Ramske legende: Momak s Opuha

Donosimo novu legendu iz knjige “Ramske legende”, Rajka Glibe.

Meni je moj ćaća Jozo pričo,a njemu je jope istu priču pričo njegov ćaća i moj did Stipo o tom  momku s Opuha koji je davno, davno živio. Bio je dobar ko komad kruha, zlatanko zlatna jabuka, naočit i jak. Dva ga se oka, brte, nisu mogla nagledati. Što su ga zvali momak s Opuha, Bog će ga znati.Opuh je onaj ledinasti brijeg, eto tute naspram nas Dolića. Liti se kosi, u jesen se po njemu pasu goveda i ovce. Brijeg ko svaki brijeg, a Opuh je, možda prozvan zato što vitroi zimi s njega vas snijeg opušu i kada je na drugim mistima snig do pasa na Opuhu se more vidjeti smrznuta prozelenkasta, više siva trava.

Elem, lašnje,ti je kuću ozidati nego saznati kako je to sve bilo i išlo s tim momkom. O njemu je ostala da po narodu kola priča, a da je nešto bilo, bilo je, jerbo ovaj lipi spomenik ne bi bijo tu di jeste i ne bi bio tako fin stotinama godina da nešto nije bilo.

U ta davna vrimena, ko i sad,dica su prije misec – dva dana znala i govorila u koji će  dan točnobiti Božić. A kućanica nipošto nije smila zaboravit Badnjak.Na Badnje večer, u to davno vrime, kućanica kojoj je u kući pripala čast glavne kuharice, te večeri joj je valjalo u jelo mišat  bili luk da sve avetii zli dusi biže od kuće. Prije spavanja i dica i odrasli mazali su se bilim lukom jer u njemu ima moć kao neka sila koja odbija demone od poštenih duša, da ih ne navrate na zlo, da ne naudezdravlju i ukućanima i njihove marve. Te se noći zaglave dobro ulazna vrata i prozori glogovim drvetom koje ima istu moć i snagu kao i bili luk.

Pri večeri  na Badnji dan, eto, uoči Božića na sjelima dugi zimski večeri. Tijekom Badnjeg dana kalaščad ( dičaci i djevojčice) igraju od veselja što će sutra svanuti Božić i što će, više jednoč, svanuti dan njihove »rane posite«.Cilu noć to, moj brate, ne spava samo da bi se u cik zore razletili i redali po kućama. Dogodi se da nekog od njih san privarai baš prid vrime kada se triba ići po kućama i taj poslije žali, ali zajebe se i šta će mu sada.

I, velim ti, oni se već u ranu zoru počnu redati po kućama. Već čast zapada onoga momčića ili curicu, ili dječaka, koji prvi pokuca na vrata kuće. Taj dobije i više darova pa je važno biti prvi. Čim pridje prag kuće  i malo ugrije ozeble noge i ruke kraj špreta, odmah ga postave u kućno, sobno ćoše, i tu dvori poput mlade neve, dok glavna kuharica u kući ne donese u krilu pšenice, a u desnoj ruci rašak ( sprava na kojij se mota pređa). On ga posipa pšenicom iz krila po glavi desnom rukom, a onda ga stane raškom po tilu bosti i bockati. Istinabog nema, opasnosti pri bockanju i bodenju jer, zna se, rašlje od te sprave nisu šiljate da bi se njima mogla probušiti odića i ostaviti biljeg na koži. Dogodi se da ponekog, ako je slabije obučen, i ostane koja modrica, ali nigdi se nije desilo da poteče krv. Nato se pazi. Kada se taj obred svrši onda se gostu daju darovi: odilo i kolači.

Nu ti vidi! Kud ja odo? Ja počnem, šta bi s našim n+momkom s Opuha. On je zalogaj kruha uzeo prvi, prinio ustima, onda vratio, zavio u krpicu i pošao na tavan po zalogaj stavio iza vinčanice. Poslije se vratijo i nastavio večerati s ostalima. Poslije božićnih i novogodišnjih blagdana momak se nekoliko puta poo u potkrovlje i gledo je li zalogaj tu jer se more dogoditi skori ne triba više pokrivati jer ga onda neće nitko.

I sve bi bilo dobro da taj momak s Opuha, imenom Josip nije imao svoju bolu. Krijo je on to od svita koliko se god moglo, ali se vidilo na njemu da ga nešto iz nutra stišće, da on ima nešto skriveno, nešto svoje za koje nitko još ništa ne zna. Njemu je svaki dan od Božića do Jurjeva bio dug ko godina, ali šta ćeš, ne mere se glavom kroz zid.

