fbpx
SAD ĆE SE VIDJETI TKO JE MOĆNIJI: BOZANIĆ ILI PLENKOVIĆ

SAD ĆE SE VIDJETI TKO JE MOĆNIJI: BOZANIĆ ILI PLENKOVIĆ

Intervju sa prof. dr. Ivanom  Markešićem, sociologom religije koji je objavljen u Slobodnoj Dalmaciji 31. ožujka 2018. godine.

 

Razgovarao: Zoran Šagolj

 

Ivana Markešića, sociologa religije s Instituta „Ivo Pilar“, ubraja se među najbolje poznavatelje prilika u Katoličkoj crkvi, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini. U razgovoru za „Spektar“, dr. Markešić vrlo otvoreno progovara o Istanbulskoj konvenciji, držanju Kaptola i njegovu odnosu prema Andreju Plenkoviću i zbivanjima unutar HDZ-a, nedavnim prosvjedima, novom Zakonu o pobačaju, situaciji u kojoj se našao banjolučki biskup Franjo Komarica.

 

  • Ima li, po Vama, išta sporno u Istanbulskoj konvenciji, odnosno njezinoj ratifikaciji?

Istanbulska konvencija je veliki civilizacijski iskorak jer se njome želi sankcionirati nasilje nad ženama, ali i nasilje u obiteljima općenito, posebno nad djecom, nad osobama s teškoćama u razvoju, zatim nad starijim i bolesnim osobama, ali i nasilje nad muškarcima. Naime, unatoč velikome tehničkom i tehnološkom napretku, obrazovanju, visokoj razini svijesti o značenju slobode pojedinca, ženesu i dalje u Europskoj uniji najugroženija društvena skupina i pa ih je, stoga,bilo potrebno zaštiti posebnim međunarodnimsveobvezujućim sporazumom.

U tome smislu u ovoj konvenciji nema ničega toliko spornoga da ju ne bi trebalo ratificirati. U njoj se imenica rod spominje samo nekoliko puta, dok se rodna ideologijau opće ne spominje.

Promatramo li posljednja zbivanja oko ovoga, prije bi se moglo reći da je na djelu anti-konvencijska ideologija, zamagljivanje pravoga stanja u hrvatskome društvu. Zapravo, takvim odnosom prema dokumentu koji želi ženu učiniti ne samo jednakovrijednom nego i ravnopravnom muškarcu promovira se najprizemnija ideologija patrijarhata.

  • Otkud sada toliki spor o pojmu roda kada on, kako to navodi i cijeli niz teologa, postoji u literaturi već dobrih 40 godina i kada ga prihvaća Sveta Stolica?

Pojam roda rabi se u suvremenim društvenim znanostima još od 1970.-ih godina. U Konvenciji se, kao i u svim modernim sociološkim udžbenicima (koji se kao obvezna i preporučena literatura koriste i na katoličkim učilištima u Hrvatskoj), pravi razlika između spola i roda. U njima se, kao npr. u Giddensovom sveučilišnom udžbeniku Sociologije iz 2007., navodi da se nazivom SPOLkoristimo kako bismo govorili „o anatomskim i fiziološkim razlikama koje određuju muška i ženska tijela“, dok se pojam ROD tiče „psihičkih, kulturoloških i društvenih razlika između muškaraca i žena, da je rod povezan s društveno konstruiranim pojmovima muškosti i ženskosti i da on nije nužno proizvod pojedinčeva biološkog spola.“ Na sličan način RODdefinira i Konvencija. U članku 3c navodi se: „rod“ označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce.

Konvencija naime ne razdvaja spol i rod, ona samo pravi razliku između onoga što smo po rođenju i onoga što kao muškarci i žene usvajamo tijekom primarne i sekundarne socijalizacije.

Istina, u Konvenciji se više pažnje posvećuje rodu negoli spolu, i to stoga jer se nasilje nad ženama vrši upravo zbog rodnih stereotipa, zbog toga što je žena manje vrijedna, nevažna, stranac, što je „drugotna“. Stoga se u članku 3d Konvencije i navodi da „rodno utemeljeno nasilje nad ženama“ označava nasilje usmjereno na ženu „zbog toga što je žena ili koje nerazmjerno pogađa ženu“.

Uz to, kako naši mediji izvješćuju „službeni Vatikan sudjelovao je u izradi Konvencije“, on joj se nije protivio negoje, naprotiv, pozdravio sve što njezina primjena donosi. Odnosno,napisi iz vatikanskih službenih glasila kao što su Radio Vatikan i list Osservatore Romano pozdravili su stupanje Konvencije na snagu u Italiji u kolovozu 2014. kao “korak naprijed u zaštiti žena”.Istina, papa Franjo je više puta rodnu ideologiju nazvao „ideološkom kolonizacijom“, međutim rodnu ideologiju nije dovodio u svezu s Istanbulskom konvencijom.

„Autogenocid“ i pragma

  • Kako komentirate držanje Kaptola u cijeloj priči?

Hrvatska biskupska konferencija se, što nakon stava Vatikana nije bilo očekivano, negativno odredila prema ratifikaciji Istanbulske konvencije. Držim da jeto pokazivanje’mišica’. Kako je već poznato, uzaključku priopćenja Vijeća HBKu povodu pripreme ratifikacije Istanbulske konvencije navodi se da je Vijeće „pozvalo Hrvatski sabor, a osobito zastupnike koji dijele katolički svjetonazor, da ne ratificira gore spomenutu Konvenciju.“Stoga će sljedeća sjednica Hrvatskoga sabora na kojoj se bude odlučivalo o ratifikaciji ovoga dokumenta sasvim jasno pokazati tko je moćniji, tko je taj koji je u Republici Hrvatskoj u stanju normirati najvažnija svjetonazorska pitanja: Vijeće HBK ili HDZ i njegova koalicijska Vlada na čelu s Andrejom Plenkovićem?

 

  • Je li se Crkva umiješala u unutarstranački sukob u HDZ-u?

Službeno, javno i neposredno zacijelo ne. Posredno – svakako da. I to se sasvim jasno očitovalo u gore navedenim preporukama Vijeća HBK zastupnicima Hrvatskoga sabora. Međutim, to se još očitijim pokazalo uizjavi zadarskoga nadbiskupa i predsjednika HBK, mons. Želimira Puljića, koji je otišao toliko daleko da je zastupnicima Hrvatskoga sabora, posebno onima koji dijele kršćanski svjetonazor, gotovo pa zaprijetio da se oni koji prihvate krive nauke i ideologije, – a to će biti ako prihvate ratificirati Konvenciju – jasno je, sami ‘isključuju’ (iz Crkve, op. I.M.) i odstupaju od onoga što Crkva naučava.

No, čini se da nekima u Crkvi u Hrvatskoj ni Puljićeva izjava nije bila toliko snažna da bi je se zastupnici prestrašili, pa je glavni urednik Glasa Koncila u svome tjednom komentaru pitanjem: „je li moguće da baš politička stranka koja je stvarala suvremenu neovisnu Hrvatsku, ne ulazeći u njezina unutarnja politička i ideološka previranja, želi otvoriti vrata novomu totalitarizmu koji ima naum izbrisati hrvatsku kulturu, monoteističke religije i hrvatski narod?neizravno optužio vladajući HDZ da će, ratificira li ovu konvenciju, biti odgovoran za možebitni nacionalni autogenocid.

Nakon tih i takvih optužaba za možebitno narodnosno samouništenje bit će uistinu nekim kolebljivim HDZ-ovim zastupnicima teško ostati vjerni predsjedniku Stranke i glasati za ratifikaciju Konvencije. Pretpostavljam da će ipakkod njih pobijediti ‘politički pragmatizam’: budu li ZA, naći će se pri vrhu izbornih lista na idućim izborima.

 

  • Jesu li se crkveni velikodostojnici trebali pojaviti na prosvjedu održanom prošle subote?

To nije bilo potrebno. Bilo bi zapravo kontraproduktivno. Sve je unaprijed bilo jako dobro isplanirano i koordinirano. Nikakve spontanosti tu nije bilo. Prosvjed, koji je po svome cijelom sadržaju bio uperen više protiv Andreja Plenkovića kao predsjednika HDZ-a, negoli protiv Andreja Plenkovića kao predsjednika Vlade RH, imao je temeljem priopćenja Vijeća HBK,blagoslov vrha Katoličke crkve. Iz nastupa pojedinih sudionika na prosvjedu bilo je sasvim prepoznatljivo da mnogim članovima HDZ-a kao imnogim njihovim simpatizerima, ponajviše unutar Katoličke crkve, ne odgovara Plenkovićev način vođenja Stranke, ali ni unutarnje i vanjske politike.

 

  • Ima tumačenja da se Crkva pribojava preispitivanja uloge žena u svojim redovima, odnosno da im priznaje kako su jednakovrijedne, ali ne i ravnopravne. Kako to komentirate?

