RAZGOVOR S POVODOM: Sestra Vedrana u novoj župi kreće ispočetka, vjeruje u pomoć dobrih ljudi
Sestra Vedrana Ljubić u posjetu je svome rodnom kraju, Rami. U medijima je poznata po tragičnom događaju kada je uoči Božića 2021. godine u gradu Soroti u istočnoj regiji Ugande napadnuta od strane provalnika koji ju je mačetom udarao po glavi i ramenu.
Ova misionarka je rođena u Krančićima, župa Uzdol, prije nešto više od 50 godina. Nikada nije sanjala biti misionarkom, ali ipak, svoju je želju kazala poglavarima 1983. godine, da bi ova članica Družbe sestara Kćeri Božje ljubavi (Zagreb) 1998. godine otišla u Afriku, koju danas naziva svojim domom. U ugodnom razgovoru u njenoj rodnoj Rami razgovarali smo o dugogodišnjem misionarskom iskustvu, nemilom događaju iz prosinca 2021., ali i novim planovima.
Uvijek nove misije i izazovi
“U listopadu će biti 24 godine kako sam otišla u misije. Otišla sam u Ugandu i još uvijek sam tamo. Došla sam u jedno mjesto koje nije toliko daleko od centra grada, ali je bilo jako siromašno. Počeli smo od ničega. Hvala Bogu dok upravo razgovaramo, imamo četiri lokalne zajednice sestara, tako da trenutno imamo potrebu krenuti i ići dalje, u nova mjesta gdje još možemo pomoći. Iz glavnog grada Kampale sam išla raditi u jednu misiju na istoku Ugande u gradu Soroti. Napravili smo kuću, gdje sestre već borave. Tu također imamo par djevojaka koje se obučavaju da budu časne sestre i od tuda radimo sljedeću misiju prema gradu Moroto, 87 kilometara od Sorotoa. To je još uvijek ista biskupija”, započela je razgovor sestra Vedrana za Ramski Vjesnik.
Stvoriti nešto iz ničega
Naime, sestra Vedrana odlazi u novu župu u gradu Moroto, a na pitanje što ima u novoj župi, sestra kaže kako nema ništa. Ona i njen tim kreću ispočetka, od nule. Primjećujemo kako sestra o svemu govori vrlo smireno i bez brige, kao nešto što je već itekako savladano i učinjeno. Na kupljenoj zemlji namjeravaju graditi vrtić, školu, radionicu i što sve ne. Pri tome vjeruje u pomoć dobrih ljudi.
“Tu ćemo sada početi iznova, iz ničega. Prije tri godine smo kupili zemlju, 20 acre-a (80 tisuća m2). Počet ćemo iz ničega. Imamo samo zemlju, nemamo što niti za iznajmiti. Ne znamo još ni kako ćemo u početku boraviti, možda ćemo razapeti šatore. Iako je tamo velika nesigurnost i opasnost biti vani, počet ćemo graditi i vidjeti kako ćemo. Možda počnemo s gradnjom tek jednog kuta zgrade gdje ćemo se moći skloniti”, prepričava nam sestra planove u novoj župi.
U novoj župi i gradu Moroto borave Karamoja i Iteso plemena, još uvijek s čvrstim kulturama, vjerovanjima i načinom života koji uvelike odstupa od onoga kako žive ljudi u našoj regiji ili Europi.
“Zašto idemo baš tamo? Nama su ponuđene tri lokacije. Mi smo odabrali tu lokaciju, početi od nule. Naš je biskup kada je preuzeo dužnost osnovao 15 novih župa i jedna od tih je upravo ova. Župnik u ovoj župi također nema ništa. Ima samo natkriveno malo mjesto za boravak, lišćem banane ili slamom. Crkvica je također natkrivena slamom. Tu ljudi imaju mise.
Plemena su tradicijski na ovim područjima vrlo oskudno odjevena, gotovo gola. To se s vremenom mijenja. Naime, u novoj župi hodati oskudno odjeven ili gol postalo je zabranjeno. Policija i vojska upozoravaju žitelje na svakom koraku.
„Ukoliko se članovi plemena ne obuku, moraju platiti kaznu. Oni nemaju čime plaćati te kazne, stoga idu u zatvor ili na neki prislini rad. Nas je doveo kancelar iz crkve. To je njegovo rodno mjesto i pripadao je plemenu koje tu boravi. Bio je ratnik i u vojsci, obratio se i postao svećenikom. Uglavnom su nas lijepo prihvatili. Očekuju puno od nas, a mi ćemo vidjeti što možemo napraviti“, govori sestra Vedrana.
