PROZOR NEĆE PASTI, A NEĆE NI RAMA
Čović, Bevanda, Miličevićka, ekipa koja je uništila “Soko”, “Aluminij”…bez brze i obimne financijske injekcije “hrvatskim prostorima” nemaju što tražiti na lokalnim izborima…
Zato je primjer Prozor-Rame, kao nove, hajde da kažemo paradigme, ma koliko se činila marginalna i lišena većeg potencijala za “eksponencijalno širenje”, dragocjena za demokratsko provjetravanje ustajalog nacionalističkog brloga. Ne samo kada se govori o Hrvatima, i nikako na štetu isključivo Čovićevog “Soko-larskog” HDZ-a BiH. Na lokalnim izborima se ne glasa za svjetonazore, za i protiv Komšića, ili Dodika, građani će na njima biti u prilici kazniti one koji su odgovorni za njihova mala, lokalna, komunalna sranja. A to su, bez izuzetka, “naši šupci”…
Piše: SENAD AVDIĆ
Odbijanje načelnika Prozor-Rame Joze Ivančevića da, po cijenu hapšenja, ne dozvoli građanima ove općine da idu u karantenu u Mostar što je od njih zahtijevao nadležni Županijski štab Civilne zaštite, nije prvi, ali jeste (uslijed okolnosti prouzročenih izvanrednim stanjem zbog pandemije koronavirusa) najodlučniji, pa i najprovokativniji politički potez kojim vlast ove hercegovačke općine iskazuju nespremnost da se povinuju monopolističkom statusu Hrvatske demokratske zajednice unutar “hrvatskog narodnog korpusa”.
A takvih je poteza, koji su predstavljali prst u oko “hrvatskom jedinstvu “, u posljednje više od tri godine, otkako je dokinuta vlast HDZ BiH u ovoj hercegovačkoj općini, vlast predvođena načelnikom Ivančevićem, povukla priličan broj.
“Po cijenu osobnog privođenja nisam spreman kupiti sugrađane i slati ih u neku mostarsku karantenu gdje bi se još mogli i zaraziti”, poručio je Ivančević.
KOLENDA, GROBAR…
Ovom je prethodilo više medijskih priloga (usprkos neviđenoj kampanji opresije i opstrukcija vlasti u Hercegovini usmjerenoj protiv slobode informiranja) koji su otkrili, blago kazano, problematične uvjete života ljudi u predviđenoj karanteni smještenoj u privatnom objektu u mostarskom naselju Ortiješ. Rečeni privatni objekt koji je odlukom vlasti pretvoren u karantenu je, saznajemo iz medija, u vlasništvu obitelji Kolenda. Najpoznatiji njen član, glava obitelji, Davor Kolenda, višedesetljetni je istaknuti član Hrvatske demokratske zajednice, najprije u središnjoj Bosni, kasnije u Hercegovini. Kolendu je šira javnost upoznala tijekom suđenja Ratku Mladiću u Haagu, kada je, kao čelni čovjek HDZ-a i Hrvatskog vijeća obrane Travnika svjedočio o ratnom sukobu s tzv. Armijom RBiH, te egzodusu Hrvata, njih 7-8 tisuća iz Travnika uz pomoć vojske Republike Srpske, što je odobrio general Mladić.
Kolenda je, dok se “čiča” Ratko zadovoljno češkao i smješkao, svjedočio da je 800 pripadnika HVO-a, tijekom sukoba izbjeglih na Vlašić, Vojska RS odvojila od žena i najprije odvela u logor na Manjaču, pa ih nakon nekoliko dana razmijenila i prebacila na područje Vareša. Haško tužiteljstvo je tijekom svjedočenja Davora Kolende predočilo, pored ostalih dokaza, i dokument koji svjedoči da je Jadranko Prlić, predsjednik Vlade “Herceg Bosne” isporučio Ratku Mladiću i njegovim civilnim šefovima i sadašnjim sustanarima u Scheveningenu “sitni oblik pažnje” za uslugu koju su učinili prilikom velikog transporta travničkih Hrvata: milijun i pol maraka je koštala ta humanitarna usluga”! Zašto je ovo bitno?
