fbpx
Rama pod Osmanskom (turskom) vlašću

Rama pod Osmanskom (turskom) vlašću

Turci su osvojili Ramu kad i ostalu Bosnu. Prozorska tvrđava se vjerojatno predala na temelju pisma koje su osvajači iznudili od posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića prije nego što su ga ubili u Jajcu. Međutim, ugarska i hercegovačka vojska otele su Prozor i Ramu od Turaka neposredno nakon pada i držali su ih jedno vrijeme.

Rama je ponovno pala pod Turke 1482. godine kad i ostali susjedni kra­jevi. Potpala je najprije pod livanjski, a onda pod kliški sandžak, a kad je Klis oslobođen, Rama je postala dio bosanskog sandžaka. U bosanskom vila­jetu postojao je jedan mulaluk i to sarajevski. Dijelio se na nahije: vi­soč­ku, fojničku, konjičku (Neretva) i prozorsku. Tako je u Prozoru sjedio naib sarajevskog mule.[1]Ima nekih turskih dokumenata koji govore o Rami i ramskim ljudima. Prozor je za vrijeme Bajazida II. (1481.-1512.) progl­ašen kasabom i u njemu je, kao i u ostalim kasabama, na sultanovu za­povi­jed podignuta džamija o državnom trošku. Kasnije je nekoliko puta obnav­lja­na, jer je drvena građa od koje se uglavnom gradilo brzo propadala.

 

Kršćani su u muslimanskoj državi od samog nastanka te države imali položaj zimija, podanika koji posjeduju svete knjige i koje muslimanska država štiti za razliku od politeista. Kao što je Muhamed na početku sklopio ugovor s kršćanima koji su priznali njegovu vlast i dao im ograničenu slobodu i imovinsku sigurnost, tako se događalo i u zemljama koje su muslimani osvojili u nizu svojih osvajačkih pohoda.

Osim Muhamedova primjera, položaj zimija diktirao je tzv. Omarov ugovor koji ima ove bitne odredbe: kršćani i židovi ne mogu podizati vjerske zgrade, niti ih popravljati, ne smiju primati uhode, ali moraju pri­miti strance u goste najmanje tri dana; muslimane moraju poštivati i ustati kad se oni pojave, ne smiju nositi istu odjeću kao oni, posebno ne smiju no­siti oružje ni jahati osedlana konja, ne smiju javno nositi križ, ne smiju glas­no zvoniti niti glasno pjevati. Posebno ne smiju priječiti svojima da pos­ta­nu muslimani. Otpad od islama kažnjavan je smrću. Djeca iz mješovi­tih brakova morala su se odgajati u muslimanskoj vjeri. Ovo je bio okvir prema kojem je postupala turska država i u našim krajevima s malim modifikacijama.

U ovom okviru treba promatrati i dvije Ahdname koje je osvajač Mehmed II. dao srebreničkim (1462.), a onda i fojničkim franjevcima (1463.). U Ahdnami se jamči franjevcima život, imovina i sloboda kretanja u muslimanskoj državi, a preko franjevaca ista se prava jamče i kršćanskom podaničkom narodu.[2]

Turska država[3] kao teokratska feudalna vojnička država ravnala se prema šerijatu, vjersko građanskom zakoniku, kanunnamama, zbirkama državnih zakona koje je proglasio sultan, a u njih spadaju posebno fermani (dekreti) i hatišerifi (motu proprio) pojedinih sultana, te prema običaju (adet) i vladarovoj volji (urf). Podanici su dijeljeni na askere i raju, tj. carske namještenike i običan svijet koji obrađuje zemlju i plaća porez. Kršćani su spadali u klasu raje što je na početku bilo zajedničko i kršćanima i muslimanima, a kasnije se primjenjivalo samo na kršćane. Porezi su bili raznoliki i teški. K tome je narod morao raditi na cestama, mostovima, pomagati vojsci u transportu, popravljanju tvrđava i drugim radovima koji su bili potrebni.[4]

Najteži porez koji je zadesio osvojene krajeve pod Turcima, bio je danak u krvi, okrutna ustanova odvođenja dječaka i djevojčica koja se ponavljala svakih pet godina. Tako su naša odnarođena djeca prevođena na islam. Djevojke su spremane u harem, a dječaci odgajani za elitnu tursku vojsku – janjičare. U ovoj su nesreći i neki ramski dječaci ipak dobili mogućnost visokih položaja u turskoj vojsci ili na sultanovu dvoru kao npr. Alipaša iz Varvarekoji je bio katoličko dijete.[5] Rodio se u Varvari, istakao se kao turski vojskovođa u ratovima po Ugarskoj i Hrvatskoj, postao sandžakom u Bali te vršio službu beglerbega Anatolije i Rumelije. Nakon upravljanja Anatolijom došao je 1644. godine za upravitelja Bosne, odakle je 1646. premješten na Cipar, a 1648. godine u Sivas. Stradao je kao žrtva urote. Zamjerio se, naime, nekoj dvorskoj gospođi u Sivasu i, kad sultanu Ibrahimu nije poslao Selšir pašinu ženu, lijepu Perihanu, izgubio je položaj i povukao se izvan grada. Sultan je naredio Mehmed paši Čupriliću i Husein paši od Amasije da ga živa ili mrtva dotjeraju u Carigrad. U sukobu su oba potučena i zarobljena. Nakon toga veliki vezir je naredio Selšir ­paši, kojemu je Alipaša Varvari mnogo dobra učinio, da ga smakne i glavu mu pošalje u Carigrad.[6] Bosnom je upravljao 1649. godine još jedan ramljak – Mehmed paša Defterdarović Prozorlija.[7] U selu Dugama postojala je tradicija o dvojici braće Alipaši i Džaferbegu koji su se zvali Malkoči. Alipaša je pravio džamiju u Sarajevu, koja se danas zove Alipašina, ali i džamiju u svom selu. Dio sarajevskog polja bio je Alipašin posjed pa se tako kasnije i prozvalo jedno sarajevsko naselje.[8]

I u Rami je bilo prijelaza na islam i ljudi su takvi smatrani najprije poturicama, a onda Turcima. Kako napisa M. Filipović “muslimani su gospodareće, a katolici potčinjeno stanovništvo”.[9] Varvarani i Kopčićani, uglavnom muslimani, bili su filurdžije – od poreza su plaćali samo filur (dukat), zimi su obilježavali put od izvora Rame do Klapavice prema Kupresu i vodili karavane.