Sve snage uložiti u rad s djecom
Kada dođete u takvo mjesto, u selo u koje vas prime, kancelar je već pripremio detalje u razgovoru s mještanima. Tu nema puno mudrovanja, jer nema ničega. Poglavica plemena je rekao kako se ne može puno toga napraviti sa starijim ljudima. Rekao je da svi moramo uložiti snagu u rad s djecom. Njihov je prijedlog da počnemo s vrtićem. S malom školom zapravo, jer oni ne poznaju riječ vrtić. S djecom od tri godine i više. Oni uglavnom nemaju nikakvo obrazovanje. Tek nekoliko ljudi je dobilo šansu doći do Bijelih otaca koji su tamo donijeli kršćanstvo i obrazovati se. Poglavicu je upravo školovao Bijeli otac. To se odmah primijeti u njegovom načinu razmišljanja. Na primjer, njegova djeca idu u školu. Najstarija kćer mu je na fakultetu.
Uzimajući u obzir iskustva poglavice domaćeg plemena, sestre upravo namjeravaju pomagati na ovaj način. „Idemo s tim da pomognemo roditeljima, koji bi zatim pomogli svojoj djeci i kako bi drugi vidjeli da se može živjeti drugačije. Počet ćemo vjerojatno s vrtićem, ali najprije moramo sebi napraviti sklonište.
Kroz šivaće radionice pomoći ženama i majkama
Sestre su već kupile ogromnu površinu zemlje na kojoj namjeravaju sijati, jer kako sestra ističe, proizvodnja hrane u ovakvim mjestima je ključna. Međutim, to nije sve. Članovi plemena se moraju obučavati i za druge stvari. Poklon od jednog svećenika salezijanca iz Slovenije za sestru Vedranu je bio kao dar s neba.
„Dobile smo 35 šivaćih mašina, polovnih. Te mašine sada trebaju popravke. Ovu zanimljivost vam moram ispričati. Kod nas je u biskupiji boravio jedan čovjek iz Bosne. Kada je čuo da sam tu u novoj župi, došao me posjetiti. On inače zna svašta raditi. Kazala sam mu da trebamo popravke tih mašina, kako bismo pomogle ženama i majkama u Africi. On je otišao u Bosnu i kupio tri različite šivaće mašine na kojima ga jedan majstor obučava kako ih popraviti. Tako kada bude vrijeme mi ga možemo pozvati, a on je spreman doći i sve te mašine koje smo dobile pregledati i pripremiti za rad, kako bi bile u upotrebi“, prepričava nam sestra Vedrana na koje sve načine ljudi pomažu.
Tko najviše pomaže
„Uglavnom kada dođem u Bosnu i Hercegovinu ili Hrvatsku, to su zajednice, župe ili pojedinci koji me poznaju. Ako nekoga zamolim da me ugosti u župi, zamolim župnika za pomoć. Sad kada sam došla, bili smo u Novom Travniku. Velečasni Anto Ledić me primio i organizirao prikupljanje sredstava. Prikupio je 2600 KM. Moram reći da mi je i don Anto kupio kartu kako bih mogla doći ovamo i danas biti u Rami“, kaže sestra Vedrana.
Sestru smo upitali što bi se npr. sve moglo učiniti s prikupljenih 500 eura. Osim naravno nabavke hrane i slično, koliko prikupljeni novac zapravo vrijedi u Africi.
Skup život u Africi, posebno školovanje
„Evo na primjer, ja školujem djecu. Ja i moje sestre, to je moj projekt. Kada kažem ja, onda mislim uz pomoć sestara, ali i naroda. Za tih 500 eura može se platiti, nećete vjerovati, ako je riječ o medicinskoj srednjoj školi, tek jedan semestar. Ako je osnovna škola, to bi bio iznos za dvoje djece za jedno tromjesečje. Tamo je jako skupo školovanje. Evo još jedan primjer, trenutno je cijena dizela oko 3 KM. Ako cijena dizela ide gore, onda sve ide gore. A plaće su katastrofa. Recimo, jedna medicinska sestra dobije plaću od 50 eura. Jedan kruh je jedan euro. Oni ga ne jedu, jer ga ne mogu kupiti. Neki dan smo za vreću od 25 kilograma brašna platili 22 eura“, pojašnjava nam sestra Vedrana.
Upravo zbog ovoga je jako važna sadnja u tim afričkim krajevima. Sestra je u Moroto-u kupila oko 8 duluma zemlje. Iznajmila traktor i posijala kikiriki, grah i kukuruz. Upravo je proteklih dana uspješno pobran grah, a sestra ukazuje na još jedan ozbiljan problem u Africi – termite.