Zato što je Davor Kolenda upečatljiv i živ simbol nemilosrdnog, bezdušnog poigravanja čelnika ratne “Herceg Bosne” sudbinama desetina tisuća Hrvata iz središnje Bosne i živi dokaz surovosti etničkog prekomponiranja i preseljenja naroda kao konačnog cilja rata protiv Bosne i Hercegovine. Hrvati iz Travnika, a koji mjesec kasnije i iz Vareša, dvije općine u kojim ih je branila vojska predvođena Kolendom, nestali su, manje-više kao etničko-kulturna činjenica i raspršeni su, ako se nisu domogli Hrvatske, ili neke normalne, zapadne zemlje, po obodima hercegovačkih gradova i gradića, imenovanim po planerima i egzekutorima politike “humanog preseljenja”, Gojku Šušku, Mati Bobanu, prije svih.
(Daleko od toga da je ovakav scenarij bio mrzak bošnjačkim liderima na lokalnoj, srednjobosanskoj, odnosno sarajevskoj adresi: nedugo nakon Mladićeve dispečerske pomoći travničkim Hrvatima u napuštanju svojeg prirodnog socijalnog i nacionalnog staništa održan je srpsko-bošnjački samit s istom agendom. Upravo na Vlašiću su tih mjeseci predstavnici nekoliko većinski bošnjačkih općina dogovorili s vlastima Republike Srpske više nego dobrovoljno preseljenje Srba preostalih u Zenici i drugim sredinama, u zamjenu za preživjele i ne protjerane Bošnjake iz Krajine). Dodajmo i da Kolenda, ratni lider Hrvata iz Travnika, u svojoj biografiji ima i “stavku” da je 2015. osuđen na pola godine zatvora pred Sudom BiH zbog, kako je presuđeno, “davanja dara i drugih oblika koristi”. Dakle, riječ je o tipskom, skoro idealnom kadru kojem gospodari pandemijske krize u Hercegovini povjeravaju živote ljudi u karantenskim uvjetima, kao što su mu povjerili sudbinu travničkih Hrvata i prvoj godini unaprijed izgubljenog rata.
REPUBLIKA PROZOR-RAMA
No, vratimo se neposlušnom načelniku Prozor-Rame Jozi Ivančeviću i njegovom neposluhu prema naredbama Kriznog stožera Županije u kojoj je HDZ BiH već desetljećima neprikosnoven i o čijim se odlukama ne raspravlja, nego se bespogovorno provode. Na općinskim izborima prije nepune četiri godine Hrvatska demokratska zajednica 1990. prekinula je dugogodišnji monopol i nedodirljivost HDZ-a BiH. Iako je riječ o nevelikoj općini sa svega 20-ak tisuća stanovnika, Dragan Čović i njegova družina su ovaj poraz doživjeli i interpretirali kao prvorazrednu, neodgovornu izdaju hrvatskih nacionalnih interesa i podrivanje jedinstva hrvatskog naroda. S mnogo manje ogorčenja i otpora je unutar HDZ-a BiH dočekan izbor Ivančevića za načelnika Prozor-Rame (uzgred, općine u kojoj je izbio prvi sukob HVO-a i Armije RBiH tijekom rata, koji je rezultirao masovnim progonom Bošnjaka, paljevinama vjerskih i drugih objekata) nego što je, primjerice, unutar bošnjačke političke kaste doživljen izbor ratnog zločinca Fikreta Abdića za novog-starog gospodara Velike Kladuše.
