Priča liječnice koja je karijeru počela u vukovarskoj bolnici: Dok je padala kiša granata jedan je pacijent zapjevao ‘Glori, aleluja’ i svi su krenuli za njim

Do 20. studenog 1991. bolnica je zbrinula 4000 ranjenika, od kojih je 2250 podvrgnuto dugotrajnim operacijama. Kako se navodi na službenim stranicama, na bolnicu je padalo svakodnevno prosječno 700 granata. Liječnici i ostalo osoblje je danonoćno radilo u vrlo teškim uvjetima, bez dovoljno lijekova, sanitetskog i ostalog materijala, struje, hrane i vode.

Od 1040 zaposlenih u Medicinskom centru Vukovar prije Domovinskog rata do kraja rata u bolnici je ostalo svega 350 zaposlenika

Jedna od zaposlenica bila je Mirjana Semenić Rutko, specijalist ginekologije i porodništva s kojom smo razgovarali u Vukovaru, uoči obljetnice pada Grada heroja. Blago je kazati da je Semenić Rutko imala najteži mogući početak karijere.

“Počela sam raditi početkom kolovoza, nakon što sam diplomirala u srpnju. U početku je bilo pristojno s obzirom na to da je bolnica bila u takvom stanju da se moglo raditi po odjelima. No, kako je posije 25. kolovoza počelo padati sve više granata, tako smo se mi spuštali sve niže, jer se gornji katovi nisu mogli upotrebljavati. Odjeli su se reformirali, premještali i već krajem rujna se sav posao svodio na rad kirurgije. Ako se netko pojavio s hitnim slučajevima, morali smo raditi na tome, ali smo u pravilu svi bili usmjereni na kirurgiju i ratne povrede, prostrjelne rane, opekline… S obzirom na to da više nije bilo moguće smjestiti pacijente po sobama, onda smo ih prvo smjestili po hodnicima i po velikom holu, koji se nalazio na viskom prizemlju gdje je interni odjel i gdje su sada ambulante. Onda su se polako kreveti smještali ispod stepeništa, u prolazu prema skloništu i u samom skloništu. Nije bilo više mjesta, a bilo je sve više ranjenih”, prisjeća se naša sugovornica koja i danas živi i radi u Vukovaru

S obzirom na to da je bilo sve više granata i oštećenja, na kraju im je jedino podrum bio siguran. Tamo je bio krevet do kreveta, navodi liječnica, a ispod kreveta su bili madraci

“Smještali smo ljude po klupama i po hodnicima, bilo ih je svugdje… Sjećam se da je u jednom danu najviše bilo primljeno 96 ranjenika, a u udarno doba je stizalo od 30 do 80 ranjenika dnevno. Bilo je i djece. Najmlađa beba je imala šest mjeseci, a najstariji čovjek je imao 86 godina. Svega je nedostajalo… Jedno vrijeme su nas opskrbljivali, dok su još konvoji dolazili. Međutim, vremenom su se sve zalihe potrošile pa je nastao problem zbog nestašice lijekova za bolove i antibiotika, ali smo mi uvijek nastojali ranjeniku pružiti ono što je makar bilo osnovno”, iz prve ruke priča liječnica za Dalmatinski portal.

Doktorica Semenić Rutko bila je zadužena za sekundarnu obradu rana, nakon što bi se ranjenike opskrbilo u kirurškoj sali, koja se tada nalazila u gipsaoni u podrumu jer se nije moglo koristiti kiruršku salu koja je bila u bolnici. Uništili su je eksplozivom.

“Mi smo se u tome svemu snalazili kako smo mogli. Kad bi se pacijenti opskrbili i nakon što bi im se očistile rane – a to su ratne rane koje se moraju svakodnevno čistiti, jer u protivnom postoji opasnost od razvoja sepse i gangrene – bila sam zadužena da obilazim ranjenike, odvijem ranu, očistim, dezinficiram i ponovo zavijem”, objasnila nam je sugovornica.

Želi pričati o tim danima, smatra da se mora pričati, jer se takvo nešto nikada ne bi smjelo pustiti zaboravu

Prisjetila se tog dana, 18. studenoga, kada je Vukovar pokoren nakon tri mjeseca žestokog otpora.

“Sestra Biba je nama rekla da je potpisana predaja, mislim da je to bilo 17. navečer. Nama je preostalo čekati što će se nakon toga dogoditi. Bili smo smješteni u sobi doktora koji je otišao u Srbiju. Nismo nikada dirali njegove stvari, ali tada smo provalili u ormar jer smo računali da vjerojatno ima cuge, i bilo je. Onda sam ja te boce podijelila ranjenicima da ih popiju, dok se ne sastanu u Zagrebu i dobijemo konačnu informaciju što će biti s nama. Nismo znali što nas čeka, ali nismo očekivali ništa lijepo”, uz osmijeh se prisjetila krađe alkohola kojeg je podijelila ranjenicima.

