Priče koje život piše: Ljubav jača od Amerike

Ljubav jača od Amerike životna je priča koju donosi Katolički tjednik u 21. broju od 30. svibnja 2021. U ovoj priči susreću se ljubav i vjera koje su savladale daljinu. 

Susreti s ljudima su uvijek nešto novo. To je otkrivanje novih bogatih iskustava. Još kada u tom susretu otkrijete tako veliku vjeru i optimizam onda se život učini baš jednostavnim. Jedan od takvih izrazito zanimljivih susreta započeo je ugodnog popodneva na Cvjetnicu 2021. godine i to na groblju Čaušlije u župi svetog Ante Bugojno.  Susrećemo zanimljivu obitelj koja je palila svijeće i molila uz grobove rodbine.  Lako i brzo započinjemo razgovor s vedrim roditeljima Lucijom i Paulom Batinićem oko kojih se igra troje djece, a četvrto je u majčinu naručju. Nakon kratkog upoznavanja s ovom vedrom obitelji dogovorimo  posjet kada ćemo ih malo više upoznati.

Bijeg iz Bugojna i odlazak u Ameriku

Svakodnevne obveze i pandemijske okolnosti nisu dozvoljavale da tako brzo uskladimo vrijeme novog susreta s obitelji Batinić iz Bugojna. Dogovori i čekanje su se isplatili i dogovor je “pao”.

Dolazimo u Bugojno u kasnim popodnevnim satima kada se zlatno sunce polako sprema na počinak tamo negdje iza Kupreške visoravni i planina, a svojim zrakama tako umilno obasjava bugojansku crkvu Svetog Ante.  Upravo kada smo stizali završavala je večernja misa te nam se brzo pridružuje Lucija sa svojom djecom Ivanom i Anom.  Vedar osmijeh i blage riječi najbolji su dokaz srdačnost u ovom susretu.

Nismo mogli a da ne fotografiramo bugojansku crkvu u tako ugodnoj igri svjetlosti.

S Lucijom odlazimo do njihova stana svega par stotina metara udaljenog od crkve. Pri ulasku u zgradu dok čekamo dizalo susrećemo susjedu Vesnu, a Ivanov zagrljaj susjede pokaza nam o kakvim se susjedskim odnosima radi.

Na ulaznim vratima stana čeka nas prekrasan prizor. Paul  u naručju drži najmlađe dijete, Mariju.

Osmjeh je bio sasvim dovoljan za najbolju dobrodošlicu

Prije nego što smo ušli u neke ozbiljne razgovore četverogodišnji Ivan nam izrecitira jednu od pjesama očeva ujaka Frane Jezidžića koji je nestao krajem srpnja 1993. godine, a  zemni ostaci pokopani su tek ove godine na Svetog Josipa, 19. ožujka.

Devedesete godine s kraja 20. stoljeća na našem prostoru bile su godine rata, ratnih zala i velikih kretanja stanovništva. Nakon sukoba HVO-a i Armije BiH u Bugojnu Hrvati katolici iz Bugona su ili protjerani ili su stavljeni u logore i kućne pritvore. Neke obitelji su sigurnost potražile u drugim krajevima BiH, neke u zapadnoeuropskim zemljama, a dobar dio njih sigurnost pronalazi u Republici Hrvatskoj. Tako je i obitelj Paula Batinića sigurnost našla u Splitu gdje su smješteni u jedno izbjegličko naselje.

Izbjeglički dani su bili neobični i turobni za sve, a pogotovo za mlade koji nisu imali neke prave orijentacije.

I onda dođe vrijeme kada se ti statusi polako počinju gubiti te se morate snalaziti. Mnoge obitelji Hrvata iz BiH odlaze u treće zemlje odnosno na druge kontinente preko velikih oceana. Obitelj Batinić, otac Stipica, majka Ana, sestra Irena i sedmogodišnji brat Matej, odluči otići u Sjedinjene američke države.

O tom odlasku Paul nam je kazao: “Povodom skorog gubitka statusa izbjeglice (8 godina u Splitu), a zbog još nesigurne poratne situacije u Bugojnu na nagovor starije sestre Pauline, koja je s obitelji odselila tamo tri godine prije, ušli smo u proces za preseljenje u SAD. Kad nam je javljeno da nam je zakazan let, mlađa sestra, brat te roditelji i ja zaputili smo se u Kansas City 2000-te godine. Tad mi je bila 21 godina. 2008-e opet se selim, ovaj put samo ja, poslom u Houston, Texas.

