PUTOPIS: Na svojim smo stopalima oživjeli drevnu prošlost našeg kraja i naših ljudi

Svaki hod ima svoj početak i svoj kraj. Od početka do ishodišta, duže ili kraće, traje ta dinamika hoda. Bilo unutarnjeg, bilo vanjskog. A ne bi trebalo da ostane čovjek isti kad svoj hod završi. I da prekinem umovanje i ukratko kažem što imam o tome reći… Smrt je naš konačan cilj hodanja, barem onog  vanjskog. A onaj unutarnji, vjerujem, ipak seže dalje. Što do tada učinimo sa svojim bićem, učinili smo.

Piše: Aleks K.

Unutarnje boli nosimo u vjeri

Dragi hodočasniče, prije nego svakom drugom čitatelju obraćam se najprije tebi. Ti znaš kako je hodati i hodom častiti. Išli smo u Sinj na čast Materi Božjoj. Nećeš dugo zaboraviti svoje korake, žuljeve, bolove, kišu, znoj… Pogotovo ako ti je bilo prvi put, kao meni. A tek unutarnje boli i stvarnosti koje je svatko od nas nosio u nadi i vjeri. Eto, ti ćeš onda znati i kako je unatoč svemu bilo doći na naš cilj i što te je prožimalo pred slikom naše Gospe.

Biti gdje sam trebao biti

Prvoga dana, kada sad razmišljam o onim sivim oblacima što su mirisali na kišu, na koje i nismo baš navikli u ljetne dane, prvo čega se sjetim jest sivi i hladni sjever Europe, gdje me je život bio odnio. Neće biti neistina kada kažem da sam i tamo čeznuo za našim rodnim krajem, našom Ramom i da sam već od tamo sanjario o našem putu u Sinj. Sazrela je u tu zoru ta moja želja. Ne znam kako si se ti osjećao dragi suputniče, ali toga jutra ja sam za sebe vjerovao da sam na pravome mjestu u pravo vrijeme, točno tamo gdje sam trebao biti. Na svojim sam stopalima i ja oživljavao drevnu prošlost našeg kraja i naših ljudi. Nema nijednog hodočasnika kao što je ramski, koji se može i ima pravo tako iznutra oćutiti kada krene u Sinj o Velikoj Gospojini. Zato, neće biti zgorega da ponovimo tko i kada je odredio ishodište ovog našeg puta.

U potrazi za mirnijim životom

Bio je jedan rat, kao i mnogi prije i poslije njega, kojeg su ljudi našeg podneblja na svojim plećima osjetili i usred toga rata godine 1687. dogodio je egzodus, iseljenje, odlazak. Bjesnio je rat između tadašnjih Mletaka i Turaka, a naši fratri doniješe tešku odluku poći s pukom svojim na kršćanku stranu odseliti u neki mirniji život doživiti. Čitava Bosna Srebrena kraj toga stoljeća dočekala je u takvom i sličnom ozračju, odlascima, zbjegovima. I ako te zanima više o tome, rado ću ti o tome pričati, ali to ionako već znaš, a možemo o tome još i onako usput, kad stignemo.

Samostan u plamenu

Kad je fra Pavao Vučković, gvardijan ramski, onoga svoga sumornog jutra krenuo u zbjeg od turske sile i nevire vodeći narod i uzevši sa sobom sliku Majke od Milosti, kakav ga je osjećaj prožimao? Pogotovo gledajući plamen koji je gutao ramski manastir. I svi oni što su napuštali, mnogi zauvijek, svoj dom i ognjište…

Nismo svjesni, niti možemo biti, dragi suputniče, da smo svakim svojim korakom oživljavali tu davnu prošlost i dizali je iz tame zaborava. Ostvarivali smo uživo, na svojoj koži, doticaj nas i naše duboke prošlosti. Ni ne znamo za to, ali jesmo, vraćali smo život sami sebi, svom narodu i svojim ljudima samo tako što smo obnavljali onaj duboki doticaj između nas i prošlosti naroda kojem pripadamo.

Neka, znam…čini se to tako dubokim i mističnim, pa i nespojivim s onom našom stvarnošću toga jutra. Jesam li uzeo rezervne patike, ponio dovoljno vode, a gdje sam stavio magnezij i ostale tablete protiv bolova, hoće li udarit kiša danas…

Osvježih po stoti put aplikaciju na mobitelu koja pokazuje oblake i kišne kapi

Nema veze bolan! Nasikiralo je nas i puno većih briga od toga, zato smo i pošli na zavit, pa smo makar po tome bliži tim svojim davnim suputnicima. No, ne treba nam puno mudrovanja ni oko toga. Koliko nas je otišlo i gdje nas sve nema po cijelom svijetu i danas, pogubljeni i izgubljeni na sve četiri strane. E, i o tome su moje misli mislile na dalekom Sjeveru i domišljale povratak u znaku Njezinome. A iscjeljujuća moć One koja je njih onda, a sada nas pratila po putu, i njezina Sina se zasigurno pobrinula da i te neznane duboke veze prošlosti, a tako i sadašnjosti i budućnosti, budu po našem hodu ozdravljane.

Prvi dan našega hoda vidjeli smo, ako nismo to i ranije primijetili, da ono što se autom prođe časkom od Rumboka do Izlaza iznad Varvare i nije baš časak. A već tu ima i laganog uspona… Na koji se trećeg dana hoda ne bismo žalili, ali prvog dana uspavane noge su primijetile i taj uspon prema zapadnim i krajnjim stranama našeg zavičaja. A Ramsko jezero, još u buđenju kao i čitava kotlina, pa kad je i poluprazno, zaustavlja i hod i dah te naređuje prvi odmor.

Do trećeg odmora već smo tamo negdje oko Zvirnjače zasjeli svi skupa kod dobrog čovjeka koji nam je otvorio svoja vrata i pružio miris kave koju skuhaše naše drage hodočasnice. I prijeđosmo tu granice našeg zavičaja. One formalne. Da nije table na kojoj to piše ne bismo ni znali. Jer stopljeni s krajolikom i vizurom prostora u našem hodu, sav taj prostor i sva vizura se čine, a to tako i jest, našima. Preko Paklina ravan put, a oko puta i u krškoj zaravni izbija kameni krš. Kad si suvozač, a i vozač, pa proletiš Paklinama do Duvna i nauživaš se tog posebnog ambijenta, jedva čekaš opet. A kad hodaš, to opet je sada tu i opet tu, pa opet tu. Potraje to opet, ali duša svejedno uživa i upija tu ljepotu. Onaj naš odmor, zavaljen u presušenu travu pokraj puta ostat će u dobrom sjećanju.

Trenuci zajedničkog odmora i objeda ostaju nešto posebno urezano u hodočasničko iskustvo

Posebne su te niti zajedništva koje povežu i do tada potpune strance. Ima još nešto zanimljivo u toj logici svetog hodanja. Baš preko Paklina se dobro vidi kako se kolona hodočasnika razvuče. Ne na dvije, nego i na tri, pa i na četiri, pet pa i više manjih grupica. A nije tajna da smo iz Rame krenuli u dvije grupe. Međutim, u našem hodu smo se toliko puta svi skupa ponovno spojili pa razdvojili da bi u konačnome svome cilju ipak zajedno ustrajali te na njega, više-manje, zajedno stigli. I ti trenuci ponovnog susreta su nešto posebno.

Kada se svi negdje u putu susretnemo, jedni druge sustignemo, odnosno pričekamo. Prvoga dana našeg hoda dogodilo se to u Galečiću kod Šuice.

