Propovjednik radosne vijesti; poniznost i iskrenost

Don Ivan Butum je na patron župe na Uzdolu 24. lipnja 2017. godine predvodio misno slavlje. Donosimo njegovu propovijed za one koji nisu imali prilike biti na Uzdolu ili čuti izravno preko radio postaje “Rama”. Don Ivan je svećenik Vrhbosanske nadbiskupije. Trenutno je župnik u župi Borovica, Vareš. Prije toga bio je župnik vikar u Prozoru. Ostao je drag i rado viđen prijatelj ne samo u Prozoru nego u cijelo općini Prozor-Rama. Pjročitajte svakako ovu propovijed!

Danas slavimo svetkovinu sv. Ivana Krstitelja, Kristova preteče, posljednjeg proroka i najvećeg među rođenima od žene. Cjelokupna priča vezana za Krstitelja od samog početka je čudesna. Prvenstveno, njegovi roditelji Zaharija i Elizabeta ga dobivaju u poodmakloj dobi. Također Zaharija ostaje bez moći govora sve dok se sin ne rodi i on mu, po anđeoskoj preporuci dadne ime Ivan, što znači, Bog se smilovao, Božji dar. Uistinu se Bog smilovao židovskom narodu jer je poslao Ivana kako bi obratio srca otaca k sinovima, nepokorne urazumio te Gospodinu priveo narod pripravan.

Razmatrajući Ivanov lik možemo jednostavno reći kako se Bog i nama smilovao. Dao nam je divan primjer u preteči Kristovom, divan uzor u vremenu kada nam zbog ljudske zlobe nedostaje sreće, mira, razumijevanja, empatije, dijaloga, dobrohotnosti. Stoga, prije svega lik Ivana Krstitelja medicinskim rječnikom rečeno, secirat ćemo kroz nekoliko Ivanovih duhovnih kvaliteta, kako bi sebe pronašli i ohrabrili u nasljedovanju Kristova nauka.

Prvotna Krstiteljeva kvaliteta bila je:

Propovjednik radosne vijesti i obraćenja. „Evo Jaganjca Božjega. Evo onoga koji oduzima grijehe svijeta.“

Zvonkim glasom, sjajnih očiju i ispružene ruke je upućivao na stvarnost koja dolazi, tj. na Isusa Krista. Šireći radosnu vijest Kristova dolaska i javnoga djelovanja suprotstavljao se farizejima i svim denominacijama onoga vremena. Nije se ustručavao prozivati ljude zbog njihova lošega života, konkretnije, života koji je protiv Boga i Božjih zapovijedi. U svome zanosu i krotkosti Krstitelj farizeje, licemjere naziva „Leglom gujinjim“. Silan propovjednik bez dlake na jeziku. Strašno ovo biva pročitati, a kamoli nekom reći.

No zamislite današnju situaciju, da neki svećenik, biskup ili netko iz kleričkoga staleža kaže nekoj grupaciji da je Leglo gujinje. Kako bi se mi proveli? Ne baš ugodno, jer bi bili napadnuti svim silama ako bi to izrekli jer nije naše miješati se u određene stvari. Pratre nije tvoje govorit o životu, moralu, etici, ćudorednosti, međuljudskim odnosima. Nije tvoje pozivati na obraćenje, mir, razumijevanje, dijalog. Tvoje je pratre da šutiš i mutiš, gradiš kao bauhaus i ništa više. E pa nije. U poslanju svećenika jeste proglašavati radosnu vijest i pozivati na obraćenje detektirajući probleme društva poput sv. Ivana K.

Krstitelj kada je korio je iz ljubavi, želeći kod svojih suvremenika probuditi želju za obraćenjem, vraćanjem na pravi put Božji koji vodi u Raj. Čak je i kralja Heroda kritizirao zbog života sa ženom svoga brata, tj svojom nevjestom. Zanimljivo je u ovom slučaju kako ga je Herod volio slušati, pomalo ga se bojao, ali je u njemu primijetio istinskoga poklonika istine i pravičnosti.

Danas nama pitanje, koliko nas ovdje ima hrabrosti govoriti o Isusu Kristu te o svemu što nas Krist poziva činiti u našim životima. Sve teme se premeću među naša četiri zida, od serija, politike, sporta, susjeda, prijatelja, neprijatelja. No, koliko je Krist prisutan u našim ustima, našim riječima. Vjerujem kako rijetko govorimo o Njemu, naviještamo ga i spominjemo njegova djela drugima kao što je to činio Ivan Krstitelj. Zaboravljamo, što nam je na usnama to bi nam trebalo biti i u srcu. Često puta sam u Rami mogao čuti pravdanje kako nije vjernički posao govoriti o Kristu i njegovim velebnim djelima a kršteni smo u njegovo ime. Kršteni nismo u ime nekakvog sultana veličanstvenog, niti kakvog političara, niti kakve farme, niti kakvoj Big brothera, niti kakvog Dinama ili Hajduka, nego, kršteni smo u Ime Isusa Krista, o kojem trebamo govoriti svima i napajati životnu snagu na Njemu, poput svetaca Katoličke Crkve koji su živjeli Kristov nauk i pozivali sve na obraćenje. Zato nas Krstitelj poziva: „Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze… Sve što je krivo neka se ispravi i svaka će duša vidjeti spasenje Božje!“

po uzoru na Krstitelja trebamo biti Iskreni. Poznata je činjenica kako je Krstitelj bio omilio kralju Herodu zbog svoga propovijedanja i hrabrosti reći svakom što ga sljeduje. Kritizirao je i kralja zbog bluda njegova sa Herodijadom, ženom njegova brata. Thomas Jefferson, treći predsjednik SAD -a kazuje „Iskrenost je prvo poglavlje u knjizi Mudrosti.“ Da se razumijemo, ne želim vas pozivati na bunt i srdžbu, no, postavljam nam pitanje, jeli naše društvo postalo licemjerno zbog neiskrenosti. Družina sjedi, svi jedni drugima dragi, lijepi, fini, dok jedni drugima ne okrenu leđa, pa tek tada nastaje smrtna provalija trača, klevete, izmišljanja i pravih, potajnih ljudskih stavova. Katolik je postao glumac. Katolik je postao glumac kukavica koji drugom ne želi reći manu ili mu pak pomoći ako je skrenuo sa puta. Parola „Ne tiče me se“ zavladala je našim srcima i životima. Ne tiče me se što netko propada, gubi svoj životni smisao. Nemojmo biti licemjeri gdje ćemo osuđivati ili pozivati na osuđivanje drugoga dok smo mi sami krivi za ono za što osuđuje drugoga. Koliko često mi sami držimo pridike drugima, poučavamo ih mnogo čemu a i sami ne činimo što govorimo. Jedno mislimo, drugo govorimo, treće činimo, i jasno, nedosljedni smo svoje vjere i poziva. Vidite, iskrenost zahtijeva dosljednost života.

Ponašajući se licemjerno, razmišljamo kako smo druge izvarali, učinili ih naivnima i sebe predstavili u boljem svjetlu. Pa zar je bitno kako će me okolina doživjeti i vrednovati? Zar nije bitno da sam Bogu dobar, da me on prihvaća kakav jesam? Ako te Bog prihvati bez glumatanja i licemjerja, zasigurno će te i ostali prihvatiti onakav kakav jesi. U protivnom, potvrđuje se misao W. Sheaksperea kako je cijeli svijet pozornica na kojoj svi glume. Krist i Krstitelj nas pozivaju biti iskreni, originalni, na strani istine, bez maski i nepotrebnoga teatra. Riječima Richarda Bacha „Jedina tvoja obveza u bilo kojem životu jest da ostaneš vjeran samom sebi.“ A što si ti? Ti si tvoja vjera, tvoja obitelj, tvoja savjest, to nikada ne treba izdati. Braćo i sestre, budimo iskreni jedni drugima. Ne trebamo druge prokazivati javno, nego brata ili sestru posavjetovati nasamo, jer mudrost i savjet darovi su Duha svetoga, stoga ih trebamo koristiti.

Pojava Ivana Krstitelja poziva nas biti poniznima. Krstiteljeve riječi jasno kazuju : „Ja trebam da se umanjujem, a On da raste“, i „za mnom evo dolazi Onaj komu ja nisam dostojan odriješiti obuće na nogama.’«

Susret Ivana Krstitelja sa Kristom objelodanio je njegovu poniznost koja je potvrđena riječima kako nije dostojan odriješiti mu remenja na obući, te konstatacijom, „Ja trebam da se umanjujem, a On da raste“. Kako potresne riječi koje uvelike ne pripadaju niti odgovaraju našem vremenu egoizma, oholosti, zavisti, ljubomore, umišljenosti, mrzovoljnosti. Takvo nam je stanje jer smo sebi Bogovi. Krhak čovjek, s manama, tjeskobama i raznovrsnim promašajima postao je Bog 20 i 21 stoljeća. Običan smrtnik došao je na prijestolje koje pripada Svemogućem, Vječnom i jedinom Bogu. Takvo ponašanje nas dovodi u životne dubioze, zato je neophodno Boga staviti u svom životu na prvo mjesto kako se životne niti ne bi ispreplele ili kojim slučajem popucale. Mogao je Krstitelj preuzeti ulogu Mesije olako, jer su ga drugi smatrali mesijom. Mogao je bit njihov vođa, ali lažni vođa. Lako bi mu pošlo za rukom izmanipulirati masu, jer su već vjerovali da je novi Ilija. No on to nije htio, nije se htio igrati Boga, zato za njega možemo i čuti da nema većeg rođenog od žene. Nikakve nezaslužene privilegije nije htio sebi priskrbiti. Neka se Krist uvećava a ja neka se umanjujem. Jasno, kako se Krist uvećavao, uvećao se i Ivan Krstitelj u svojoj svetosti, krotkosti, poniznosti i dosljednosti. Koliki danas od nas vole biti bogovima, vole dobivati ne zaslužene aplauze, vole da ih se smatra mesijama. Mnogi od nas su obični demagozi puni oholosti i sebeljublja. Zato nam biva ovako kako jest, gdje smo se moralno srozali bivajući, glumeći Bogove ili pak stvaramo „pripitomljenoga Boga“ po našim mjerilima, gdje nas oholost dovodi do materijalnosti, relativiziranja svega pri čemu isključujemo svetost iz ljudskih života, gdje nam obitelji propadaju jer se čovjeka svodi na jednodimenzionalnost, što čovjek nikako ne može biti, jer čovjek je tjelesno i duhovno biće. Krist nas poziva kroz evanđelja na poniznost kazujući: „Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom.“

