vidu stvaranja umjetnog jezera u ramskoj udolini. U Rami se naime tada pregradila rijeka i došlo je do nastanak novog potopljenog krajolika što se vremenski podudaralo s odlaskom radne snage u inozemstvo. Za jedan dio svog ciklusa inspirirao sam se fotografijama ramskih svatova po uzoru na koje sa, izradio skulpturice postavljene unutar deset kvadratnih drvenih okvira koje sam postavio na zid u visini očišta. Moj prijatelj Božo Mišura, Ramljak, pričao mi je brojne priče iz povijesti Rame i to me specifično mjesto privuklo kao jedan simbol gastarbajterstva koje je i danas, na malo drugačiji način, prisutno u našem društvu. Da nije bilo potpore načelnika općine Prozor-Rama, dr. Joze Ivančevića ovaj ciklus ne bi zaživio na ovako moćan način. On je između ostalog zaslužan i za realiziranje dva monumentalna spomenika koja sam radio – Križa u Rumbocima i Tvrtkovog biljega u Prozoru.

Tvrtkov biljeg Vaša je najveća kamena skulptura. Ive Šimat Banov napisao je o njemu značajan tekst: „Oslobođen svake natruhe virtuozne modelacije (koje posjeduje u drugim radnjama), bježeći od toga da se svidi svima i da svi vide isto, znao je da prizvati lik velikoga čovjeka, iščitati sve njegove posebnosti znači donekle osiromašiti njegovo simboličko značenje…“

Taj tekst je, zajedno s tekstom Nevenke Šarčević zaista obogatio poimanje tog minimalističkog spomenika postavljenog na križanju povijesnih putova, a na središtu novije tamošnje prometnice, na ulazu odnosno izlazu iz Prozora. Pokušao sam u njemu spojiti tradiciju i suvremenost. Postavljen je blizu usjekline u stijenama po kojoj je po predaji dobila ime srednjovjekovna utvrda ili gradina iznad te prometnice – plemićki grad Prozor spomenut u Tvrtkovoj povelji. Vertikalnim oblikom kamena prizivao sam u sjećanje stećke, ambleme Bosne i Rame u kojoj je sačuvano preko 700 takvih spomenika. Jasno je kako se ne radi samo o stećcima na prostoru Bosne i Rame, nego čitava područja od Knina i Imotskoga do istočne Srbije, od srednje Bosne do Konavala.

Gdje uopće mladi kipari danas (osim na Akademiji) mogu izučiti zanat?

Postoje kod nas kiparski simpozij Dubrova i onaj u Lokvama na kojima se potiču na izvrsnost naši najbolji kipari. Ipak, nije ih dovoljno. Jako nam nedostaje da se rade skulpture neopterećene nekom prigodom, da mladi ljudi mogu ući u srž problema kiparstva bez tog narativnog konteksta koji nastaje povodom nečega. Međunarodna kiparska škola Montraker, na kojoj sam angažiran kao vanjski suradnik, također je izvrsna odskočna daska mladima.

Vlaho Bukovcu tek je nedavno dobio spomenik u svom rodnom mjestu Cavtatu. Međutim, to i nije toliko neobično s obzirom da Dubrovnik nije digao spomenik ni Božidareviću ni Dulčiću, Požega i Zagreb to nisu učinili Kraljeviću, Zagreb Babiću ni Frangešu Mihanoviću pa ni Varaždin Režeku ni Stančiću.

Točno tako… Spomenici likovnjacima još su uvijek rijetkost u Hrvatskoj. Kršinić je napravio spomenik Vidoviću u Splitu, Radovani Karasu u Karlovcu, Petrić Račiću u Zagrebu, a Meštrović je izradio spomenike Beciću u Brodu, Jurju Dalmatincu u Šibeniku i Medoviću u Kuni. Drago mi je što s Bukovcem pomalo mijenjamo lošu statistiku u toj domeni.

Dobili ste poziv načelnika Općine Konavle, gosp. Boža Lasića da napravite Bukovčevu skulpturu. Prvo o čemu kipar razmišlja kada ima narudžbu za javnu plastiku jesu mjesto i materijal. Kako ste se odlučili za broncu i za mjesto na klupi u blizini mora?

