Prozo-Rama: Ekipe volontera se brzo organiziraju, a osjećaj zajedništva daje krila

Ponekad obeshrabri doza nepovjerenja koju stariji pokazuju prema mladima. A pokazuju je dok ne dođe “5 do 12”, kada mladi svojim volonterskim angažmanom i te kako dokažu kako se možemo osloniti na njih. Jedan od njih je i volonter, mladi novinar i fotograf Mladen Topić iz Prozora-Rame…

Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Također, Mladen je od ove godine i sudionik projekta Škola volonterizma, kojeg Nadbiskupijski centar za pastoral mladih Ivan Pavao II., od studenog 2017. realizira s Medijskim centrom Vrhbosanske nadbiskupije. Tako je ovaj mladi novinar, u veljači, sudjelovao na dvodnevnom susretu budućih edukatora Škole volonterizma te osim što je naučio nešto novo, također je i svoje znanje podijelio s ostalim sudionicima.

^{Mladen je protiv vatrene stihije išao i fotoaparatom i oruđem}

On nam je tako ovom prigodom progovorio o požarima u općini Prozor-Rama, na čijem je obuzdavanju, ali i informiranju o istim, djelovao s još brojnim mladima koji su se u ovo uključili vođeni isključivo volonterskim duhom…

Zahvaćen gotovo cijeli teritorij
Posljednjih dana na području nekoliko općina u BiH bjesne požari. Jedna od tih općina je i Prozor-Rama koja se aktivno s vatrenom stihijom bori još od 5. travnja, kada su, kako kaže naš sugovornik, imali prvu akciju Dobrovoljnog vatrogasnog društva Rama, pa sve do 14. travnja, kada su zapravo imali prvi dan odmora, jer je napokon pala prva kiša, a u višim predjelima i snijeg.

“Cijeli teritorij Prozora-Rame je zapravo bio jedno ogromno požarište i trenutno bi bilo lakše nabrojati mjesta gdje nije bilo borbe s vatrenom stihijom. Vrlo zabrinjavajuća situacija bila je u mjestu Gornji Lug, gdje je vatra ugrozila kuće i druge objekte. Posebna pažnja posvetila se i požaru na Makljenu, na samom prevoju između Bosne i Hercegovine”, objasnio je Mladen.

Kroz ovo razdoblje gorjelo je u Donjoj Rami (Klek, Gračanica, Skrabonos, Parcani, Trišnjik, Ustirama, Kućani), Makljen, Draševo, Varvara, između Prozora i Dobroše, između Kuta, Šćipa i Vratne gore, Došćici, Ljubuncima, Blacu.

Naznačio je kako je o razmjerima teško precizno govoriti, te kako je jasno da je riječ o nepreglednim površinama šuma, livada, posjeda, voćnjaka…

Zanimao nas je i možebitni uzrok ove vatrene katastrofe, na što je Mladen kazao kako je vrijeme čišćenja posjeda i mnogi se odlučuju nisko raslinje, trnje i suhu travu “očistiti” upravo vatrom. “Problem nastaje kada osobe nakon paljenja jednostavno odu i okrenu leđa vatri, vjerojatno misleći kako će se priroda sama pobrinuti za uspješno gašenje. Nažalost, događa se da zbog takvog nemara i bezobzirnosti, drugi ljudi stotinama metara udaljeni od početka požara, vode danonoćnu borbu s vatrenom stihijom i jednostavno to ne zaslužuju. Također, u ovoj seriji požara uočene su i neke sumnjive stvari, stoga je na terenu bio i federalni istražitelj. Kod većine požara pristup vatri na vrlo strmom terenu je bio gotovo nemoguć. Poseban problem bi pravila izgorena debla i panjevi, koji bi se tijekom noći otkotrljali i naglo proširili požar, što je bilo vrlo frustrirajuće za vatrogasce i volontere koji bi cijeli dan posvetili gašenju požara, da bi ujutro shvatili kako je čitav posao bio uzaludan. Neki požari bi se pojavljivali na vrlo nelogičnim lokacijama, pa se sumnjalo i na podmetanje”, objasnio je.

Volonterska akcija s dozom opasnosti
Budući da je i sam na nekoliko načina sudjelovao u borbi s plamenom, zanimalo nas je i njegovo iskustvo te viđenje cijele situacije. “Osobno sam u gašenju sudjelovao tri dana. Prvi dan sam fotoaparatom pratio ekipu volontera koja je s vatrogascima gasila požar podno naselja Kućani. Osjetio sam potrebu da se akcija dokumentira, jer sam mislio kako su to ti ljudi zaista zaslužili, a posebno jer je među njima bilo dosta mladih. Kad se vatra proširila iznad mjesta u kojem živim, fotoaparat sam spremio u torbu i zamijenio ga bilo kakvim oruđem. Nakon drugog dana gašenja, iznemoglosti i nekoliko ozljeda, idući dan nisam sudjelovao u akciji. Ekipa je pak i taj dan odradila lavovski posao. Dan nakon toga dočekali smo kišu i odahnuli”, ispričao je Mladen. Dodao je kako ga je na akciju nagnalo više stvari. “Prije svega, osjećaj da se mjestima približava vatrena stihija koja ugrožava ne samo moje, nego i druga mjesta. A u takvu borbu se ne ide sam, što je više ljudi akcije će biti učinkovitije i bolje. Zatim, veliki sam ljubitelj prirode. Žao mi je promatrati hektare i hektare šume koja nestaje, razmišljajući o divljači koja je ugrožena, o posjedima i voćnjacima koji bi mogli izgorjeti, kao i stare kamene kuće u kojima su se rodili naši stari, a obično su bile na brdima koja okružuju današnja naselja. Nakon nekoliko poziva i dogovora, ekipe volontera se vrlo brzo organiziraju, a osjećaj zajedništva daje krila, kao i to da radimo nešto što je za opće dobro, a sve to nudi osobni rast i zadovoljstvo samim sobom i ljudima koji te u nedaći okružuju. Dakle, ovo je kao i bilo koja druga volonterska akcija, samo s jednom većom dozom adrenalina i opasnosti”, dočarao nam je naš sugovornik.