“Pročulo se po cijelom Rimu kako neka časna sestra živi sveto i pobožno te po cijele dane moli i vrši pokoru; htjeli su je već za života častiti kao sveticu, a narod je svakodnevno hrlio k njoj. Papa je htio provjeriti radi li se tu o pravom svetom životu ili o nečemu drugome, pa je zamolio o. Nerija da ode posjetiti tu sestru i onda mu kaže svoje mišljenje. Filip je požurio do samostana u kojem je ta sestra živjela. Budući da je maločas padala kiša, ulice Rima bile su pune lokava, i Filip je svojim cipelama ugazio u gotovo svaku od njih.

Kada je došao do samostana, zamolio je sestru vrataricu da mu pozove „sveticu”, no vratarica je odgovorila da je sestra u kapelici u dubokoj molitvi te ju ne smije ometati. No, Filip je bio veoma uporan pa su pozvali dotičnu sestru iz kapele rekavši joj da ju Filip Neri hitno treba. Kada je sestra došla, pitajući se što je tako hitno, Filip joj je odgovorio da ima prljave cipele i da je došao da mu ih ona očisti. Na to je dotična sestra planula; strašno se naljutila na o. Filipa jer ju je zbog tog bezveznog razloga pozvao iz kapelice u kojoj se nalazila u ekstazi. Filip je tako zaključio da je daleko od svetosti, jer joj nedostaje najbitnija stvar: PONIZNOST.”

Koliko danas mi braćo i sestre žudimo biti ponizni, ili pak koliko razumijemo taj pojam. Miješamo li ga sa poniženjem koje je vrijeđanje nekoga drugoga, dovođenje brata ili sestru u nezavidan položaj. Poniznost je osobina onoga koji je pokoran, poslušan, skrušen pred Bogom i svima. Riječima Konfucija možemo ustvrditi „Poniznost je čvrsti temelj svih vrlina“. Vrhunsko promišljanje o poniznosti zapisuje Majka Terezija : „”Poniznost je: govoriti što manje o sebi, Ne miješati se u tuđe poslove, Paziti da ne budemo znatiželjni, Prihvaćati radosno protivljenja i ispravke, Prelaziti preko tuđih pogrešaka, Prihvaćati zanemarenost, zaborav i mržnju, Ne tražiti da budemo posebno ljubljeni i prihvaćeni, Odgovarati uljudno i kad smo izazvani, Ne gaziti nikada ničije dostojanstvo,
Ne raspravljati ni onda kad imamo pravo, Birati uvijek ono što je teže.” (kako bi drugima bilo lakše). Na sve ovo smo braćo i sestre pozvani kako bi bili dio kraljevstva nebeskoga, dio izabranoga društva. Želimo li ove preporuke prihvatiti u svoj život i obratiti se, kako nas današnji svetac i naš Gospodin pozivaju svakodnevno?

Čovjekov život nadasve je opterećen raznoraznim problemima, no to nije razlog da su nam polet i žar za govorom o Isusu Kristu bude nebitna stvar, da nam vrednota iskrenosti pliva u blatu i da nam poniznost bude gadljiva i ne prihvatljiva.

Na koncu, mala zanimljivost koja kazuje kako je i židovski povjesničar Josip Flavije oko g. 90. dao o Ivanu Krstitelju divno svjedočanstvo: “Herod je, naime, dao pogubiti toga Ivana, zvanoga Krstitelj, jer je bio dobar čovjek i židove poticao na nastojanje oko kreposti, zapovijedajući im da se među sobom vladaju pravedno, a prema Bogu pobožno i tako se očiste.” Na ovo smo svi pozvani, i ne zaboravimo da ćemo odgovarati pred milosrdnim Bogom koji je nadasve i Pravedan, „on je onaj pred kojim se ispit polaže, njegov je život ispit i to ne samo za onaj naraštaj nego za cijeli svijet i za sva vremena.“ S. Kierkegaard. Dragi narode Rame, kako ćemo ti i ja položiti taj ispit, želimo li se okuražiti, baciti nepotrebne terete sa leđa, poniziti oholost i odazvati na ovaj poziv, srca iskrena i hrabro navješćujući i svjedočeći radosnu vijest.