fbpx
  • Ramski mučenici
  • Ramski mučenici
  • Ramski mučenici
  • Ramski mučenici
  • Ramski mučenici

Ramski mučenici

Nakon podjele bosanske vikarije na Bosnu Hrvatsku i Bosnu Srebrenu 1514. godine, opet se spominje samostan u Rami kao jedan od trinaest samostana koji su ostali u bosanskoj provinciji. A onda dolazi krvava 1557. godina kad su mučeni ramski fratri i kad je samostan stradao. Nažalost, imamo vrlo malo podataka o stradanju franjevaca i njihova samostana.

Kad su 1856. godine prekopavane zidine spaljene ramske crkve nađen je nadgrobni natpis koji je čitan na sljedeći način: “Jam justificati in coelis, quamvis corpora eorum jacent in terris” (Iako njihova tjelesa leže u zemlji, oni su kao pravednici na nebu).” Na drugom grobu stajao je i datum: I N R J 4. Jnar. C. A. MDLVII, što znači da su ramski mučenici pali 4. siječnja 1557. iako ih sutješki nekrologij i martirologij Reda stavljaju na 21. travnja.[1] Sutješki kroničar fra Bono Benić napisao je 1759. godine u Ljetopisu sutješkog samostana da su fratre pobili “razbojnici – haramije”. On piše: “1532. Licem na Sve svete poklaše haramije fratre ramske, koje haramije biše do malo vrimena od Turaka pohvatane”.[2] Ne treba se čuditi što je kroničar krivo stavio godinu, kad i Franjevački nekrologij pogrešno stavlja datum i veli “Ramae in Bosna argentinensi beatorum sex martyrum ab efferatis Turcis occisorum pro Christo – U Rami, Bosni Srebrenoj, šest blaženih mučenika koje su zbog Krista pobili razjareni Turci.” Sačuvana su imena petorice mučenika: fra Luka iz Broćna, fra Lavoslav iz Vrlike, fra Luka iz Duvna, fra Marko iz Tihaljine i fra Petar iz Rame. Porijeklom su iz Dalmacije, Hercegovine, Duvna i Rame. Izgleda da su tada stradala sva braća koja su bila u samostanu. Kosti mučenika koje su nađene kad su prekopavane zidine stare crkve, pokopane su konačno u zajedničku grobnicu s kostima kod lijevih ulaznih vrata sadašnje crkve.

Rama i makarski biskup

Samostan i crkva opet su podignuti jer se spominju 1587. i opet 1598. godine. A onda izvori o ramskom samostanu šute sve do 1626. godine kad je makarski biskup fra Bartolomej (Bariša) Kačić poslao svoje izvješće papi u Rim o stanju u svojoj biskupiji. On je opisao četiri samostana u svojoj biskupiji:

“Ovim samostanima pridodaje se peti, i to je Rama, koja zapravo spada na duvanjsku biskupiju, koja (kako vele) nema svoga pastira. U ovom samostanu ima deset svećenika, četiri klerika, jedan laik, petanest mladića. Ima četiri župe: dvije u Dalmi ili Duvnu gdje ima 200 kuća, treća u Livnu, gdje je otprilike 150 kuća, četvrta u Rami koja ima 60 kuća. Ima dvije crkve, jednu u Livnu, a drugu u Roškom Polju. Ovaj samostan zajedno sa župama administrira makarski biskup, budući da mu je to preporučio administrator Bosne radi blizine.”

U sljedećem izvješću iz 1636. godine. Kačić tvrdi da mu je upravu Ramom povjerio Grgur XV. Za ramsku župu piše: “U župi koja je oko ramskog samostana koja nije tako prostrana ali je onom samostanu vrlo potrebna a oni su katolici u vjeri dosta savršeni”.[3] Za razliku od ostalih župa koje su služili ramski franjevci, u ramskoj župi nije bilo pravoslavaca. Biskup ne tvrdi da Rama spada u makarsku biskupiju, ali je on pohađa. Kačić je zaredio za svećenika fra Iliju iz Rame pa je ovaj imao problema s nedopuštenim ređenjem te je u Milanu, gdje je bio na studiju, molio Propagandu i ona je ovlastila milanskog biskupa da ga odriješi od suspenzije.[4]