Mladi žele “u vatru”

Naglasio je kako ga je posebno oduševilo što je pomoć koju su (i) mladi pružili bila “apsolutno volonterska”. “Bili su vrlo odlučni sudjelovati u akcijama gašenja. Neki od njih imaju i manje od 18 godina, što je starijima svakako predstavljalo dodatnu brigu, ali bilo je potrebno što više vrijednih ruku. Iako se pokušavalo dodijeliti im lakše zadatke, kao što su donošenje pitke vode do vatrogasaca i starijih volontera u srcu požara ili organiziranje skupova nakon akcije, donošenje hrane i pića, svi su složno rekli kako žele u pravu akciju, u vatru. Na terenu su redovno pokazivali svoju tjelesnu i psihičku spremnost. Hodali bi kilometrima po strmom terenu i nosili naprtnjače teške gotovo 25 kilograma”, istaknuo je Mladen oduševljeno.

Kazao je kako su svojom upornošću i izdržljivošću mnogo doprinosili akcijama gašenja i pokazali se snažnijima od nekih starijih. “Kao da su poručivali kako su tu, ovdje i sada, da jesu mladi, ali kako žele raditi, pomoći i da su spremni i zaista su bili. Nošeni adrenalinom i osjećajem zajedništva, kojim čine nešto za opće dobro, kao da su se željeli dokazati, sebi i starijima, ali također i poručiti kako bi mogli sudjelovati i kada nije riječ samo o kriznim situacijama. Obzirom da sam iz Donje Rame, mogu reći kako je u akciji gašenja kod Trišćana sudjelovalo 10 mladih, od kojih je bila i jedna djevojčica, a koja je, osim što je gasila požar, uspjela jedan dan i dokumentirati gašenje. Na ogromnom požarištu oko Ustirame sudjelovalo je 13 mladih, gotovo tjedan dana”, ponosno je podijelio s nama mladi Ramac.

Vatrogasci nisu bili sami
Posvijestio je i kako DVD Rama, zbog nažalost serije požara nije moglo samo sudjelovati u gašenju, te su vatrogasci i dva vatrogasna vozila, neprestano bili na terenu, putujući iz mjesta u mjesto. Prioritet se dakako bile lokacije u kojima su domovi bili neposredno ugroženi. Ali, kako nam je kazao, u svakom mjestu se osim vatrogasaca formirala i skupina volontera, ponekad njih i 70. Kako vatrogasna vozila često nisu imala pristup, priključili su se i dobri poznavatelji terena, a to su lovci iz lovačkih društava te Uprava za šumarstvo, a Elektrodistribucija Rama je na požarištima popravljala električne mreže. “Općini Prozor-Rama su u kriznim situacijama pomogle i Oružane snage Bosne i Hercegovine, slanjem helikoptera, koji je srećom imao lagan i brz pristup Ramskom i Jablaničkom jezeru, od kud je uzimao vodu. Mnogo bi učinkovitiji bili air traktori najavljeni iz Crne Gore, koji su se nakon gašenja u Konjicu vratili doma. Prozor-Ramu su ovaj put zaobišli, prema riječima Civilnog stožera Hercegovačko-neretvanske županije, zbog neorganiziranosti vlasti na višim razinama”, spomenuo je Mladen i ovu nažalost, neiznenađujuću “sitnicu”.

Mladost i iskustvo objediniti
Na kraju smo se s Topićem dotaknuli i njegova viđenja mladih, shvaćanja njih i davanja im prostora u BiH. “O toj bi se temi moglo jako puno govoriti. Očito je kako dolazi do problema u komunikaciji između mladih i starijih. Zaista, kada se mladi u kriznim situacijama pokažu kao zbilja zreli, spremni i odlučni, reklo bi se da ih se prije toga ne shvaća ozbiljno, jer ih se iz nekih svakodnevnih događanja i akcija izostavlja. Sudjelovanje u ovakvim akcijama je zaista dokaz da su njihove godine često samo broj, iza kojeg stoje već odavno formirane osobe. Međutim, ono što bi mladi trebali prihvatiti je, da se stvari ponekad ne mogu odvijati onako kako su oni zamislili ili kako bi željeli. Ponekad žele biti posve samostalni u nečemu, žele nešto napraviti previše brzo, na brzinu, sada i ovdje, a možda bi trebali više slušati iskusnije i starije i zajedno napraviti čudesne stvari i akcije, kao što je upravo i gašenje vatre u prekrasnoj prirodi koja nas okružuje. Iako sam se brinuo kada bi mladi krenuli na požarište, shvatio sam da im zapravo takvo nešto i treba, da osjete kako im je dano povjerenje, da su bitna karika u lancu te kako mogu briljirati, pa i pogriješiti – nebitno, sve je to dio njihova osobnog rasta”, poručio je Mladen Topić.