Nesigurna poljoprivreda uz termite i sušu
„Uspješno smo pobrali grah, a kukuruz su kroz jednu noć poharali termiti. Ništa nije ostalo od kukuruza. Termiti kada dođu sve poharaju. Tamo nemamo kuće od drveta ili drvenu stolariju, jer vam termiti dođu i za noć sve pojedu. U zadnje vrijeme su još opasniji, jer je klima drugačija i nepredvidiva. Ne možete više sa sigurnošću odrediti kad što sijati. Tamo se sada sije damo jednom godišnje, ako bude kiše. Sušna razdoblja su duga“, kaže sestra Vedrana.
Sestra Vedrana ističe, ukoliko neki pojedinac želi pomoći, da bi to najbolje bilo putem Misijskog ureda u Sarajevu ili Zagrebu, a prilikom pomoći moraju navesti namjenu za sestru Vedranu. Sestra Vedrana ističe kako je Općinu Prozor-Rama zamolila za pomoć prilikom nabavke agregata. Sestra namjerava i nabaviti traktor, jer bez toga se ne može raditi. Iako je imala donaciju od našeg poljoprivrednika, prebacivanje iz Europe u Afriku je bilo jednostavno nepraktično i preskupo.
Nesretni događaj u prosincu 2021. godine
Nismo mogli, a da se ne dotaknemo nemilog događaja iz prošle godine, kada je sestru Vedranu napao lokalni provalnik te joj nanio teže ozljede mačetom. Sestra nam je prepričala događaj i otkrila neke fascinantne detalje, gdje se čovjek zaista može zapitati u koga može imati povjerenja i koliko.
„Bilo je to strašno, ali hvala Bogu na molitvi. Ljudi su molili i ovdje za mene. Ozdravila sam i nema posljedica. Provalnik me udarao po glavi i ja sam se u tom trenutku predala. Znam da vas tamo u Africi u slučaju provale dovrše… Nemaju milosti. Moja sreća je bila što smo tu među zidovima, gdje sam upotrijebila svu snagu kako bih glasno vrištala i derala se, prilikom čega su iz susjedstva zvali mogu upravnika koji je bio u Kampali, kako bi mu rekli da se nešto događa“, prepričava nam sestra taj nesretni napad.
Žitelji nisu znali je li među zidinama sestru ugrizao pas ili zmija. Upravnik je potom nazvao sestru Vedranu i obavijestio je da je već u glavnom gradu Kampali, udaljenom 193 kilometra od Sorotija.
„Ja nisam znala ljude tamo i koga zvati. Rekla sam mu neka pozove nekoga. Napadnuta sam i krvarim, nikakve pomoći nemam. On je pozvao jednog našeg vozača koji je u zidine dovlačio materijal za gradnju. Došao je i odvezao me u bolnicu. Kad sam došla tamo, nisu imali ništa, niti rukavice. Morala sam čekati od pola 8 do jedan iza ponoći, kada su mi ukazali pomoć. Između toga su mi u veterinarskoj šprici dali lijekove za bolove. Tražila sam da mi lijek naspu u čašu od nekog pacijenta“, prepričava sestra svoje traumatično iskustvo.
Napadača prepoznala po čizmama
Djevojka koja je bila u pratnji sestre Vedrane kazala je kako je sestra non-stop govorila kako se treba zahvaliti osoblju bolnice, iako ništa nisu uradili urgentno i kako spada. Sestra vjeruje kako bila pod utjecajem lijekova.
„Doktor je došao iza jedan u ponoći. Vjerojatno je išao u obližnje bolnice i skupljao materijal kako bi me mogao šivati. Nisam mogla ostati u bolnici, jer nije bilo mjesta pa sam se vratila kući“, završila je sestra njenu afričku priču, koju smo slušali s velikom pozornošću.
Sestra je naknadno saznala tužnu istinu kako je provalnik koji ju je napao i teško ozlijedio, vjerojatno bio jedan od zaposlenika unutar zidina u kojima je sestra boravila. Naknadno su pronađene čizme i jedna marama koju je imao svezanu oko ruke. Prilikom posjete radniku koji je normalno nastavio svoj život, upitala ga je za čizme, a on joj je pokazao na nove tek kupljene čizme. Napadač je naknado priveden i osuđen na zatvorsku kaznu, kasnije oslobođen. Sa sestrom nakon toga nikada nije razgovarao, nikada joj nije priznao krivnju niti se ispričao.
Sestra je još jednom istaknula važnost misija, ali posebno ističući kako ničega nema i neće biti ukoliko nema pomoći naroda i donacija. Vjerujemo kako će dobrih ljudi uvijek biti, koji će vrijednim misionarima pomoći u ambicioznim planovima koji se na trenutke čine toliko neostvarivima, ali prema djelima sestre Vedrane vidimo da je sve moguće, uz malo želje, volje, strpljenja i pomoći. Svakim danom na ovom siromašnom području niču vrtići, škole, bolnice, radionice i bunari. Sve s jednim ciljem, svakom ljudskom biću pružiti život dostojan čovjeka.