 

Nevidljiva ruka koja sve vodi vidljivim putovima

 

Paul Batinić, Nakon srednje škole u Splitu započeo je studij na FESB-u u Splitu, a završio fakultet Elektrotehnike i računarstva u Kansas City-u. Danas radi kao inženjer software-a u Sarajevu, tj. privremeno ili već godinu dana radi od kuće (stana) u Bugojnu.

Dolazak u BiH nakon 14 godina 

Nakon 14 godina Paul odlučuje poći u Europu u posjet rodbini. Pridružuju mu se mama i brat.

“U toj “turneji” smo se našli u sjemenišnoj crkvi sv. Alojzija Gonzage jednog četvrtka na sv. misi po pobožnosti sluzi božjem Petru Barbariću u Travniku čija je grobnica unutar crkve. Tu u toj crkvi taj dan sam upoznao Luciju. Nakon mog povratka u SAD uspostavio sam kontakt s Lucijom i počeli smo razgovarati putem telefona. Nakon godinu dana sam se odlučio vratiti u Bosnu i pružiti šansu mogućnosti da naše stečeno prijateljstvo preraste u nešto još i veće. 2016-te smo se vjenčali i odlučili podizati obitelj u Bosni. Još dok sam se pripremao za preseljenje tražio sam i dobio dovoljno dobar posao koji je i omogućio tu našu odluku da ostanemo u Bosni”, Paul pripovijeda kao da ponovno proživljava te trenutke. Dok on to govori Lucija sve sa smiješkom prati kao da je to onaj prvi susret u Travniku.

Koliko ulogu je vjera imala u odluci da se vratite iz Amerike u BiH?

“Vjeri tj. Bogu samo mogu zahvaliti za život i za sva dobra primljena u životu pa tako mogu reći da Bog i sveta Katolička vjera su primarno zaslužni i za moj povratak. Naime, odrastao sam u vjeri, tj. u obitelji u kojoj je bila prisutna molitva, hodočašća i mnoge druge milosti pa tako i nakon jednog perioda duhovnog lutanja ipak sam se vratio i još jače prihvatio vjeru i život u Bogu. Smatram da sam počeo rasti u vjeri i da upravo taj rast je i omogućio da Lucija i ja vidimo nekog sebi sličnog jedno u drugom. Kad to kažem mislim na sličnost u onim najbitnijim stavovima o životu i moralnost. Primjerice, o važnosti odnosa s Bogom, molitvi a posebno obiteljskoj molitvi, svetosti i vrijednosti obitelji – i majke i oca, svetosti ljudskog života od začeća do prirodne smrti, svetosti i vrijednosti ljudske spolnosti. Naravno kod oboje je bila i morala biti prisutna želja i molitva srca da se nađe nekog sličnog na taj način i ujedno radoznalog ili otvorenog za nova i veća životna iskustva.”

Ljubav prema Luciji prije svega, ali i Bosni i Hercegovini dovela je Paula natrag. S Lucijom je sklopio kršćanski brak te su dobili za kratko vrijeme četvero djece: Ivan (najstariji i četiri godine), Ana, Luka i Marija

 

Život u Americi i u Bosni I Hercegovini

Teško je bilo voditi razgovor, a ne pitati Paula da nam napravi usporedbu života u Sjedinjenim američkim državama i Bosni i Hercegovini.

“Mnogo je  ljudi s naših prostora koji imaju iskustvo života van domovine i svačije je iskustvo drugačije, rekao bih. J. F. Kennedy je napisao knjigu ‘Nacija Imigranata’ i usudio bih se reći da je iskustvo socijalne otuđenosti možda ponajmanje prisutno upravo kod imigranata koji su SAD-u, jer u Americi je prisutna svijest o tom aspektu nacionalnog identiteta – činjenici da je većina populacije sačinjena od ljudi i potomaka ljudi koji su se doselili u potrazi za boljim životom. Temeljni principi na kojima je osnovana ta država su također osjetni. Pisci američke deklaracije o neovisnosti na samom početku spominju prirodne zakone i Boga tih zakona te nastavljaju i pišu dalje “smatramo ove istine očiglednim: da su svi ljudi stvoreni jednaki, da su obdareni od strane njihovog Tvorca određenim neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i težnja za srećom”. Sjedinjene Američke Države su zaista jedinstven eksperiment skupno utemeljen na Judeo-kršćanskim principima i moralnim vrijednostima te razumu to jest ako se pogleda malo dalje, grčkom racionalizmu pa Tomizmu (teologiji i filozofiji svetog Tome Akvinskog) i vjerojatno predstavlja vrhunac Zapadne civilizacije i filozofije. Tako sazdana, ta država zaista pruža moralnu svrhu pojedincu a i zajednici a ujedno im pruža i mogućnost to jest slobodu da djeluju i ostvaruju svoje ciljeve. Možda se danas neki od ovih principa napuštaju ili urušavaju ali mislim da još uvijek novopridošlice osjećaju polet koji ta ‘Zemlja Mogućnosti’ pruža – bilo kroz sustav školstva koji potpomaže pojedinca da dođe do znanja i diplome (što sam i sam iskusio) ili zbog razvijene tržišne ekonomije kroz poprilično lako zaposlenje (što sam također iskusio) ili zbog drugih razloga.

Bez da banaliziram sve pozitivno rečeno gore, često pa i sada kažem da svako mjesto ima svoje prednosti i nedostatke uključujući i Ameriku. Tako, i pored pluralnosti nacija, kultura i mogućnosti u SAD-u naravno da sve u svemu Bosanac kao što sam ja osjeća veću pripadnost tu u Bosni. Naravno, podrazumijeva se to da ako je osoba otišla vani u  nekom dobu života prije odrastanja da to vjerojatno nije tako. U Bosni, svi znamo da je stopa gospodarskog razvoja mala, prenatrpan je javni sektor, još uvijek su odnosi između zajednica zategnuti i mnogo tog stagnira ali na osobnoj razini pojedinca koji je prošao kroz oboje i na razini njegove svakodnevnice ipak nije lako usporediti život u Bosni naspram života na drugom mjestu. Ili barem meni nije. Lakše je steći predstavu zbivanja oko sebe, sustava u kojem živim, političke dinamike, društvene karakteristike kao što sam izrekao ranije nego steći predstavu o tome koliko je zapravo život jednog pojedinca tj. moj život drugačiji, kvalitetniji to jest što svi želimo znati, da li je ispunjeniji i sretniji s obzirom na samo mjesto u kojem živim. Poredeći svakodnevnicu, sačinjenu od odnosa s Bogom (molitva i vjera), međuljudskih odnosa (druženje) te rada i djelovanja u društvu (posao) smatram da sam u Americi rastao u vjeri, da sam stekao jako dobre prijatelje i da sam imao dobar posao pa čak i kolege na poslu što je također važno jer dobar dio dana (tko je zaposlen) provodimo na poslu i s ljudima koji nam generalno nisu najbliži (kao na primjer obitelj) a među kojima smo pozvani da djelujemo i da im budemo primjer. Ovdje u Bosni otkrivam nove prostore gdje mogu poraditi na svojoj vjeri, stičem nova kvalitetna poznanstva i, Bogu hvala, također imam dobar posao u IT sektoru koji, već je poznato u Bosni,  slovi kao stabilniji sektor.  U tom pogledu, moj život u suštini se nije mnogo ili drastično promijenio. Ali, u mom slučaju ogromne (pozitivne) druge stvari su se promijenile u istom vremenu koje bi doista također promijenile život drastično na bolje i u Americi da se to isto tamo dogodilo a to je – dobio sam suprugu i obitelj.  Zbog tog razloga, ruku na srce, ovaj bosanski hrvat je bio sretan u Americi a danas je još sretniji u svojoj Bosni i Bogu dragom hvala za to”, detaljno je Paulovo obrazloženje.

Obiteljski život u SAD-u i što možemo naučiti od Amerikanaca?