Iz Hercegovine je 4. lipnja 1645. godine poslano Propagandi u Rim pismo koje su potpisali dijecezanski svećenici don Marko Kotromanić i drugi, u kojemu optužuju fratre iz ramskog samostana što su im prisvojili župe u okolini Cetine. Kažu kako su onda ramski franjevci držali sve neretvanske župe, Skoplje, Prozor, a sad služe Livno i Duvno.[5] Prema jednom dopisu Progandi iz Makarske od 20. svibnja 1678. godine, nakon kapitula određeno je da područje na istoku od Cetine pripadne makarskom, a na zapadu ramskom samostanu.[6]Skradinski biskup fra Tomo Ivković povjerio je Kačiću brigu za Ramu i druge dijelove Bosne jer je Ivković bio bolestan. Ovo je bio povod spora oko pripadnosti Rame makarskoj ili bosanskoj biskupiji, pa je konačno u Rimu 1650. godine određeno da Rama kao i dotada pripada bosanskoj biskupiji. To, međutim, nije smirilo biskupske pretenzije na Ramu, pa su rasprave i dalje vođene. Tako nalazimo pismo bosanskog provincijala fra Andrije Šipračića Propagandi 2. travnja 1682. godine u kojemu piše da su franjevci ramskog samostana poslušali odluku Kongregacije, te napustili župu Suhi Dolac i okolna sela, ali su ljudi ostali bez svećenika. Šibenski biskup dopustio je da se onamo povrati franjevac jer je to zahtijevao i puk u ime kojega je šibenčanin Jeronim Capogrosso 5. veljače 1682. pisao Propagandi i iznio njihove tvrdnje: fratri su obranili mjesne katolike kad su ih pravoslavci htjeli staviti pod svoju upravu (jurisdikciju), svjetovni svećenici napustili su župu kad su navaljivali Turci, mještani tjeraju stoku na ispašu u tursko područje udaljeno četiri dana hoda kamo ne mogu doći svjetovni svećenici, a k tome se narod boji Turaka ako se sazna da među njima stanuju strani svećenici koji nisu turski podanici.[7]

Ramu je svojatao i đakovački biskup Juraj Patačić 1706. godine, pa se dva župnika iz Zagvozda (Rakitno) tuže Propagandi kako Patačić svojata Ramu, Ljubuški, Bijelo Polje i Mostar, te oni predlažu da potpadnu pod makarskog biskupa Bijankovića, jer je on obilazio ove krajeve i materijalno ih pomagao u vrijeme gladi. On je zbog svoje pastoralne i ljudske dobrote bio prihvaćen i kod pravoslavaca i kod muslimana, pa su mu turske vlasti dale dopuštenje da slobodno djeluje na njihovu području. I njegov nasljednik, biskup Stjepan Blažković, pastorizirao je Ramu pa nije čudo što su se u jednom pismu 1736. godine Propagandi obratili glavari kršćana Duvna, Rame, Mostara, Buškog Blata i drugih mjesta da im “kao i dosada” ostane makarski biskup, a da ne žele prihvatiti bosanskog biskupa fra Matu Delivića.[8] Prema narodnoj predaji, a i prema izvještajima Propagandi, franjevci iz Rame služili su i skopaljsku župu koja je imala sijelo u Bistrici, a onda u Voljicu.

U Rami je, dakle, u prvoj polovici 17. stoljeća bilo razmjerno malo kršćana – svega 60 kuća, ali je značajno da je u samostanu bio svojevrstan naukovni zavod, jer u njemu borave četiri klerika i petnaest dječaka – đaka, te deset svećenika.

Rama – sijelo biskupa

Ramski samostan igrao je značajnu ulogu u povijesti bosanske franjevačke provincije. Dao je mnogo značajnih ljudi, ali o rijetkima su se sačuvali dokumenti.