Da su žene ‘drugotne’ u Katoličkoj crkvi,zna se već odavno. Međutim, u Crkvi ne žele priznati takvo stanje. Čim se počne o tome govoriti, odmah se krene s tvrdnjom da u Hrvatskoj žensko pitanje u Crkvi ne postoji, da je „uvezeno izvana, od crkveno i narodno neprijateljskih političkih strujanja“ te da ga stoga ne treba „nasilu buditi“ (R. Anić). Međutim da je ono uistinu bolno,najbolje je pokazao papa Ivan Pavao II.koji je tijekom slavljenja Velikog jubileja kršćanstva u ime cijele Crkve „javno zamolio u Boga oproštenje za sve grijehe i prijestupe koje su članovi Božjega naroda počinili tijekom dva tisućljeća povijesti kršćanstva“ i da se među nabrojenim slabostima i ne vjernostima „nalazi i krivnja kršćana u odnosu na nedovoljno poštivanje dostojanstva žene“. (N. Ančić) Problem dakle postoji, ali teško ga je riješiti na zadovoljavajući način. Ženi je, kako navodi prof. Raguž s KBF-a u Đakovu, namijenjena uloga da bude poslušna Isusu Kristu, Crkvi i muškarcu, jer su oni njena ‘glava’. Po njenoj neposlušnosti, kaže on, „grijeh je ušao u svijet“, a u svakodnevnome životu ženina neposlušnost se izriče u traženju „svojih prava za jednakošću koja briše razlike, u tome da žena ne želi prihvatiti da je ona od Adama, a ne Adam od nje, da je ona drugotna, a muškarac prvotan”.

 

Novi zakon o pobačaju

  • Treba li Crkva sudjelovati u pisanju novog Zakona o pobačaju, odnosno je li to način na koji Plenković sada smiruje biskupe?

U raspravi o ovome veoma važnom pitanju trebaju sudjelovati svi, pa i Crkva. Zašto ne?!Međutim, mjerodavno mišljenje kako poboljšati postojeći tzv. Zakon o pobačaju iz 1978. trebaju dati isključivo stručnjaci: teolozi, etičari, pravnici, filozofi, sociolozi. Oni bi nakon jedne stručne ne ideologizirane rasprave trebali vladajućima, svejedno kojega političkog spektra oni bili, dati potrebne preporuke za donošenje zakona.

Kako znamo, zakonodavcu, Hrvatskome saboru, preostalo je točno još godinu dana da temeljem Rješenja Ustavnoga suda od 21. veljače 2017. donese novi zakon koji će biti osuvremenjen i u skladu s Ustavom RH i da u tome novom Zakonu odredi „edukativne i preventivne mjere tako da prekid trudnoće bude izuzetak.“ Kako Ustavni sud predviđa osuvremenjivanje zastarjeloga i već osporenog Zakona i ne predviđa potpunu zabranu pobačaja, svakome je jasno da Crkva neće podržati donošenje takvoga zakona. Kako sada trenutno stvari stoje, mnoge će se udruge, pretpostavljam,koristiti svim zakonski dozvoljenim sredstvima, pa i referendumom, kako bi se spriječilo donošenje takvoga zakona.

 

  • Često se navodi primjer Crkve u BiH po pitanju Istanbulske konvencije.
    Ona je tamo prošla bez reakcije biskupa. Komentar?

Potrebno je reći da je Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine Konvenciju ratificirala još u studenome 2013. te da je Konvencija potom stupila na snagu 1. kolovoza 2014. Na nju tamošnji biskupi nisu reagirali. Zasigurno su bili u kontaktu s vatikanskom komisijom koja je u isto vrijeme također pripremala svoje mišljenje o toj Konvenciji. Uvjeren sam da su i vatikanska i sarajevska komisije bile u suglasju u  svezi s tim pitanjem.

 

  • Kako tumačite odnos biskupa Komarice i vlasti u RS-u na čelu s Miloradom Dodikom?

Biskup Komarica nalazi se u nezavidnome položaju. Želio je ostati kršćanski otvoren za rješavanje svih pa i najtežih ratnih i poratnih teškoća u BiH. Da bi se omogućio povratak protjeranih i izbjeglih Hrvata katolika svojim kućama na prostorima Republike Srpske, činio je mnoge velike i teške ustupke. Jedan od njih bio je i primanje od Dodika ordena u povodu 20. obljetnice utemeljenja Republike Srpske(što su mu mnogi zamjerili, jer to isto odličje nije htio primiti tamošnji banjolučku muftija). Nažalost, nakon svega što je činio, glavu su mu okrenuli svi, izdali su ga ponajviše ‘njegovi’: kako hrvatski političari u BiH i u Hrvatskoj, (‘kršćanska’) Međunarodna zajednica, tako i Katolička crkva u Hrvatskoj. Jer, nikome od njih nije u interesu povratak Hrvata katolika u Bosansku Krajinu. Kad bi se to dogodilo, mnogi hrvatski krajevi i župe ostali bi bez naroda, bez vjernika.

Ako je stanje ovako kako sam naveo, ne čudi Dodikovo ponašanje. Ništa ga ne priječi. A njemu je najmanje u interesu povratak Hrvata katolika.Stoga, biskupu Komarici, čini se, ‘nema tko da piše’. Ostao je sam.

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar