Povijest Rame: O pučanstvu Rame od srednjeg vijeka do konca osmanske vladavine

Na Međunarodnom znanstveno-stručnom skupu u povodu 650. obljetnice prvog pisanog spomena Prozora koji je održan 11.8. 2016. godine,  Anto Ivić je obradio temu „Prilozi poznavanju pučanstva Rame od Srednjeg vijeka do konca osmanske vladavine“.

Rad je objavljen u Zborniku radova Bosanski ban Tvrtko „Pod Prozorom u Rami“ u uredništvu Tomislava Brkovića, a u izdanju Općine Prozor-Rama.

U nekoliko nastavaka donosimo rad Ante Ivića

Rad prikazuje podatke o naseljima, stanovništvu, napose katoličkom, i prezimenima u Rami iz srednjeg vijeka i tijekom osmanske vladavine. Promatrano je područje prostor prostrane crkvene župe Rama u granicama iz polovice 18. stoljeća.

Analitički su prikazani podaci o naseljima i konfesionalnoj pripadnosti stanovništva iz dostupnih objavljenih osmanskih popisa poreznih obveznika te demografske promjene i prezimena koja saznajemo iz izvješća nakon biskupskih vizitacija. U prilozima su i najstariji sačuvani matični upisi župe Rama koji potječu iz 18. stoljeća.

Ključne riječi: Rama, Prozor, osmanski popisi,

UVOD

Oskudni su izvori koji mogu poslužiti za analizu demografskih kretanja, migracija i pojave pojedinih prezimena tijekom osmanske vlasti, posebno ranijeg razdoblja. U te izvore prvenstveno spadaju osmanski popisi poreznih obveznika i djelomično sačuvane matične knjige pojedinih župa.

Analiza predstavljena u ovom radu podijeljena je na više vremenskih razdoblja i izvora. Odnosi se na poznate podatke o osobama i prezimenima iz srednjeg vijeka, analizu objavljenih deftera iz ranog razdoblja osmanske vlasti te uz izvješća nakon biskupskih vizitacija, na najstarije sačuvane matične podatke o župi Rama iz 18. stoljeća.

To su sačuvani fragmenti matičnih knjiga župe Rama, krštenih od 1744. do 1747. i umrlih od 1746. do 1748. te matične bilješke koje je fra Martin Gabrić načinio dok je bio na službi u župi Rama, a nisu dio župne matične knjige. Potječu iz razdoblja 1728-1730. godine. Teritorijalni okvir koji se ovdje razmatra područje je katoličke župe Rama iz sredine 18. stoljeća, jedne od trideset prostranih župa na području Bosanskog apostolskog vikarijata uspostavljenog 1735. godine.

STANOVNIŠTVO RAME U SREDNJEM VIJEKU

Podrijetlo stanovništva

Suvremena antropogenetička istraživanja pokazuju da s početkom srednjeg vijeka ne možemo govoriti samo o dolasku novog stanovništva na puste prostore već o složenom procesu prožimanja različitih skupina naroda. Romanska jezična skupina u antici je u kontinuitetu bila rasprostranjena od Atlanskog oceana do Crnog mora.

Velik broj pripadnika romaniziranog starosjedilačkog stanovništva povukao se u nedostupnije predjele i dugo bio neovisan o feudalnoj vlasti. Nastambe im nisu bile stalne, a egzistencija zasnovana na stočarstvu uvjetovala je sezonska kretanja sa stokom koja su pratila vegetacijska razdoblja trave.

Hrvati su te romanske stočare, koji su do kraja srednjeg vijeka sačuvali prastari oblik romanskog jezika, organizaciju života i način stočarskog privređivanja, način odijevanja, ishrane, pjesme i plesove, nazivali Vlasima. Međusobnim bračnim vezama s vremenom su se miješali sa Slavenima.

Kad su Anžuvinci kao hrvatski vladari nastojali suzbiti lokalnu vlast ličkih feudalaca, počeli su naseljavati vlaške stočare na zaplijenjene posjede. Vlasi su se na tim područjima zvali “kraljevskim Vlasima“, a dio tih Vlaha “Ramljani“.1 Taj naziv trebalo bi tumačiti u širem smislu kao zamjenski naziv Rame za Bosnu, kakav se pojavljuje u titulama ugarsko-hrvatskih vladara.

Ali nema sumnje da je i u Rami kao i u drugim krajevima dolazilo do međusobnih kontakata Vlaha i Hrvata. Do konca srednjeg vijeka, uz kristijanizaciju došljaka, a Vlasi starosjedioci bili su rimokatolici,2 velikim je dijelom došlo do asimilacije i prihvaćanja jezika i običaja Hrvata. To pokazuju i osobna imena uglavnom do početka 17. stoljeća.

Navod da je za vrijeme svoje kratkotrajne vladavine u Rami kralj Matijaš u ratu protiv Turaka imao pomoć i Vlaha iz Rame, tj. iz okolice Prozora,3 vjerojatno odanih hercegovu sinu Vladislavu, govori o tome da je Vlaha u Rami bilo. Ovi autohtoni Vlasi katolici, prisutni u Bosni od kasnoantičkih vremena, razlikovali su se od Vlaha koje su Turci nakon osvajanja naselili iz istočnih dinarskih područja, krajeva oko izvora rijeke Drine, Sjenice, Starog Vlaha i Peštera, a koji su poslije kršćanskog raskola prihvatili pravoslavlje.

U srednjem vijeku ne govorimo o nacionalnoj određenosti u današnjem smislu. Međutim srednjovjekovno društvo poznavalo je pripadnost narodu. Na poklon novoizabranom hrvatsko-ugarskom kralju Vladislavu (1440-1444) stiglo je u Budim poslanstvo bosanskog kralja Tvrtka II. Tom prilikom ovo poslanstvo isticalo je da njihov narod potječe iz Poljske i da se bosanski kralj vrlo raduje uspjehu Poljaka Vladislava te da bi se zbog srodnosti morali ujediniti protiv groznog turskog zuluma.

1. Mirko MARKOVIĆ, Ličani kroz prošlost, Zagreb 2006, 34-35, 60.
2. O ranom kršćanstvu svjedoči i bazlika koja je postojala u Varvari
3. Milenko S. FILIPOVIĆ, Rama u Bosni, Naselja i poreklo stanovništva, knjiga 35, SANU, Beograd 1955, 12; citira Thallocczyja uz napomenu da nije naveden njegov izvor.

4. Milko BRKOVIĆ, Srednjovjekovna Bosna i Hum, identitet i kontinuitet, Mostar 2002, 12. Brković navodi više ovakvih primjera od kojih se neki odnose na vrijeme osmanske vlasti i na turske uglednike.