Politički i stranački pluralizam, demokratiziranje unutar Hrvata u BiH su odavno prokazani i stigmatizirani kao nepotrebni, a opasan luksuz koji sebi ne smiju dopustiti sve dok se kao najmalobrojniji narod ne izbore za svoju tradicionalno ugroženu jednakopravnost. “Najprije ustavno-pravna jednakopravnost, pa onda pluralizam i demokracija “, mantra je oko koje je Čovićev HDZ BiH okupio Hrvatski narodni sabor, svojevrsni Socijalistički savez hrvatskog radnog naroda, promotor pluralizma nacionalnih interesa bez višestranačja, ili alternative. Pasivizirajući Božu Ljubića, osiguravajući mu dugogodišnju sinekuru u Hrvatskom Saboru (nakon što je prethodno pokupio ozbiljne pare iz crnih fondova Ive Sanadera da bi osujetio dominaciju Dragana Čovića među Hrvatima BiH) lider HDZ-a je sveo konkurentsku “Devedesetku” na lokalnu strančicu, endemsku biljku koja se primila i održavala na životu tek na obalama Ramskog jezera i donekle u Livanjskom polju.
Međutim da i takav, dakle lokaliziran i obezglavljen, HDZ 1990 nije neškodljiv, i da je prijetnja “jedinstvu” ako ništa onda kao loš primjer koji bi mogao ohrabriti nove separatizme i rastakanje nacionalnih prioriteta, svjedoči kooptiranje njegovog predsjednika Ilije Cvitanovića, rođenog u Prozor/Rami, predsjednika HDZ1990 u rukovodstvo HNS-a u ljeto 2018., neposredno uoči općih izbora. Malo je poznato, ako je uopće, što je prethodilo Cvitanovićevom bacanju koplja u trnje i ulasku u sastav HNS-a. Njega su tih ljetnih mjeseci, dok se zahuktavala predizborna kampanja, kidnapirali stranački (HDZ-ovi) pretorijanci i zatočili ga u kuću na osami u jednoj hercegovačkoj općini. Prijateljsko uvjeravanje, praćeno pedagoškim batinanjem i zlostavljanjem širokog nasilničkog spektra, okončano je nakon što je, upoznat s ovim vandalizmom, u improvizirani pritvor provalio jedan bivši, ražalovani hrvatski i federalni obavještajac, vičan borilačkim vještinama, podijelio žestok degenek Cvitanovićevim otmičarima, a njega izmrcvarenog vratio na slobodu. No, uvjeravanje, prijetnje i ucjene HDZ-ovih siledžija nisu bili uzaludni, Ilija Cvitanović je nedugo zatim pristupio krovnom, svehrvatskom HNS-u. Ispričao se, dakle, Čoviću i društvu što su ga tukli i mučili.
DRAGANE, NE NAGINJI U PROZOR
Na posljednjim općim izborima za hrvatskog člana Predsjedništva BiH u Prozor/Rami Dragan Čović je tijesno pobijedio Dianu Zeleniku, kandidatkinju “Devedesetke”, dok istovremeno njegova stranka nije uspjela ozbiljnije poboljšati rezultat kojeg je imala dvije godine ranije na lokalnim izborima. To je moglo ukazivati na dvije činjenice: da uspjeh HDZ 1990 u Prozor/Rami za HDZ BiH nije prolazni, jednokratni politički fenomen, kako se pokazalo da je bio eksces na izborima 2006. godine kada je ta stranka, kao ozbiljna alternativa Čovićevom HDZ BiH, trijumfirala među hrvatskim biračima. I drugo, da su građani ove hercegovačke općine zadovoljni načinom na koji njome upravlja načelnik Ivančević i koalicija okupljena oko “Devedesetke”.