Na spomeniku sam radio godinu dana. Nakon razgovora s naručiteljem izmodelirao sam šest rješenja. Kada smo se usuglasili oko rješenja trebalo je spomenik izraditi u punoj veličini a potom ga izliti u bronci. Taj dio poslao odradili su zaposlenici u Ljevaonici Ujević koji su radili najveće domaće, ali i brojne strane spomenike kao što su Armanovi. Prošao sam cijelo Bukovčevo rodno mjesto i posebno se osvrnuo na skulpturu Baltazara Bogišića smještenu na početku cavtatske rive. Riječ je o kamenoj skulpturi koja se poprilično istrošila zbog nagrizanja kamena morskom soli. Tada sam donio odluku da će Bukovac biti brončan jer bronca odlično reagira na morske boje dok se u unutrašnjosti previše utopi u okolinu. S godinama ona dobiva lijepu, tirkizno-zelenu patinu. Smatrao sam da ako ga stavim na samu rivu da će biti „nevidljiv“ među jahtama. Zato sam ga malo izmaknuo i smjestio ga ispod crkve Gospe od Snijega koja je dio franjevačkog samostana i odakle počinje šetnica Ratom, jednim od dva cavtatska poluotoka na kojima se smjestio taj gradić. Uostalom, to je mjesto nedaleko od njegove rodne kuće koju je kao dječak oslikavao, kuće koju je kupio njegov djed Talijan, pomorac Giuseppe Faggioni kada je odlučio poći za jednu Cavtajku i tu se trajno nastaniti. To je dom za kojim je čeznuo iz Praga u kojem je 1922. i umro bez da je vidio po posljednji put svoj Cavtat, svoje „gnijezdo milo“. U autobiografiji Moj život tih posljednjih praških dana pisao je kako je željan sunca i mora, domaće hrane, ljupke naše riječi i našega čovjeka. „Na more, gdje se u nestalnom modrom talasu ogledava moja mila, bijela varoš, moj rođeni Cavtat.“, posljednja je rečenica koju je zapisao. Zato sam ga smjestio uz more, da ostane trajno povezan sa svojim djelom, morem, svojim ribarima, običnim ljudima iz Cavtata za kojima je čeznuo iz tuđine.

Koliko je opasno koristiti „uobičajene“ atribute poput kape ili bloka koji Bukovac drži u rukama? Poznato je da oni mogu odvesti smjerom pretjerane narativnosti.

Nakon što sam čitao o Bukovčevu životu nisam se mogao oteti dojmu da ga treba staviti na klupu uz more, staviti mu u ruke tavolet (blok za crtanje), a na glavu „baretu“, kapu s kojom je izradio toliko autoportreta a koja je dio njegovog imidža kako je to lijepo primijetila Vera Kružić-Uchytil u svojoj monografiji o Bukovcu. Upravo su ti autoportreti ona djela za koja povjesničari umjetnosti kažu da najrječitije prikazuju Bukovčev likovni napredak, njegovu genijalnost kao slikara. S tim atributima anulirao sam mogućnost da ga se zamijeni za nekog mjesnog ribara ili trgovca, a da pritom nisam ništa doslovno morao objašnjavati.

Zidić je taj spomenik u dopisu Općini Konavle komentirao ovako: „Odlična spomenička figura mladog Petra Dolića, koja potvrđuje da u trenutku krize naše figuralne plastike dobivamo novo vrijedno ime: kipara sposobnog i spremnog da premosti „slabe godine“ i nastavi tradiciju velikih prethodnih: od Meštrovića do Kovačića.“

Bio sam jako počašćen kada sam to pročitao. Svjestan sam da se uvijek može bolje, zato nikad ni ne prestajem s izradom skulptura, jer praktički nikada nisam do kraja zadovoljan. Golema je radost u stvaranju, ali je sveprisutno i zrno sumnje da je nešto moglo biti bolje. Iako je lijepo čuti pohvale iz stručnih krugova važno je znati i da je skulptura zaživjela u Cavtatu gdje je lokalno stanovništvo prihvatilo. Ljudi se često zaustavljaju i sjednu pokraj Bukovca na kamenu klupu i onda se ogledavaju u njegov tavolet na koji sam stavio ploču od inoksa kako bi odražavala prirodu oko sebe te tako davala Bukovčevu licu dovoljno svjetla, ali i kako bi potaknuo promatrača na interakciju što nije uobičajeno u našoj suvremenoj spomeničkoj plastici. Upravo taj moment interaktivnosti nešto je što ukorjenjuje tu skulpturu u sadašnjost. Na koncu to je jedan kadar koji uokviruje sve mijene pejzaža koje se događaju oko kipara.

Javila se bila bojazan da nakon Kožarićevog Matoša više ne treba raditi figure koje sjede na klupi. Kakav je Vaš stav o tome?

Ako bismo tako pristupali djelima onda Bakić ne bi smio ni pomisliti napraviti bika nakon što je to učinio Picasso. Ono što je bitno jest usmjeriti promatrača na „pravilno korištenje“ skulpture, izbjeći vulgarnosti i slične neprimjerenosti. Sve se da ako čovjek ima dovoljno mašte i kreativnosti. Bili bi sretni da imamo više takvih spomenika koji nisu na pijedestalu već su bliski ljudima. Približavanje ljudima nije nužno i podilaženje.

/Izvor: Kontur, prosinac 2019. – Razgovarala: Anita Ruso