U Kronici fra Bone Perišića stoji da je prilikom preminuća biskupa fra Tome Ivkovića u Jajcu bio prisutan i fra Andrija Rumbočan.[9]

Fra Pavao iz Rovinja, generalni vizitator, posjetio je 1640. godine Ramu i u ramskom samostanu predsjedao izboru novog starješinstva provincije na čelu s fra Martinom Ramljakom, “starčićem vrijednim i svim Božjim”. U Rami je našao trgovca Hvaranina Petra, što znači da je Rama mogla biti neki trgovački centar.[10] Za provincijala je izabran fra Martin Nikolić iz Rame. On je nakon izbora pisao Propagandi u Rim: “Postao sam provincijal ove siromašne provincije; izabran sam općenito u miru i jedinstvu od svih poštovanih otaca, a bilo je zaključeno jedinstvo i mir između cijele provincije… Iz Rame 30. lipnja 1640. fra Martin porovincijal Bosne Srebreničke”.[11]

 

Dr. fra Jure Božitković zastupa mišljenje da je i ranije postojao jedan provincijal rodom iz Rame, i to fra Franjo Ramanović, izabran 1532. godine.[12] D. Mandić to niječe, dokazujući kako se radi o fra Juri Bošnjaku koji je bio provincijal od 1530. do 1533. godine. Na provincijalnom kapitulu u Gradovrhu kod Donje Tuzle izabran je 1658. godine fra Andrija Sovićanin, koji je morao pripadati ramskom samostanu.[13] Među članovima uprave provincije, koja iza Fojnice šalje jedan dopis Propagandi 30. lipnja 1676. godine, nalazi se njegovo ime na prvom mjestu.[14] On je izabran i za definitora 1675. godine.[15] Fra Jure Šabić koji je izabran za kustosa provincije 15. siječnja 1662. godine nosi naziv “iz Rame”. On je 1666. bio izabran za provincijala. Izgleda ipak da nije rodom iz Rame, nego iz livanjskog kraja, iz Gubera, ali je tada pripadao ramskom samostanu. On, kako piše Lašvanin, “priminu u Rami na 30. juna god. 1667. veoma lipo i redovnički”.[16] Za njega fra Bono Perišić piše da je iz Livna, ali je umro u Rami: “1667. isti priminu u Rami 30. Giunja vehoma lipo i redovnički”.[17] Sutješki Nekrologij međutim bilježi: “3. Junii 1665. Ramae A. R. P. Georgius Shabich act. Min. prov.”.

U Rami je, prema sutješkom Nekrologiju, 2. prosinca 1678. godine umro P. Michael Vicić.

Poznati pisac i teolog fra Ivan Ančić (1624.-1685.), rodom iz Duvna, bio je također gvardijan u Rami.

Dobroša, prema narodnoj predaji riječ je o biskupovu grobu

Apostolski vikar fra Pavao Posilović, rodom Glamočak, kojemu je Kon­gre­gacija 1644. godine povjerila na upravu biskupije koje su bile pod tur­skom upravom, a to su Duvno, Knin, Krbava i dio splitske biskupije, izab­rao je Ramu za svoju rezidenciju. Ovaj je biskup djelovao i u Slavoniji, ali je imao poteškoća sa slavonskim franjevcima i bečkim dvorom, pa mu je Sve­ta Stolica povjerila upravu duvanjske biskupije i odredila da stanuje u ram­skom samostanu, dodijelivši mu godišnju potporu od 100 škudi. Kad je fra Marijan Maravić imenovan za biskupa u Duvnu 1645. godine, zah­tije­vao je da fra Pavao napusti Ramu, jer je ona tada pripadala duvanjskoj biskupiji. Maravić je pohodio Ramu 29. svibnja 1649. godine.[xviii] Posilo­viću je dodijeljena skradinska biskupija i povjerena privremena uprava nad Slavonijom između Save i Drave, a kasnije je imenovan i apostolskim vikarom u Slavoniji, ali ga u Slavoniji nisu željeli te je Sveta Stolica opet odredila 1650. godine da Posilović preuzme upravu duvanjske biskupije i da stanuje u ramskom samostanu. U Rami nije smio vršiti svečane bis­kup­ske obrede (pontificirati), jer je Rama pripadala bosanskoj biskupiji, ko­jom je upravljao biskup Maravić. Papa Aleksandar VII. premjestio je Posilovića sa skradinske na duvanjsku biskupsku stolicu 1655. godine, ali je Posilović ubrzo umro. Boraveći u Rami, biskup Posilović je stradao od janjičara koji su ga opljačkali i progonili, pa se skrivao po brdima i bježao, sve dok nije našao utočište u franjevačkom samostanu u Velikoj u Slavoniji, odakle piše 1653. godine Propagandi u Rim i iznosi svoje nevolje.[xix] U sakristiji ramske crkve nalazila se lubanja na kojoj su se vidjeli tragovi posjekotina. Fra Jerko Vladić tvrdio je da je to lubanja biskupa Posilovića i da je on umro mučeničkom smrću ubijen od Turaka. To, međutim, ne odgovara stvarnosti jer se kasnije konstatiralo da je Posilović nakon Rame otišao u Slavoniju, u Veliku. Lubanja je ipak pripadala nekomu tko je nasilno ubijen, nekom mučeniku koji je bio pokopan s velikom pomnjom i poštovanjem. Nažalost, i ova je relikvija izgorjela 1942. godine zajedno s drugim dragocjenostima u ramskoj sakristiji.