Jedan europski diplomata u Bosni i Hercegovini je početkom godine, mjesec-dva pred izbijanje pandemije koronavirusa, prenoseći uvjerenje šire međunarodne zajednice, kazao ovom novinaru kako ne vidi način na koji bi se Dragan Čović i HDZ BiH mogli spasiti od poraza na općinskim izborima zakazanim za jesen ove godine. Bilo je to u vrijeme kada je svakom bilo jasno da od olako obećanog spašavanja “Aluminija” nema ništa, da su najavljivani strani investitori najobičnija izmišljotina, kada su stotine radnika na ulicama Mostara u Draganu Čoviću vidjeli glavnog krivca za svoju i propast poduzeća priređujući mu neviđen i nečuven verbalni linč na ulicama “njegovog” parčeta Mostara. “Nije samo ‘Aluminij’ upropašten, tu je i ‘Vitezit’ u središnjoj Bosni, treba proći kroz federalni dio Posavine, Orašje, Odžak, ili Hercegbosansku županiju… pa vidjeti u kakvom stanju tamo žive Hrvati”, kazao je ovaj diplomata.
Upravljanje aktualnom krizom prouzročenom pandemijom koronavirusa, dakle proces koji je isključivo lokalne, županijsko-općinske nadležnosti i u kojem se ne možeš izvlačiti na više instance vlasti, “čupati na “političko Sarajevo” i disfunkcionalnu centralnu vlast, razotkrilo je gnjilu laž HDZ-ove brige za “nacionalne interese”. Partitokratska mreža od vrha do dna, javašluk, klijentelizam, nestručnost, voluntarizam, nepotističko-jaransko upravljanje javnim dobrima, rezultirao je gotovo potpunim raspadom sustava javnog zdravstva u sredinama “pod kontrolom HDZ-a”, nesrazmjerno velikim brojem oboljelih i, na žalost, mrtvih. Javno zdravstvo doživjelo je bezmalo istu sudbinu kao i prije njega javna i državna poduzeća, njegovo urušavanje plaćeno je zdravljem i životima građana. Nema tu nikakvog iznenađenja: od iste ekipe, personalno gotovo neizmijenjene bezmalo tri desetljeća, koja je kriminal i pustošenje javnih dobara, uz nestanak tisuća javnih mjesta, apsolvirala u nekadašnjem regionalnom privrednom gigantu “Sokolu”, a ovjerila “masterclassom” na još jednom oglednom dobru, “Aluminiju”, nikakve, osim poražavajućih rezultata nije moguće očekivati u javnom zdravstvu, kao niti u jednom drugom poslu od općeg interesa.
Kormilo HDZ BiH je u prvim godinama ovog milenija preuzeo “tehnomenadžerski” gremij koji se iz prethodno opustošenog i opljačkanog “Sokola” prelio u stranku: Dragan Čović, Mila Gadžić, Branko Kolobarić, Jelka Miličević, Anto Vidačak, Vjekoslav Bevanda…Na ruku im je išlo što praktički nisu imali nikakvu unutarstranačku konkurenciju, niti prepreku, nakon što je jedan dio HDZ-ovih ratnih i poratnih senatora završio u Haagu, a drugi dio se sklonio u Hrvatsku u strahu od Haaga.
Dragan Čović, koji za svoj kriminal u “Sokolu”, a ni za kasnija djela koja je počinio kao ministar financija u zloćudnoj federalnoj Vladi Edhema Bičakčića nije kažnjen, posljednjih godina je u paničnoj “potrazi za zlatom”, javnim novcima, proračunskim ili nekim drugim, kojim bi koliko-toliko zakrpao rupe koje prijeteći zjape iz svakog teritorijalno-gospodarskog kutka u kojem je godinama na djelu njegov autokratski model vladanja. Operativno tom akcijom “zlatne groznice” rukovode njegove stare i provjerene snage i kolege iz rahmetli “Sokola”, federalna ministrica financija Jelka Milićević (svojedobno, kao i Čović, kazneno prijavljivana zbog krivog prikazivanja vrijednosti dijelova “Sokola” tijekom njegove privatizacijske pljačke), te vječiti državni ministar financija Vjekoslav Bevanda, također izdanak “Sokolove” kadrovske baze.
