PUTOPIS: FALEMINDERIT fra Alex, brate naš po sv. Franji!
Nakon prethodno objavljenog intervjua s autoricom Zdenkom Nikolić, donosimo Vam nagrađeni putopis o franjevcima i Albaniji:
FALEMINDERIT* fra Alex**, brate naš po sv. Franji!
Krenuli smo na put u nepoznato, put na kojem nismo imali nekih prevelikih očekivanja, put do odredišta koje će ostati urezano duboko u sjećanje. Danas, kada razmišljam o tome, shvatih da je to Božja providnost i Božja nakana da upoznamo braću franjevce u dalekoj i napaćenoj Albaniji. Moram biti iskrena i priznati da sam zamišljala Albaniju „tamo“ nekom bezveznom zemljom do koje nitko osobito ni ne brine i nikomu nije ni važna. Kako je lijepo otkriće da si totalno u krivu.
Granični prijelaz Crna Gora – Albanija, u moru automobila i graničnih policajaca, na albanskoj strani spazih franjevački habit. Čovjek u habitu mašući daje znak da nas čeka. Mislim da ne treba posebno opisivati osjećaj kad te netko čeka u nepoznatoj zemlji. Nakon prelaska u Albaniju, naš vjerni vozač Ante spušta stakla kombija i dva crna oka se pojaviše pred nama. Osmjeh od uha do uha i: „Dobra večer, pa di ste vi do sad?“ I kreće upoznavanje na granici. Gledamo se uzajamno i pogledom se pitamo, tko je ovaj čovjek? Zar postoji netko takav? Netko koga prvi put vidiš u životu, a odmah stekneš dojam kao da ga znaš sto godina…
Prvo odredište je restoran u kojem poznaju fra Alexa. On pritom objašnjava odakle dolazimo, a mi se pravimo važni. Iznenadili smo se da na spomen Prozor-Rama i Bosna i Hercegovina ljudi reagiraju pitanjem: „Međugorje?“
Fra Alex nam je pričao o povijesti dolaska franjevaca na ova područja, o životu vjernika pod komunističkom vladavinom Envera Hoxhe, o razdvojenosti obitelji zatvaranjem Albanije od cijeloga svijeta, o sakrivanju iza spuštenih i navučenih platna, da ne bi netko otkrio da se u kući moli Onomu koji je alfa i omega, početak i svršetak.
I gle slučajnosti, crkva u kojoj djeluje naš domaćin fra Alex nosi ime sv.Franje, baš kao i župa iz koje mi dolazimo. Slučajnost? Ne bih rekla. Crkva u središtu Skadra kao neka dama stoji i daje do znanja da je tu, da je živa i da je stamena. Imaš osjećaj da si tu već bio ili u snovima ili priviđenjima.
Upoznajemo se sa ostalom braćom franjevcima i domaćicama koje se brinu za samostan. Zastadoh i upitah samu sebe: „Ljudi moji, je li moguće da postoji ovako nešto?“ Fra Ilija Kovačević koji djeluje u župi, svojom rekla bih, savršenom mirnoćom, odaje čovjeka s neprocjenjivim životnim iskustvom. Za objedom u samostanu sam po prvi put doživjela neobičnu tišinu iz koje izlazi tisuću riječi.
Ono što je na mene kao priprostog čovjeka ostavilo dojam je poniznost, jednostavnost, sjaj u oku i ljubav u srcu. Ni trunke onoga što bi mi ljudi nazvali nedostatkom ili pak manom.
Fra Alex nam je tada pokazao ljepšu stranu grada. Prilikom obilaska vidjeli smo da su mladi kao i svugdje, lijepi i veseli, ali pomalo me iznenadilo kako ti mladi s radošću susreću fra Alexa, pozdravljaju ga, veselo pričaju. Što je bolje od toga nego biti s mladima i uz mlade?!
Primjećujem na maloj udaljenosti katoličku crkvu, pravoslavnu crkvu i džamiju. To je živi dokaz da iako ne jedni s drugima, moguće je živjeti jedni uz druge, ta ovo je zajednička planeta na kojoj živimo, nemamo drugu.
Fra Alex nas je upoznao i s ružnijom stranom albanske povijesti. One, ako nisi bio na strani komunizma i ako si se samo usudio razmišljati drugačije, proglašen si neprijateljem. I kako već totalitarni sustavi djeluju: zatvori, mučenja, ubijanja bez pravednog suđenja i pravice.
Kao i u našoj domovini, tako su i u Albaniji fratri bili sinonim za poštenje, iskrenost, netko na koga se možeš osloniti, kad je lako, a osobito kad je teško. Zato su uz ostale ljude svih nacionalnosti i fratri pogotovo bili na meti komunističkog terora. Dok je fra Alex pripovijedao o strašnim sudbinama fratara, časnih sestara, hodža, pravoslavnih sveštenika, učenih ljudi ili pak malih ljudi, primijetila samo nešto što me se dojmilo. Nije bilo gorčine niti želje za osvetom ni mržnje.
Bila je želja da te sudbine ne budu zaboravljene. Bilo je ono najteže, a i ujedno najuzvišenije – oprost. Jer bez njega nema naprijed, već samo kretanje u krug u kojem se na kraju možemo izgubiti. Tad sam postala svjesna kako je moja vjera površna i neizgrađena. Svojom jednostavnošću i skromnošću nam je fra Alex pokazao život franjevca brata onakav kakav bi trebao biti. Pade mi na um citat sv. Franje: „Ja lutam presretan ovom divnom zemljom. Il’ kiša pada il’ sunce sja, ja uvijek sam dobre volje, uvijek radosno pjevam, u mom srcu tuga neće naći stan.“
Voljela bih opet otići u tu divnu, napaćenu i izmučenu zemlju. Oprosti zemljo Albanijo što sam imala pogrešnu predodžbu o tebi!
MIRUPAFSHIM FRA ALEX!
MIRUPAFSHIM SHKODER!
MIRUPAFSHIM ALBANIJA!***
*Hvala.
**Fra Aleksandër Tanushi, franjevac Bosne Srebrene, gvardijan u Skadru.
***Doviđenja, fra Alex!
Doviđenja, Skadar!
Doviđenja, Albanijo!
