Rama u Romi – TREĆI DIO

Nakon početnih poteškoća vezanih za prilagođavanje u sasvim novoj sredini, djevojke su otpočinjale  samostalno živjeti, stvarajući uzajamni lanac međusobnog pomaganja, često osiguravajući posao i novopristizalim.

Iz Rima piše: Ljiljana Džalto

Snalaženje u Rimu

S obzirom da se posao uglavnom odnosio na brigu o djeci ili starijim ljudima, radni tjedni su se smjenjivali u kontaktu isključivo s domaćinima. Rane devedesete i epoha prije interneta, dopuštale su rijetke telefonske pozive, i inače razrijeđeni kontakt s obitelji ili novonastaloj maloj hrvatskoj rimskoj zajednici.

Ovo je naveliko pridonijelo jako brzom svladavanju jezika, kao i općoj brzoj integraciji u nuovu sredinu. Nekoliko je osoba, sljedeći savjete časnih, upisalo i fakultete.

Izbor je većinom padao na jedno od Papinskih sveučilišta, prije svega zbog lakših uvjeta za upis u odnosu na  državne, jer je u tim godinama bio dovoljan položen ispit iz talijanskog jezika i garantno pismo jedne od vjerskih ustanova.

U ovom slučaju, većinom se obraćalo Papinskom zavodu sv. Jeronim, a rektor zavoda, u to vijeme današnji  biskup Ratko Perić se brinuo i o prevođenju svjedodžbi srednjih škola na talijanski jezik. Upisom na fakultet stijecalo se i pravo na dobivanje godišnje dozvole za pravo boravka u Italiji, što je uveliko pomoglo, s obzirom da je većina doputovala s jugoslovenskim pasošom, a tek se osnivalo hrvatsko Veleposlanstvo i pri Italiji i pri Svetoj Stolici.

Za pokrivanje troškova studiranja od velike pomoći su bile talijanske obitelji, kod kojih se stanovalo i radilo, a u nekim slučajevima se taj odnos pretvorio i u duga i iskrena prijateljstva

Papinski zavod, zajedno s crkvom sv. Jeronima, kao i Dom hrvatskih hodočasnika, prvih devedesetih godina, bili su središte okupljanja za sve Hrvate kojih je zbog razbuktalog rata pristizalo u znatnom broju. Inače sporadična i rijetka prisutnost hrvata laika u Rimu, u tom periodu postaje mnogobrojna, a koja se opet znatno smanjuje već krajem devedesetih godina.

Ako danas odemo nedjeljom u 18 sati, kad je redovita misa na hrvatskom jeziku, naći ćemo praznu crkvu

Na to je svakako utjecalo i dolazak djece, koji zbog vjeronauka i pripreme za prvu pričest ili krizmu, koji traju po odredbi Talijanske biskupske konferencije pet godina, pa ljudi su okrenuti svojim kvartovskim župama. Hrvatska crkva sv. Jeronima u Rimu, zbog svoje lijepe i bogate unutarnje uređenosti često je izbor mladenaca za vjenčanje, posebice ako je jedno od mladenaca hrvatskih korijena.

Od kuda sve dolaze Hrvati u Rimu

Od navedenih oko tisuću hrvatskih državljana, sad već uglavnom s dvojnim državljanstvom, većina ih dolazi iz Dalmacije, pretežno iz Splitske i Zadarske županije, nešto manje iz Zagreba i kontinetalne Hrvatske, kao i iz BiH. S obzirom da se radi pretežno, ako ne isključivo o ženskoj populaciji, dovelo je do stvaranja specifične zajednice za koju uistinu možemo reći da je, u svim svojim aspektima, talijansko-hrvatska.

Na to je bez sumnje utjecalo sklapanje miješanih brakova. Naravno, ima slučajeva i da su oba supružnika Hrvati, kao i još rjeđi, gdje su obadvoje druge nacionalnosti. Prema zakonu iz 1975. godine, pri sklapanju braka žene u Italiji zadržavaju djevojačko prezime, tako da se i ramska prezimena mogu naći  među talijanskim državljanima.

Danas u biti ne postoji mjesto okupljanja Hrvata u Rimu

Ulogu povezivanja Hrvata su preuzele kulturne udruge. U Rimu postoje dvije, od kojih se posebno ističe „Hrvatsko-talijanski mozaik“ koja se trudi oko organizacije kulturnih i zabavnih događanja. Rasuti po sedam rimskih brežuljaka i okolici, Hrvatice ipak održavaju dugogodišnja, stvarajući i nova, osobna prijateljstva, često uz obiteljska druženja  ili  čak isključivo ženska, kad se uz pizzu ili cappuccino sretne, pa se provede  i puno duže od planiranog vremena.

Vinko Vukoja je rođen na Došćici, danas radi kao glavni za infrastrukturu emitiranja na Tv2000 (Tv  Talijanske biskupske konferencije), kaže da se nekad čak uspije okupiti i ekipa da odigraju utakmicu u hrvatskim dresovima, ako se organiziraju turniri prigodom kulturnih događanja, ali s  učešćem kakvog zeta Talijana, jer samih Hrvata nema dovoljno.

Djeca ove talijansko-hrvatske zajednice imaju svoje tjedno dvosatno okupljanje i upoznavanje u hrvatskoj dopunskoj školi. Odvija se na tri različita mjesta u gradu i ima preko trideset upisane djece.  Učiteljica Anna  Blaijć nam kaže da je sasvim mali broj djece negovornika, i većina ih poznaju hrvatski jezik 2. i 3. razine, a program se bazira i na sticanju znanja o hrvatskom jeziku, ali i predstavljanju povijesne, kulturne i prirodne baštine.

Prilika za djecu da se upoznaju i druže, a istovremeno izlika za roditelje da se tjedno viđaju i održavaju kontakte

A što misle talijanski zetovi o Rami, pitali smo Maura, koji u Ramu rado dolazi skoro 25 godina.

“Pa ja sam se i vjenčao na Šćitu“, kaže nam, i nastavlja da je posebno sretan što su djeca naučila hrvatski jezik, jer je to veliko bogatstvo. “Ne mogu reći da je isključivo zasluga supruge i mene, koliko sretna okolnost što imamo veliku obitelj u Rami, pa su rođaci, s malom razlikom u godinama, odrasli provodeći skupa posebno duge ljetne praznike“, kaže Mauro, a s obzirom da i on ima „badža“ iste generacije s kojima dijeli puno zajedničkog,  potaklo ga je da i sam nauči i jezik, iako kažu da Talijani vole jako puno pričati, a nisu baš nadareni za jezike.