Bez obzira na strašnu priču i sve loše što im se sprema, preostalo im je u tom trenutku popiti, nazdraviti i čekati što će se s njima na kraju dogoditi.

“Taj dan je jako puno ljudi iz skloništa u gradu došlo u bolnicu računajući da će to biti sigurno utočište. Međutim, kada je stigla Jugoslavenska narodna armija tražili su od nas popis ranjenika i dokumentaciju. Sve su to pokupili”, priča naša sugovornica.

Brižno su vodili dokumentaciju o svakom pacijentu

Sve je nestalo, ostali su jedino natpisi i sjećanja liječnika koja su ispisana na keramičkim pločicama u podrumu bolnice. Ne vjeruju da će ikada dobiti podatke o ljudima koje su liječili i vidali im rane.

“Mi smo se tada provlačili između vojnika, ponašali se profesionalno koliko je to bilo moguće i pokušali raditi svoj posao. Dan nakon pada Vukovara, 19. studenoga su nam rekli da će 20. biti evakuacija. Vidjeli smo da su odveli doktoricu Bosanac i Njavru, da ih nema i da se nešto događa, ali kako nas je svih bio strah, sklanjali smo se da smo što manje primjetni. Bilo bi nam najdraže da smo tada mogli biti nevidljivi. U to vrijeme nismo znali previše informacija već ono što nam je bilo rečeno i ponašali smo se onako kako nam je bilo rečeno”, priča doktorica Semenić Rutko te u dahu nastavlja rovati po sjećanjima:

“Ujutro, 20. studenoga u 7 i pol smo pozvani u salu za operacije na razgovor, a prije toga su oni počeli evakuirati lakše ranjenike. Nama je rečeno da je počela evakuacija, a zapravo su ih odvodili na Ovčaru. To smo kasnije saznali. Dok su oni odvodili ljude mi smo slušali moralno-politički govor koji nam je držao Veselin Šljivančanin. Govorio nam je što smo mi sebi umislili da se uopće borimo protiv takve vojske, rekao je da su nas sada oslobodili i da mi možemo ići gdje god hoćemo… Taj govor je trajao sat do sat i pol, a kad smo se vratili među ranjenike shvatili smo da nema velikog broja civila koje su odveli, a oni što su ostali kasnije su evakuirani s nama i krenuli smo prema Sremskoj Mitrovici”, rekla je.

Nakon 20. studenog 1991. na Ovčaru je odvedeno i pogubljeno 200 ranjenika, a među njima i 18 djelatnika bolnice. U crnom okviru na zidu hodnika podruma u kojem su bili smješteni ranjenici, navedena su imena ljudi koji su pogubljeni i čiji su posmrtni ostaci pronađeni na Ovčari. U sivom okviru su oni koje nikad nisu pronašli.

Da nije bilo nadnaravne volje za životom, tko zna koliko bi žrtava danas oplakivali. Posebno emotivan trenutak za doktoricu Semenić Rutko bio je kada je kiša granata padala na vukovarsku bolnicu

“Ranjenici su imali posebnu snagu, a i mi s njima. Sjećam se trenutka dok je trajalo bombardiranje bolnice. Mi smo svi sjeli na pod, jer nismo mogli ništa raditi kako je malter padao po pacijentima, instrumentima, nama… U tom trenutku jedan ranjenik koji je imao jako lijep glas počeo je pjevati ‘Glori, aleluja’ i svi su za njim počeli pjevati. Meni je to bilo posebno i nevjerojatno koliko su oni imali snage u tom trenutku, bez obzira na sve što se događa. Bez obzira na naše profesionalno ponašanje, ne možeš uvijek unositi emociju u svaki posao, ne bi baš bilo dobro da se emocionalno uvijek uključimo, ali je taj osjećaj zajedništva i da jedno drugom dajemo snagu bio sasvim drugi vid pomoći i međuovisnosti jednih o drugima”, podvukla je naša sugovornica.

Mirjana Semenić Rutko u kiši granata i spašavanja ljudskih života, izgubila je zaručnika. Kasnije je saznala da je pretučen na smrt, ali mu još nisu našli ostatke. Njegova majka koja ima preko 90 godina ih još uvijek traži…

Izvor: Dalmatinskiportal.hr