O obitelji i odnosima u SAD-u i BiH Paul je naglasio da su obiteljske veze i susjedski odnosi  bolji u BiH nego u SAD-u i spremnost rodbine da pomogne je izraženija u našem narodu (pomislimo na brojne beskućnike na ulicama američkih gradova kao dokaz za ovo).

Financijska sigurnost obitelji, naravno, je izraženija u SAD i obitelji su sklonije na dugoročnije planove i ciljeve. U Americi se kroz medije, svakodnevnicu i mogućnosti nudi mnogo toga, kako dobrog tako i lošeg, pa su vjerojatno roditelji u Americi više zabrinuti hoće li  mladi u obitelji izdržati pokušaje loših utjecaja okoline i nastaviti koristiti svoju slobodu onako kako treba to jest birajući od onog dobrog što im se nudi.

Pitali smo Paula što mi možemo naučiti od Amerikanaca, a što oni od nas?

“Svjestan da to nije lako, Amerikanci mogu od nas naučiti o zahvalnosti, radišnosti, uvidu o mogućnostima, promicanju obitelji i bliskih prijateljstava. Mi od Amerikanaca možemo naučiti o praktičnosti, dostojanstvenom ljudskom odnosu prema mušterijama i pacijentima, otvorenosti ka dijeljenju znanja, te jednom “can do”, u prijevodu, “može se uraditi” stavu kad se dobije neki upit, zahtjev ili zadatak ili naiđe na neki problem”, zaključio je Paul.

Paulova obitelj u Americi je  dobro prihvatila njegov povratak i  drago im je što je našao životnog druga po mjeri. Na jedan način, pomogla je i činjenica da je već osam godina prije toga poslom bio odselio u Texas pa preseljenje još dalje je “blaže” doživljeno. Srećom, u međuvremenu je tehnologija uznapredovala i omogućila da se mogu vidjeti redovno i uživo putem interneta.

Kako izgleda sada život u Bugojnu?

“Pa mogu reći, u usporedbi sa Sarajevom gdje smo iznajmljivali maleni stan  usred starogradske gužve, još bolji. Iako smo imali pogodnost blizine katedrale te samostana i crkve sv. Ante na Bistriku uvidjeli smo da za obitelj s malom djecom ta lokacija i nije najzahvalnija. Također, kako smo sad u Bugojnu, povezaniji smo s mojom rodbinom koja je tu i ujedno smo bliže i Lucijinoj obitelji koja živi u Docu kod Travnika”, kazao je Paul.

Majka ove obitelji i ona koja je zasigurno vratila Paula iz SAD-a je Lucija Batinić, djevojački Ledić iz Doca kod Travnika. Završila je gimnaziju u KŠC Petar Barbarić u Travniku te studij psihologije u Sarajevu. Radi kao psiholog u Oružanim Snagama BiH te ujedno, dok je na porodiljnom dopustu, volontira i završava specijalizacijsku edukaciju za psihoterapeuta Kognito-Bihevioralnog Terapeutskog (KBT) smjera.

Kao pravi staloženi psiholog saslušala je sve naše razgovore s Paulom. I kada se možda činilo i nama, a možda se učinilo i čitateljima prethodnih redaka da je Paul taj koji je “glavni” u obitelji, prevarili smo se. U ovoj obitelji nema glavnih, oni su obitelj i zajedno sve rade i odlučuju, a prije svega zajedno mole.

“Nastojimo moliti svakodnevno krunicu,  podrazumijeva se obvezan odlazak na nedjeljnu sv. misu i na zapovjedne blagdane. Nedavno smo se upoznali s još nekoliko obitelji u Bugojnu i okolici koji imaju djecu i s kojima se obično svaku drugu nedjelju nađemo i također molimo krunicu te čitamo Sveto pismo i družimo se”, kazala nam je Lucija o njihovom obiteljskom vjerničkom životu. Iz tog odgovora dalo se zaključiti da to nije tradicijska ili navika vjere, nego je to živa vjera molitve.

I cijelo vrijeme dok smo razgovarali s ovom obitelji uvijek im je u naručju bilo jedno od djece.

Na kraju smo pitali Paula što bi poručio onima koji se premišljaju o povratku u BiH?

“Ohrabrujem ovu inicijativu. Naravno, ako se može raditi nešto samostalno ili naći dovoljno dobar posao koji bi omogućio povratak i život ovdje.”