fbpx
RAMSKE LEGENDE: Mijina Glavica

RAMSKE LEGENDE: Mijina Glavica

Bio neki Turski car, vele, Mehmed mu je bilo ime. Ali kad god ga je taj car navalio sa svojom vojskom tuda je i prošao i skim god je boj zametnuo toga je i pobijedio. O njegovim brojevima  i pobjedama pričalo se nadaleko na  sve strane  svita i na svim jezicima. Robio je i osvajao države jednu za drugom, i dadoše mu nadimak Osvajač.

E, taj ti car glavom i bradom, moj jarane, sa silnom vojskom krenuo na Prozor i Ramu. Pala cila Bosna, kažu, a Uskoplje i Rama još ostali i u njih se pred turskim pokoljima sklonilo više stotina hiljada duša. Bi, kažu, nekako u jesen i ono malo zaliha hrane što su ljudi imali poče da se topi ko snig na proljetnom suncu. Velika stada koza i ovaca zatrše se jer za silnu vojsku i izbjeglice pokolje se cijelo jedno stado za jedan jedini dan.

I dođe ti taj car sa silnom vojskom gore iza brda ne velike livade u kojima ima dobar izvor vode. Razapeše šatore, vojska pritiskla polje, a strah se uvukao u svaku dušu da se ledi. Treba skupiti vojsku i braniti, ali kako? Skupiše se seoski glavari iz svih sela Rame, Neretvice i još izdaljeg i odlučiše da na oružje dignu i malo i veliko i mlado i staro, sve što se imalo boriti može. Pokupiše sve muške glave među izbjeglicama i dadoše im vatreno i ladno oružje, kako kome, a onda ih razvedoše u dva reda. Prvi red vojske išo ti je linijom Gorača, pa Krstanac, onda Šćipe, Liska, Ivanci, Pajići sve tamo do Solakove Kule i Kruščice. Drugi red vojske išo je doli od stina na Bukvu, pa gori na Komin i tamo preko konjskog sve do Gornjeg Vakufa koji, vele, tada zvao Vesela Straža. Ako Turci slome prvi, onda ih čeka drugi red, ali proći ne smiju.

Bilo je, brate, tada dosta velikih junaka i hrabrih momaka, ali svak je gledao da ne bude on glavni zapovjednik vojskom jer turska sila je velika, a odgovornost zapovjedništva još veća. Ako ne uspije s vojskom obraniti bolje mu je da se ubije nego da živi u sramoti prezreno. Skupili junake, kažu na Krstacu i eleganisali o tome tko bi bio najbolji za zapovjednika. Na pitanje tko bi htio svi oboriše glavu u zemlju, samo neki, po imenu Mijo gleda pravo i kneza.

– Zar ti, Zar samo ti…prozbori knez gledajući ga pravo u oči.

– Nisam sam. Moji anđeli su sa mnom. Moj Bog je moj štit i nikoga osim njega se ne bojim – kaza svečano Mijo, onda pogleda u nebo i prekriži se šapučući u sebi neku kratku molitvicu koju drugi nisu mogli čuti.

– E, pa dobro, junačino moja, evo ti opružje i konj, evo ti vojska i neka ti je Bog na pomoći  – prozbori sijedi knez i nastavi  usukivati sijede brkove.

Sutradan Turci navališe ko gnjide. Od vojnika i sile nikud maknut ne možeš. Zametnu se teški boj. Turci sve jače navaljuju, a Mijina vojska brani se. Ledine prekrili leševi turskih vojnika, ali Turci ne uzmiču. Nisu znali da se glavninom vojske udarili baš na zapovjednika Miju i odabrane uz njega. Tri dana i tri noći bitka se bije. Ne zna se tko koga ubija. Vitlaju sablje, krešu puške, hržu konji. Činilo se da je s Mijom i njegovom vojskom gotovo. Ali lukav bi bio Mijo i spremi vojsku Turcima iza leđa, opkoli ih i posiče sve da jedna duša živa ne ostade da o boju pričati može.

Kažu da su se Turci silno uplašili.  Iznenadila ih hrabrost Mijine vojske. Što je pobijeno to je i ostalo vranama da se hrane, a ostali Turci povukli se tamo iza brda. Bi se narod obeselio jer se ponio avaz da su Turci otišli, ali veselje nakratko trajaše. Peti dan u cik zore Turci  grnuše svom snagom. Dva dana i dvije noći Mijina vojska i Mijo žestoko su se borili. Treći dan rano ujutro zavladala je mukla tišina. Na livadama leš do leša. Obje vojske kao da su se posmicale međusobno. Onda dođoše na onom brdašcu gori pet – šest Turaka. Vidilo se da nešto teskaju, rade nešto, ali što nitko nije znao niti se smio pomaknuti da upita. Svi su izdaleka buljili i čekali što će biti. Kad li na vrhu brijega ukaza se stožina i na njoj nešto. Oni koji bolje vide počeše pričati da je vrh stožine nabijena ljudska glava. Turci jedno vrijeme nisu napadali. Povukli su se tamo dalje u brda i nitko nije smio ići da vidi što se događa. Vrane su kljucale glavu za koju je narod saznao da je glava zapovjednika Mije. Vremenom je od glave ostala samo lubanja i avetinjski se bijelila na stožini za sunčanih dana. Turci su Mijinu vojsku porazili, a glavu mu nabili na stožinu. Narod je dugo tugovao za velikim junakom Mijom, ali glavu mu nitko nije smio skinuti i ukopati u zemlju. Svak se bojao turske osvete. Mijo je bio krupan čovik i junak, ali njegova glava na stožini gledana izdaleka činila se mala Tko bi god naišao i pito: »Šta je ono?«, Šćipani i ljudi iz Ivanaka i Pajića odgovorili bi kratko: »Mijina glavica!« To bi bilo sve jer dugo vrimena nitko ni s kim od straha nije započinjao nikakav razgovor.

Kasnije su Turci osvojili Šćipe, spalili selo, crkvu pretvorili u džamiju, a potlačena raja je brežuljak na kojemu je na stožini stajala Mijina glava prozvala Mijina Glavica.

/Ramske legende, Rajko Glibo/

 

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar