Povijest Rame: Zaključne riječi o stanovništvu Rame kroz povijest

Izvori o pojedinim osobama iz Rame u srednjem vijeku, pokazuju da se radilo o prostoru integriranom u opća društvena događanja na širem prostoru. Kako u Bosni, tako i u Rami, to se odnosilo na posljedice dinastičkih sukoba za prijestolja, gospodarske odnose primorja i kopnenog zaleđa, pa i na utjecaje srednjovjekovnih dualističkih pokreta u kršćanstvu karakterističnih za Sredozemlje i Europu.

Piše: Anto Ivić

Osmanskim osvajanjem, nastaju nove okolnosti. Osim demografske slike, mijenjaju se konfesionalni odnosi. U početku su islam sporadično prihvaćali pojedini pripadnici bivšeg sitnog i srednjeg bosanskog plemstva, da bi zadržali društveni položaj i zadržali zemljišne posjede kao timare, tj. kao plaću za vojnu službu. Među takvima je bio i Kasim Kopčić, čiji su katolički preci i muslimanski potomci obilježili povijest Rame.

Poput katolika starosjedilaca, i muslimani su uglavnom potomci autohtonog pučanstva. Doseljeni osmanski dužnosnici, begovi, imami, kadije, vojnici iz drugih dijelova Osmanskog carstva, i uopće doseljeni muslimani činili su manjinu u ukupnom broju muslimana, i vremenom su se stopili s domaćim stanovništvom. Jača islamizacija nastaje nakon 1516., a intenzivira se u drugoj četvrtini 16. stoljeća, opet kao posljedica širih okolnosti i posljedica turskog širenja, ali i različitih pritisaka i prisile na katolike.

U novonastalim konfesionalnim odnosima, kršćanstvo nije nestalo, odn. opstojnost katoličkog pučanstva na području Rame ipak je od antike do danas neprekinuta. Brojčane pokazatelje na temelju osmanskih popisa poreznih obveznika, i crkvenih izvješća treba kritički promatrati. Defteri ne predstavljaju popise stanovništva i nisu potpuni iz ranije navedenih razloga. Niti podatke iz biskupskih izvješća ne možemo promatrati kao apsolutne vrijednosti.

Zbog rizika i opasnosti koje je sa sobom nosilo popisivanje katoličkih obitelji i pojedinaca, terenskih prilika i raznih drugih objektivnih i subjektivnih razloga, izvješća nisu obuhvaćala apsolutno sve katoličke obitelji.[1] Zato za realnu sliku, brojčane iznose (dijagrami 1. i 2.) treba promatrati s određenim odstupanjem i povećati ih za 5% do 10% u pojedinim razdobljima.

Ipak, svi navedeni podaci ukazuju da su razdoblja s izrazitijim negativnim utjecajem na demografsku sliku katoličkog pučanstva Rame bila: početno osmansko osvajanje ovih krajeva, druga četvrtina 16. stoljeća, i doba ratova u 17. stoljeću – manje Kandijskog (1645.-1669.) ali više Morejskog rata (1684.-1699.). Ali taj pad, prvenstveno zbog različitih pritisaka, u Rami se kontinuirano događao tijekom prvih 220 godina turske vlasti. Stvoreno je rijetko naseljeno područje, kakvo je zapravo bio i cijeli Bosanski pašaluk. U Rami je broj katolika opao najmanje sedam puta, i prije nego je spao na apsolutni minimum seobom glavnine katoličkog stanovništva na mletačko područje 1687. godine. Ovo se temelji na dalje navedenom.

• U Rami su živjeli rimokatolici, a utjecaj „Bosanske“ u odnosu na univerzalnu Katoličku Crkvu pred pad Bosne pod Osmanlije bio je minoran.
• Premda je 1468. manji broj mezri u Rami nego npr. u susjednom Uskoplju u kojem je to drastično izraženo, osmansko osvajanje izazvalo je val izbjeglica iz Rame.
• Bez obzira na politiku naseljavanja iz unutrašnjosti, nakon osmanskog osvajanja, gustoća naseljenosti u Rami bila je manja od ranije. Popis iz 1469. nije obuhvaćao sva naselja niti stanovništvo, a ukupan broj od evidentiranih 712 kućanstava u 39 naselja, svakako je morao biti manji od predosmanskog.
• Broj od oko 105 katoličkih kućanstava iz 1672. godine, nije se mogao znatno promijeniti do selidbe Ramljaka u Sinjsku krajinu 1687. godine.
• Prosječan broj članova obitelji morao je biti sličan tijekom prvih 220 godina osmanske vlasti.

Nakon demografske katastrofe nastale u Morejskom ratu, od prvih desetljeća 18. stoljeća počinje i lagani oporavak broja katolika, kako na širem osmanskom području, tako i u Rami. Demografska obnova i rast stanovništva praćen je kraćim stagnacijama i padovima usljed povremenih epidemija, posebno „velike kuge“ 1814.-1818., i nastavljen je sve do Drugog svjetskog rata.

Rastom brojnosti, povećavao se i broj obitelji i prezimena. Priloženi prijepisa matičnih knjiga pružaju informacije o postojanju pojedinih katoličkih prezimena na području župe Rama u granicama koje je imala u 18. stoljeću. Među važnim djelima koja su se bavila stanovništvom Rame, napose zbog vremena nastanka, knjiga je Milenka Filipovića „Rama u Bosni“.

Ovo djelo ipak, kada je riječ o podrijetlu i migracijama stanovništva, u određenoj mjeri sadrži upitne zaključke, karakteristične za pojedina djela u nizu „Naselja i poreklo stanovništva“ edicije SANU, i sljedbenike škole Jovana Cvijića, te istraživanje često zasnovano na posrednom bilježenju usmene predaje. Govoreći o Hrvatima i katoličkom stanovništvu, navedeni autor se uopće nije koristio arhivskom građom, napose iz izvora Katoličke Crkve, matičnim knjigama župe Rama, tada još raspoloživim. Danas zbog nedostatka tih matica uništenih 1942. godine, ovdje priložena građa predstavlja dodatni izvor za genealoška istraživanja i praćenje migracija katoličkog pučanstva na području Rame.

[1] Ovo se može elaborirati nizom primjera u više župa, što izlazi iz okvira ovog, a obrađivano je u drugim radovima, poput Anto IVIĆ, Pučanstvo duvanjske župe 1469.-1800.,Tomislavgrad 2011., 139.-140.