Prije nekoliko nedjelja zbog pritiska javnosti, ali i jedne frakcije unutar Stranke demokratske akcije, propao je skandalozni pokušaj neselektivnog prosipanja preko 20 milijuna maraka iz federalnog proračuna od čega bi najviše ušićarile općine i sredine (još) uvijek lojalne Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Malo je vjerojatno da je Fadil Novalić na to pristao bez išareta stranačkog šefa i jedine osobe na svijetu koja do njega, njegove stručnosti, pameti i morala drži – Bakira Izetbegovića. Također, ni odricanje vlasništva u Aluminiju od strane Vlade Federacije u korist neke tašna-mašna rusko-izraelske firme, nije moglo biti obavljeno bez suglasnosti muža “prve u Bošnjakinja”, Izetbegovića.
Potom je uslijedila 330 milijuna eura teška kreditna ponuda Međunarodnog monetarnog fonda koja je ozarila lica i rasplamsala maštu čelnih ljudi Hrvatske demokratske zajednice. Prvi “nepokolebljivi” prijedlog Vjekoslava Bevande je bio da se stotine milijuna maraka koje budu raspoređene Federaciji BiH, budu u cjelini, promptno, razdijeljene županijama. Potom je Dragan Čović nevoljko pristao na “kompromis” da se samo polovina sredstava isporuči županijama, a da drugi dio pripadne institucijama Federacije BiH. No, svjedoci smo, ovih dana, državni ministar Bevanda, čuvar hrvatske lisnice u hrvatskom džepu, ponovo neopozivo zahtijeva da novac koji iz kredita MMF-a preuzmu županije bude servisiran s federalne razine. Bošnjački ministri u državnoj Vladi to odbijaju prihvatiti i poručuju: neka svako vraća novce koje će dobiti i potrošiti.
ČIJA LISNICA U HRVATSKOM DŽEPU?
Kako će se ovaj nesporazum okončati, teško je predvidjeti. Ni prije izvanrednih mjera i razornih ekonomsko-socijalnih posljedica koje je ta pošast donijela, financijske i ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini nisu bile sjajne. Federacija BiH je u mnogo boljem stanju od Republike Srpske, a u Federaciji općine i županije s hrvatskom većinom u kojima je HDZ BiH na vlasti u mnogo težem položaju od onih drugih. Premda su, prema svim realnim parametrima, svi zajedno i pojedinačno jad i čemer.
Financijska injekcija MMF-a “HDZ-ovim županijama” (kao i SDA-ovim u nešto manjoj, ili slabije vidljivoj mjeri) izravna je slamka spasa političkoj strukturi koja je isključivi krivac za postojeće, teško katastrofalno stanje u njima.
Bez ozbiljne financijske intervencije i ekonomske konsolidacije u “njenim” općinama, koje su i demografski opustošene i “ispumpane”, HDZ BiH na općinskim izborima (ma kada se održali) vjerojatno čeka pakao. Jedino što im ide u prilog i što ne bi moglo promijeniti lošu beskonačnost Čoviću i drugarima jeste da su proteklih godina učinili sve što se moglo učiniti da unište, ekskomuniciraju, sotoniziraju, ili pak prigrle i udave, bilo kakvu opoziciju, alternativu, mogućnost drugačijeg artikuliranja hrvatskih interesa u Bosni i Hercegovini.
Zato je primjer Prozor-Rame, kao nove, hajde da kažemo paradigme, ma koliko se činila marginalna i lišena većeg potencijala za “eksponencijalno širenje”, dragocjena za demokratsko provjetravanje ustajalog nacionalističkog brloga. Ne samo kada se govori o Hrvatima, i nikako na štetu isključivo Čovićevog “Soko-larskog” HDZ-a BiH. Na lokalnim izborima se ne glasa za svjetonazore, za i protiv Komšića, ili Dodika, građani će na njima biti u prilici kazniti one koji su odgovorni za njihova mala, lokalna, komunalna sranja. A to su, bez izuzetka, “naši šupci”…