Malo selo, velikog srca

Za većinu nas Galečić je otvorio svoja vrata i srca te nas primio na topli konak. Pita zeljanica, kava, ljuta loza, ljudska toplina bili su okrjepa za dušu i tijelo i novi polet za jutarnji rani polazak. Penjući se od Galečića prema cesti što povezuje Šujicu i Livno dočekali smo izlazak sunca. Sa svoga istoka sunce nas je “uhvatilo” u usponu na zapadnim stranama Galečića. Podsjetilo nas je na kraj odakle smo pošli jer za njim smo se okrenuli i njegovu ljepotu gledali. Koliko ovakvih izlazaka sunca čovjek propusti u životu! Sve zbog stila i načina našeg suvremenog življenja. Naša jutra kada sunce bude već u usponu po horizontu jesu lijepa, ali izlazak prvih zraka sunca na licu jest ozdravljujući i ljekovit.

Drugi dan našeg hoda, psihološki gledano, izgledao je i bio je najteži. Promijenili smo nekoliko ambijenata. Prvi je bio uspon prema Borovoj Glavi. Jedan čisti, planinski i krški ambijent. Velika čistina i priroda uz hod po usponima, zaravnima uz zaobilaženja kamenih vrtača. Drugi ambijent je onaj gradski, livanjski. Vjerujem da se dobro sjećaš i da nećeš zaboraviti, hodočasniče suputniče, kako nas je tamo oprala i namočila kiša. Gledali su nas Livnjaci i suosjećali, raspitivali se odakle smo i najavljivali svoje hodočašće večeras.

“Samo preko Kamešnice i u Sinju smo, a vi se tribate pomučit“, odavali su nam počast. A nama je taj dan valjalo podno Kamešnice do Prologa i to je bio taj treći ambijent u hodu uz cestu od Livna do Prologa, nogu teških i kišom namočenih.

Susreti 

Silazeći u Livno osvojila nas je dobrota onih dvoje staraca što nas sve primiše u svoju bašču i pružiše nam okrjepu. A za mene je silazak u Livno bio poseban po jednom susretu. Ako slučajnosti postoje, onda neka to bude slučajnost. A ako ne postoje… Umoran i unesen u naše hodanje nisam niti stigao doživjeti taj iznenadni susret s njom. Ali u danima preda mnom pojavljivao mi se taj susret pred očima kao nešto posebno…

Nije li lice te djevojke u svojoj blagosti i samozatajnosti zapravo podsjećalo na lice Majke kojoj sam pošao? Ne znam. No znam da je onu duboku čežnju koju svatko od nas u sebi nosi, a to je čežnja za dubokom i pravom bliskošću, trebalo nositi pred lice Majke u Sinj.

Toga dana se ljepota livanjskih ljudi ogledala na svakom koraku. Kad smo izašli iz Livna u svom restoranu su nas mokre i umorne primili dobri i plemeniti ljudi, a u Prologu pod samom Kamešnicom svoj dom je svima nama koji smo iz Rame krenuli otvorila jedna jedina stanovnica, nahranila nas, pružila dom i topli ležaj. O plemenitosti i dobroti tog čina milosrđa znamo svi, jer svake godine njezina je kuća nezaobilazna stanica ramskih hodočasnika.

Svaki je korak bio molitva

Jutarnji uspon na Vaganj i Kamešnicu započeo je čitanjem Svetoga Pisma. Prolomila se u nama snažno ona riječ: „Nitko se od vas do krvi ne oduprije grijehu.“ Kako znakovito! Iako je naše hodanje i u tom hodu svaki korak zapravo molitva, a mnogi od nas i prokrvariše i zajaukaše od bolova u kostima i mišićima, znamo sada kada je hodočašće odavno prošlo da je zla sklonost, i sklonost na grijeh, ipak ostala živjeti u nama. Ali nismo “džaba krečili”! Ne daj Bože da to mislim. Ta znamo svi u svojoj dubini da nam se ljubav, vjera i nada u našem hodanju uračunala u onostranost. I svaki naš korak, naša stopa, jest pridružena stopalu One koja Zmiji satire glavu. To načelo ostaje živjeti u nama iako otrov grijeha i dalje nagriza naše biće.

Nebeski akvarel ponad planina prizivao cilju, vječnosti, Sinju

Uspon od Prologa preko Vagnja ne mislim posebno opisivati. Planinska staza i noćno hodanje. Upaljenih svjetilki gledamo ispred sebe i penjemo se polako jedni iza drugih. Naša staza ispresijecala je vijugavu asfaltiranu cestu te nas do zore dovela negdje do točke kad se više nismo morali penjati nego smo počeli lagano hodati. Noć u planini je posebna. I sumrak. Zatim suton. Bogatstvo jezika i izraza kojim se opisuju sva ova stanja u prirodi najbolje govore o ovim stvarnostima u rađanju novog dana. A opet bi ja nešto rekao o jutarnjem suncu i bojama praskozorja. Kako je to jutro bilo prilično oblačno, pomalo i maglovito, nismo baš ni mogli zagledati se prema istoku.

Zato je zapadna strana horizonta ostala bistra. A iznad tamo nekih drugih planina s onu stranu Cetinskog polja reflektiralo se ono što na istoku nismo vidjeli. Niz toplih boja kao akvarel poredao se vodoravno uzduž planinskog vrha. Kao da nas je prizivao i dozivao k sebi, k cilju, prema vječnosti. A u tom smjeru i jest bio naš Sinj.

Duša se ispunjavala mirom i smislom

Nakon zajedničkog jutarnjeg objeda put nam presjekoše i s nama se pomiješaše divlji konji. Tko je se odvažio mogao im se slobodno približiti. Ta životinja je i u divljini tako plemenita i stasita, odiše čudnovatim dostojanstvom. Još kad se onako pojaviše u krdu i među nama, ispuniše oni svojom pojavom taj ionako lijep prizor nečim dodatno smislenim. A uskoro se pred strmim obroncima Kamešnice pojavilo jutarnjim suncem obasjano Cetinsko polje. Vijuga po njemu Cetina, skoro pa nestvarna ili kao u nekoj bajci izmišljena čarolija da zavede junaka i odvrati ga od plemenita pothvata.

„Oj Cetino rode daj mi malo vode!“, u duši samo od sebe zaječi. Ne znam to riječima opisati, ali spuštajući se s Kamešnice prema Cetinskom polju duša mi se ispunila nekim posebnim mirom, smislom. Onim osjećajem kojeg sam već spomenuo, da sam tu sada na svojim nogama ja, ja! Te da baš ovdje i sada tu trebam biti i nigdje drugo na svijetu.

Dobivene bitke po zagovoru Majke

Rodila se tu i odluka da idem i dogodine, kad god mognem i dok mognem. Ne mogu se ovdje ne sjetiti naše priče iz povijesti i prvih Ramljaka koji naseliše ovu Cetinu. Je li i njima duša jecala od ljepote ili pak od jada i tuge za zavičajem? Tko to zna… znamo samo da je gvardijan u Sinju sebe još dugo zvao gvardijanom ramskim.

Pred Njenim likom svatko od nas tih, miran i ponizan

A znamo i to da je taj naš narod upravo u tom Cetinskom polju i u tom Sinju 1715. stao na megdan s nevirom i uz Majčin zagovor bitku dobio! Da, njoj smo se spuštali u Sinj. Gospi ramskoj, Majci od milosti, pobjednicom nad Turcima, čudotvornoj Gospi Sinjskoj. I njoj u čast trči se nadaleko poznata alka i pripovijeda o junaštvu i plemenitosti, viteške priče iz davnine.

Sve to, dragi moj hodočasniče, ionako ima veze s nama, a sada kad si odhodao sveti hod, ima još više. Nisi zapustio sebe i svoje duhovno naslijeđe, pomogao si mu da živi. Ulazak u Sinj za svakog hodočasnika je bio poseban na njegov način, a ulazak u crkvu i dolazak pred Njezin blagi lik je bio tako svet i dirljiv. Tih, miran i ponizan. Da nam takav bude svaki dolazak na naš cilj! I na onaj konačni iz prvih redaka ovog teksta.