I, moj dragoviću, taj Josip se posebno pripremio za Badnjicu. Ta poštena duša je znala da aveti razne, demoni i zli dusi i sile vole pohoditi baš kuće u kojima obitava dobar momak ili dobra cura, vole da baš u njima naude da se po selu poslije priča o njihovoj moći. Nagulio je Josip pun jedan čančić bilog luka i pazio dase svi ukućani stučenim lukom dobro namažu. Čorba s bilim lukom bila je za večeru.Kada su se svi namazali poslije večere i pošli na spavanje, Josip je pošo do štale. Kroz pojatu se spustio među marvu i debelim glogovim kocom zaglavio vrata štale. Da marvi što ne naudi zdravlju jer prema broju marve njihova je kuća na glasu u selu kao imućna. Onda se vratio u kuću. Kontrolirao je da li su svi po sobama zaglavili vrata glogovim kočevima. Sam je zaglavio ulazna vrata pa se skinuo gol ko od majke rođen i dugo trljao tučenim bijelim lukom. Demoni ovdje nemaju što tražiti, mislio je. Zli dusi i aveti bliže od ove kuće, eto vam tamo, idite kud znate. Ovo je poštena kuća i poštena čeljad i za vas ovdje nema mjesta. Tako je razgovarao sam sa sobom i pošo na spavanje.

Spavao je dugo mirnim snom pravednika, a onda mu u san doleti seoska lipotica Marta. Smijao joj se Josip u snu i bio sritan kao malo dite. Kravio se od radosti i pita Martu:

– Kuda si išla lipoto moja, srićo moja, živote moj, kuda?Kako si ušla, kaži mi?

– Lipo, moj Jozo, lipo. Znam ja kako ću i kuda ući i kakao se s tobom sastati i proljudikati.

– Vidim, vidim Marta da ti sve, baš sve moreš, ali da i ovo moreš, to ne bi virovao i kome bi god pričo on mi ne bi virovo.

– Ne pričaj nikome Josipe. Ima zlih ljudi, a žena da ti i ne govorim. Mogli bi me proglasiti višticom i kuku meni onda. Za ovo znamo ja, ti i crna zemlja. I nitko više, razumiš?

– Dobro, dobro, Marta! Ajde sidi, sidi ovde do mene na krevet. Sidi da se ispričamo košto nikada nismo.

I sidne Marta do Josipa. Pričali su dugo. Josip je milovao, mazio, tepo joj ko malom ditetu. Onda se izgubio, strpo curu pod sebe i čudio se kako joj je odića tako prozirna. Kada je došao k sebi vidio je da je sav znojan po tilu, da je krevet sav ugažen i izbucan, a Marte nigdje ko da je vile odnesoše.

Kako dočekati Jurjev? Šta bi se tribalo, a šta se more dogoditi toga dana, progoni Josipa danima i tjednima to škakljivo pitanje. Svake nedilje išo je u crkvu. U kolu ispred crkve obično se hvatao najprije do Marte, a onda i do drugih cura da netko ne posumnja i da se ne dogodi nešto što ne triba. Kada cure i momci od crkve pođu kući, Josip bi najvolijo da ašikuje s Martom. Ali Marta je curetina i pol pa svi momci ko pčele lete k njoj. Nemereš koračiti stotinjak metara s tom curom, a već te s leđa po ramenu šakom udara drugi jauklija što je znak da se odmakneš da i on malo proašikuje.

Nikako Josip nije mogao naći priliku da Martu nekako zgodno upita kako se kod njega ušuljala noću na Badnju večer? Bojao se i priupitati jer bi se cura mogla naljutiti i onda su svi njegovi planovi propali. Svoje nade stavio je u Jurjev dan i čekao taj dan ko ozebo sunce. On će toga dana, točnije noć pred Jurjev iza vinčanice uzeti zalogaj koji je tamo ostavio. On će s tim zalogajem u lijevoj i vilama u desnoj ruci poći na guvno gdje njegovi vršu žito i zalogaj metnuti na štožinu. On će stati uz stožinu i čekati s vilama u ruci da dođu čarobnice jašući na stapovima. One se uvijek sastaju tu na guvnu i tu vijećaju kome ća nauditi. Zna Josip da one čim se pomole hondurajući stapovima, tim njihovim drvenim konjima, odmah trče k stožini jer već unaprijed znadu što na njoj stoji. Otimaju se za onaj zalogaj osušena jela i ako ga ugrabe, onda im je lako umoriti čuvara jer čuvar, čim neka od čarobnica zgrabi zalogaj sa stožine, sam od sebe klone i postaje potpuno nemoćan. Čeka tako Josip u cik zore na Jurjev na svom guvnu čarobnice i razmišlja li razmišlja o svemu, a ponajviše o Marti. Uto se začu graja i kloparanje drvenih stapova. Desetak čarobnica navališe na Josipa sa svih strana. Kao ose navaljuju na nj, a on se vilama brani, maše vilama snažno na sve strane. Zna on dobro da je za njega najveća sreća što vještice ne smiju na vile. Dok maše vilama pogleda u šarvale i vidi da su se pri dnu uprljale sve tri kitice, izvezeni križići oko nogavica, osjeća znoj curi sa njega, gunjac na njemu oteščao od znoja, a o košulji da se i ne govori.

Lašnje će ih nadvladati, misli Josip, ako bolje rasporedi snagu i ako se ne odmiče dalje od stožine. On ih već vidi nadvladane i kako ih jednu po jednu hvata i drži za kosu s glavama u krug i držat će ih tako dok mu ne kažu odakle su i tko su.

Prošle godine dogodilo se da su mu, kada ih je nadvladao, čarobnice dale bogate darove. Ta dobio je tada gaće, košulju, peškir, čarape i još puno toga. Bit će toga i sada, jerbo nemere biti drukčije. Moraju dati darove da ih on, Josip, sutra ne prokaže svijetu, jer ako to uradi na njima je gomila. Selo će ih izvesti, kamenovati i tu je kraj. Najblaže što im se more dogoditi je da jih narod istira iz sela. Koliko već ima takvih jadnica koje na sebi nose potvoru pa nisu slobodne nigdi, niti u čijoj kući jer su vješticama prokazana. Svatko jih se plaši, svatko od njih zazire kao od vuka u pustoj šumi, misli Josip.

I zna on dobro da taka čarajica ili vještica more i kadra je iz velike daljine kozu, ovcu ili kravu pomusti. To je on ko dite šluša od čobana. Vještica pusti ličinu sa svoje obađe(dimnjaka) među marvu koju spram sebi vidi i onda joj po toj ličini mlijeko samo dolazi. Slušao je Josip i zna kako je velika vika i na one žene koje vole da stoje pred vratima kad marva prolazi sa paše jer se za njih misli kako ne rade ništa nego samo čaraju.

Bori se Josip s čarobnicama. Poskakuju one na svojim stapovima i Josip vidi da ih umor polako spopada. Izdrži još malo, samo malkice i poslin će ti biti lašnje, govori sebi u bradu. Pred oči mu tolič iskoči ćusegija kojom mama diže sač na tepsiju s pitom. Sada iznenada ugleda majku kako ide iz štale, a u desnoj ruci joj dižva puna mlika. I mliko se kod svakog koraka pomalo prospe. Onda majci dižva ispade iz ruke. Svo mliko se prosu, a ona zabrinuta šutke ode prema kući. Josip tu ugleda nešto kao loš znak, ali bori se. Jak je momak i čaraljke tu nemaju nikakva izgleda da uspiju. Ne uspiju ni kod deset puta nejačih i slabijih momaka, a da kod Josipa uspiju. Sve more, ali to nemere biti.

Cijuču čaraljke i jašu na stapovima. Kada stap udari o stap u njihovom kružnom ophođenju sve se prenu od straha. Jedna od njih umjesto cijuka pusti avaz: „Ne mogu više Josipe, neemooguuu, nado mooojaaa…“.

Josip u čudu zastade. Prepoznade glas svoje Marte. Uto neka od vještica đapi zalogaj sa stožine. Josip poče da blijedi. Marta zbacuje veo i sva izbezumljena zajauka: „Neee, ne, ne, ne činite mi to“. Gotova sam, jadna mi majka moja, gotova sam moj Josipe. Propadosmo oboje, jao meni. „ Josipu su vile polako ispadale iz ruku. Padao je blijed kao avet i onemoćao krkljajući u samrtnom ropcu samo se čulo otegnuto:“pppprrrroooopaaaaadooooosmo“.

Tako se to dogodi s Josipom i Martom. Žensko kao žensko. U nas se kaže da ko s đavolom tikve sadi o glavu mu se razbijaju. Tako ti je i to s Josipom i Martom.

A jadni Josipovi roditelji. Usikoše mu ovaj spomenik, neki ga viču stećak, šta ti ja znam, ali, eto, stoljećima je tu. I lip, viru ti, lip košto je i Josip bio. Lipota ide lipoti. Vavik je tako bilo.