Bez sumnje, neke su muslimanske obitelji znale svoje podrijetlo i tvrdile su da potječu od katolika. Iako se najpoznatiji muslimanski rod Kopčića diči svojim albanskim podrijetlom, ne smije se smetnuti s uma da je postojala hrvatska plemićka obitelj Kopčić i da je u Orebiću prije rata postojala kršćanska obitelj Kopčića koja tvrdi da su im preci doselili iz Rame.[10] Kopčićki Avdići potječu iz Plane (Bileća), a starinom su crnogorski Krivokapići. Neke od njih prilikom istraživanja M. Filipovića nisu znale ili nisu htjele reći odakle potječu. Mnoge ramske muslimanske obitelji pozivaju se na Kopčiće kao svoje pretke. O Kopčićima lijepo piše makarski biskup Nikola Bijanković u svom izvješću papi 1710. godine. On tvrdi da su ga na pastoralnom pohodu muslimani vrlo lijepo primili, vodili ga da moli nad bolesnicima i djecom i nastavlja:

“Ovo su više od ostalih pokazala četvorica braće Kopčića kojima izgle­da nedostaje samo krštenje da budu najbolji kršćani. Ne samo da iskazuju svakovrsnu ljubav prema pravoslavnim udovicama i ostalim siromasima pa i na turskim sudovima, uistinu i kršćane strance, koliko god ih onamo dođe, pa i same apostolske vizitatore, rado primaju u goste.”[11]

Za Islamoviće u Prozoru neki tvrde da potječu od katolika Glavano­vića, odnosno Marića iz Gmića, dok bi Jašarevići potjecali od podborskih katolika. Iz Podbora od Sičaja bili bi Bećirspahići. Za muslimansku obitelj Ćavo iz Škrobućana tvrdi se da im je predak bio pravoslavac s Kupresa koji je bio u najmu kod obitelji Kukrica, pa kad mu ovi nisu mogli platiti, podijelili su s njime imanje i on je prešao na islam. Zanimljivo je da na Gorici postoji muslimanska obitelj Čiče dok su na Zvirnjači Čiče katolici. I za Kovačeviće s Kranjčića tvrde da su im preci bili katolici, dok se za Here govori da potječu od doseljenika pravoslavca. Marići s Kleka potječu od katolika Marića iz Donje Vasti. Kurići na Slatini su također nekoć bili katolici, kao i Velići koji potječu od katolika s Rakitna jer se jedan njihov ogranak zvao Kordići. Muslimani Tašići na Sovićima prezivaju se i Živkovići, dok se za Šehiće tvrdi da su po ženskoj lozi od katolika Cvitkovića. Zanimljivo je i prezime muslimanske obitelji Radoši, dok se za Čiliće tvrdi da potječu od katolika Ripića. Za muslimane Rizviće u Doljanima može se reći da potječu od katolika Dumančića iz Rakitna jer im je predak bio u najmu kod Tasovaca, pa kad je prešao na islam dobio je ime Rizvan. Djeca su mu se još 1880. godine zvala Dumančići, ali unuci se po djedu zovu Rizvići. Možda nešto govore i muslimanska prezimena Milanović ili Radoš, također u Doljanima. I Osmići iz Gornjih Višnjana potječu od katolika Antunovića. Svijest o podrijetlu sve više blijedi, ali je ipak značajno da se ona dugo čuvala.

Fusnote:

[1]  Usp. Avdo Sućeska, Ajani, Sarajevo 1965., str. 104.

[2]  Usp. S. Džaja, Duhovni, politički i društveni kontekst pisca M. Divkovića, u: Jukić, br. 12, Sarajevo 1982., str. 111.

[3]  Kada se ovdje, kao i u drugim knjigama o turskoj državi na našem prostoru, govori i piše o Turcima kao nositeljima i izvršiteljima raznih vrsta nasilja i zločina nad kršćanima, time se ne smije pripisivati kolektivna krivica turskom narodu, nego pojedincima i vlasti, odgovornima za ta nasilja i zločine. (Op. ur.).

[4]  Usp. S. Džaja, Katolici u Bosni i zapadnoj Hercegovini na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, Zagreb 1971., str. 19.-23.

[5]  Usp. Marija Đukanović, Rimovana autobiografija Varvari Ali­‑paše, Beograd 1971., str. 7.-8., 24., 77.

[6]  Usp. Znameniti i zaslužni Hrvati, Zagreb 1925., str. 6.-7.

[7]  Usp. S. Bašagić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, Sarajevo, str. 71.

[8]  Usp. M. Filipović, nav. dj., str. 117.

[9]  Isto, str. 27.

[10]Usp. Isto, str. 49.

[11]B. Pandžić, Izvještaji makarske biskupije u Vatikanskom arhivu, u: Nova et vetera, Sarajevo 1980., str. 162.

 

Fra Lubo Lucić, “Rama kroz stoljeća”

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar