Rođena je 1991. godine i to je sve što zna o sebi
Sedina Muhibić je rođena 1991. godine u Sarajevu, u prosincu. I to je jedini podatak koji ima o sebi. Roditelji su je ostavili po rođenju. Odrasla je u Domu Bjelave i SOS Dječjem selu. Ne tko je njezina majka, niti želi znati. Isto vrijedi i za oca. Inspirativnu priču o upornoj djevojci, koja je živi dokaz da se isplati slijediti vlastite snove donosi bosanskohercegovački portal Source.
– Niti su oni mene tražili, niti ja njih. Nikad nisam ni osjetila potrebu da ih tražim. Drugačije je djeci koja imaju roditelja, pa ostanu bez njih. Mi koji smo od rođenja bez roditelja, naučili smo na taj način života. Kao dijete sam imala SOS mamu i ona mi je bila sve. Kasnije sam postala zrelija i svjesnija da sam u domu, ali moja razmišljanja su su mijenjala i pitala sam se zašto da ja njih tražim kada oni mene nisu tolike godine. Oni su mene ostavili, nisam ja njih. Jednostavno nemam potrebu da ih znam. Sada, da mi dođe Izetbegović i kaže da mi je babo, nemam ja tu što pričati s bilo kim. Ja sam sad formirana i izgradila sam sebe bez njih”, kaže 26-godišnja Sedina.
Iako nije imala roditelje, u životu su joj se dogodile mnoge prilike, a Sedina nijednu nije propuštala.
“Odbojku treniram od trećeg razreda osnovne škole. Skijanje sam počela trenirati negdje sa pet godina. Bavim se i glumom. Bila je jedna audicija i dobila sam ulogu u filmu Grbavica. Naša suradnja se nastavila i kasnije, tako da se i sada bavim glumom. Surađujem sa Jasmilom Žbanić, Erminom Bravom, Mirjanom Karanović. Imala sam priliku glumiti u belgijskom filmu. Kada sam napunila 18 godina radila sam na predstavi ‘Hitno, hitno'”, priča Sedina.
Ističe da joj je gluma hobi. Trenutno je na završnoj godini Filozofskog fakulteta. Tijekom školovanja imala je problema zbog toga što je dijete bez roditelja, ali nije joj nedostajalo podrške. Ne voli sažaljenje, niti bilo kakvu korist na taj način. Bijesna je na svoje vršnjake, jer se bave nebitnim stvarima.
– Ljuta sam na mlade, na moju generaciju koja samo misli o tome hoće li izaći i šta će obući. Sjede i čekaju da im se nešto dogodi. Dok drugi prave tisuće koraka. A onda se oni pitaju kako i otkud taj netko negdje, kako je došao do nečega. Pa, podignite se iz stolice. Neće ništa samo od sebe doći. Ja ne čekam priliku, nego ju sama tražim. Sve što me zanima, ja idem prema tome. Ne čekam da mi netko ponudi. Ne mogu vjerovati da današnje generacije misle samo o tome imaju li momka ili djevojku. Ja mislim o tome hoću li imati gdje spavati, moći platiti stan, kako će završiti operacija noge, kako ću završiti sve obaveze na fakultetu da bi mogla imati stipendiju. I opet sam raspoložena, nasmijana i težim nečemu. Dogodila mi se ozljeda noge na drugoj godini fakulteta, bila sam šest do sedam mjeseci u bolnici. Gledam kroz prozor krov svog fakulteta i plačem danima jer ne mogu biti na fakultetu. I onda čitam postove svojih drugarica na Facebooku kako im se ne ide na fakultet” kaže Sedina.
Da se zaista lavovski bori za svoj cilj, dokazuje i nevjerojatna priča koja ju je spojila s Kostelićima. Pričom koja govori da ako ne dobijete odgovor, ne trebate odustati. Trebate ga tražiti i dalje.
– Bila mi je ozlijeđena noga i napravila sam pauzu od tri do četiri godine. Nisam nikako skijala. No za to vrijeme moje želja je još više rasla. Bila sam svjesna da se profesionalno više ne mogu baviti skijanjem, ali sam htjela na bilo koji način djelovati u skijanju. Pisala sam molbe našem Savezu, no nikada nisam dobila nijedan odgovor. Uopće nemam uvid tko je i da li je itko vidio te moje mailove. Kada sam konačno vidjela da tu nema prilike za mene, pa sam odlučila pokušati pronaći svoje mjesto u Hrvatskom skijaškom savezu, ispričala je Sedina za Source.
– Vidjela sam da će se obilježavati 50 godina skijanja, pa sam odlučila otići na to. Nisam stigla rezervirati mjesto, niti sam uzela karte da to sve gledam. Pisala sam po Facebooku i pitala ljude može li mi tko pomoći za smještaj. Javila mi se jedna odgojiteljica i kaže kako ne mogu tako napustiti državu, moram se 24 sata ranije najaviti. Ja ju blokiram. Stigla sam na prvi autobus za Zagreb. Došla sam točno na vrijeme početka svečanosti. Upoznala sam Tinu Maze i Janicu Kostelić, preskočila ogradu i slikala se sa skijašima. Prišla sam jednom momku iz osoblja i pitala ga gdje mogu kupiti kartu, a on mi kaže kako je to nemoguće. Onda mu objasnim da sam došla iz Sarajeva i da nisam stigla to obaviti, što on nije mogao vjerovati. Rekao mi je da dođem sutradan i da će mi on dati kartu, rekla je i nastavila:
– Uglavnom, bila sam tamo i uživala, upoznala dosta ljudi, iz svih zemalja. Po povratku sam se odlučila zahvaliti Hrvatskom skijaškom savezu. Opisala sam svoje iskustvo tamo i zamolila ih da iduće godina radim na skijaškim utrkama. Odmah su mi odgovorili. Tijekom godine smo održali kontakt. Prepoznali su tu moju ljubav i obećali su mi smještaj, prijevoz, honoraru, sve. Tako sam ove godine išla tamo i bilo mi je odlično. Prošla sam cijelu organizaciju, te imaju za cilj da me obuče da jednog dana i sama organiziram skijaške trke. Sad bih plakala, kad se sjetim. Sve, apsolutno sve sam prošla. Dobila sam ponudu i iz Slovenije da radim sa njima. Tek na kraju sam im rekla tko sam i da nemam roditelje, ispričala je Sedina.
Na kraju joj je Ante Kostelić rekao: ‘Ne treba se snimati o meni i mojim Kostelićima film, nego o tebi’, piše Source.
/Izvor: Jutarnji.hr/