[1]  Usp. J. Vladić, Uspomene o Rami, str. 33.

[2]  Fra Bono Benić, Ljetopis sutješkog samostana, Sarajevo 1979., str. 38. Isto izvještava i Lašvanin u Ljetopisu fojničkog samostana. Usp. Nikola Lašvanin, Ljetopis fojničkog samostana, Sarajevo 1981., str. 224., a fra Bono Perišić donosi isti podatak s nekim detaljima: “1532. Miseca novembra na Sve Svete poklaše Aramije Fratre u Rami, i do malo dana bili su uhvaćeni, i u Sarajevu pogubljeni, a bili su Rišćani”. Usp. Neobjavljena kronika fra Bone Perišića (1812B1787), u: Franjevački vijesnik, Sarajevo 1939., str. 44.

[3]  Dokumente je objavio dr. B. Pandžić, Izvještaji makarske biskupije sačuvani u tajnom Vatikanskom arhivu, u: Nova et vetera, sv. 1. Sarajevo 1980., str.144.-146.

[4]  Usp. Karlo Jurišić, Katolička crkva na biokovsko­‑neretvanskom području u doba turske vladavine, Zagreb 1972., str. 53.

[5]  Usp. Andrija Nikić, Regesta Kongregacije “De propagnda fide”, u: Nova et vetera, sv. 1B2, Sarajevo 1988., str. 239.

[6]  Usp. Isto, str. 243.

[7]  Usp. Isto, str. 258.

[8]  J. Vladić, Uspomene o Rami, str. 41.-44.

[9]  Usp. Neobjavljena kronika fra Bone Perišića (1812.-1887.), str. 44.

[10]   Usp. M. Batinić, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini, II, Zagreb 1881., str. 107.-111.

[11]   Usp. “Acta Bosnae, 433, n. 1336.; usp. D. Mandić, Franjevačka Bosna, Rim 1968., str. 185.

[12]   Usp. fra J. Božitković, Kritični ispit popisa bosanskih vikara i provincijala, u: Franjevački vijesnik, Sarajevo 1934., str. 215.

[13]   Usp. Isto, str. 160.

[14]   Usp. Andrija Nikić, nav. dj., str. 235.

[15]   D. Mandić, nav. dj., str.192. i 200.

[16]   Usp. Nkola Lašvanin, nav. dj., str 229. i D. Mandić, nav. dj., str. 194. i 197.

[17]   Usp. Neobjavljena kronika fra Bone Perišića (1812B1887), str. 46.

[18]   Usp. D. Mandić, nav. dj., str. 189.

[19]  Usp. J. Butorac, Katolička crkva u Slavoniji za turskog vladanja, Zagreb 1970., str. 101.-107.

 

Fra Ljubo Lucić, “Rama kroz stoljeća”

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar